Došlo vreme da se navija za Nemce. Oprostite mi na ovoj slabosti, ali legitimna je kada se uzme u obzir kontekst. Repriza olimpijskog finala iz Pariza bila je prilika da nam barem neko malo olakša i potvrdi da ovi DANCI nisu plod genetičkog inženjeringa, veštačke inteligencije, najmodernija verzija „ratova zvezda“ članovi sekte Lensa Amstronga. Džabe, i posle ove noći u Herningu, i dalje je ljudima teško da poveruju da neko može da igra ovakav rukomet, a da je od krvi i mesa. Da to izgleda tako lako, da svi igraju, da sve funkcioniše, da nema slabe tačke, da je osmeh svuda, na terenu, klupi i tribinama. Ko napravi tehničku grešku „nek mu umre majka“, koji napad završe da ih odbrambeni igrač dodirne neka se gol poništi, a još jedna cela reprezentacija gleda ovo na TV-u i kaže:
„Pa mogao je Nikolaj i nas da pozove. Sigurno bismo došli do medalje“.
Ovaj tim je liga za sebe, turnir za sebe, sport za sebe.
Nažalost, godine stižu, a generacijski svi mislimo da je „u naše vreme“ bilo bolje i lepše. Predajem se. Danci su „svačije vreme“. I vreme Minhena, i vreme „vanzemaljaca“, i Bengtovi Šveđani, i Linova Hrvatska i Francuzi koji su „savijali čelik“. Sve od svakoga. Sve najbolje i još više. Sve ono što nismo ni zamišljali da može da se desi. Da najbolji na svetu budu dva-tri dečkića za koje na ulici iz prve ne biste mogli da pogodite da li se bave sportom. Izgled vara. Era je stvarna. Nikolaj vlada.
Čuveni Danac Hans Kristijan Andersen je pisao „Malu sirenu“, „Carevo novo odelo“, „Ružno pače“ i „Princezu na zrnu graška“, a ovaj rukomet je toliko bajkovit da može da nastavi niz.

Denmark vs Algeria, 29th IHF Men’s World Championship 2025, Herning, Denmark, 14. 1. 25, Mandatory Credit © Nebojsa Tejic / kolektiff
Jedino im Francuzi mogu biti kost u grlu, a i to ponekad. Jedino oni imaju dovoljno atletizma, samopouzdanja, pobedničkog mentaliteta, ali i respekt s druge strane. Jedino nemaju golmana, ali i to šampionski sistem može da zabašuri u određenim situacijama. Svi ostali za Dance deluju kao „luk i voda“. Baš mora da se desi čudo da bi ih neko pobedio ovakve kakve jesu.
U ljudskoj je prirodi da ne navija za najbolje. Tako i sada, hajde da ih neko dotakne, da znamo da po zemlji hodaju.