Kolumna Žike Bogdanovića: Svaki Makedonac ima svoj Varaždin - Balkan-Handball.com
Naslovna Analize Kolumna Žike Bogdanovića: Svaki Makedonac ima svoj Varaždin

Kolumna Žike Bogdanovića: Svaki Makedonac ima svoj Varaždin

zika.bogdanovic
0 komentar

I bi ponovo Varaždin. U toku jučerašnjeg dana na mejl mi je stigao printscreen teksta sa Balkan-Handball.com iz 2018. godine, beba u MKD dresu pored Sneška Belića, a odmah zatim slika devojčice koja bi sada trebalo da pođe u školu koja navija za svoju reprezentaciju. Simbolika jasna, jaka, gotovo da posle nje i ne mora da se piše ova kolumna. Svaka generacija u Makedoniji očigledno će imati svoj Varaždin. Tako da ona mitologija nastala 2009. godine, šator, pevanje sa igračima, dobija svoj nastavak sa nekim novim ljudima, mlađim, starijim… Nekadašnja deca sada su ljudi. Oni koji su bili u najboljim godinama sada su u penziji. I neće biti „da znaš kako je bilo“, nego „da li je i vama bilo ovako dobro?“. S kolena na koleno. Strast u zemlji gde se ljubav prema sportu i dresu ne kanališe kroz olimpijske medalje, uspehe klubova u UEFA Ligi šampiona ili košarkaškoj Evroligi, skupi se barem jednom godišnje i usmeri u jednu tačku. Rukomet. I to je takva privilegija za sve one koji žive u toj zemlji za razliku od naših „nerukometnih“ gde imamo 13 aktivnih košarkaških podcasta, i svi su izbrendirani, i svi imaju sponzore, i svi šljakaju…

A šta je ujedinjujući faktor svih generacija Makedonaca kojima je rukomet „najbitnija sporedna stvar na svetu“ ili barem ono čime se najviše ponose. Jedan čovek. Kiril Lazarov. Kada se nađe jedan da založi svoje ime radeći posao koji neće biti ovenčan medaljama, a drugi mu stoji iza leđa i podržava, i zidovi se pomeraju. On je taj koji je uvek tu, i 1999, i 2009, i 2025. Radeći na njegovoj autobiografiji imao sam priliku da vidim koliko je poštovanje običnih ljudi prema tom čoveku. Niko nije morao da mi priča, video sam svojim očima. Ne u trenucima euforije, ne kada se igra i  pobeđuje, već u najnormalnijim životnim situacijama. Kada mu stave bebu u krilo u sred kafića da novorođenče ima sliku sa njim ili kada skrenemo u pogrešnu ulicu idući ka amfiteatru u Ohridu pa čovek koji popravlja raspalog „stojadina“ u papučama ispred svoje kuće dobije pitanje od Kireta, digne glavu iznad haube, zbuni se, ispadne mu alat, počne da se okreće misleći da je u skrivenoj kameri…

Ovaj bod protiv Mađara, iako ne odlučuje ništa, ako bude i poslednje veliko šta su Makedonci napravili na ovom turniru, u stvari je mnogo. On je izraz te tvrdoglavosti koju ponekad i ne razumem, a koja glasi „makedonska deca“. I kada počnemo priču o Alkaloidu i tome da bi trebalo da dosole sa malo stranaca i dođu lako do titule, pa Lige šampiona, negde na pola osetim da sam izgubio sagovornika.

„Žika, ko će da ih napravi ako ne mi?“

I tu svaka priča na tu temu prestaje. A onda dođe do toga da se pokloni bod protiv zemlje koja ima Vesprem i Seged 30 godina na jednom nivou, toliko asova, gde rukometne akademije imaju milionske budžete i dete ode sa 15 od kuće sa dva para gaća, trenira, uči, spava, ima plan i program od 7 do 22. 

Moglo je lakše, mogao je negde drugde, mogao je drugačije, mogao je sa manje osporavanja, sumnje, čak i uvreda, ali je izabrao kramp, šlem i „u rudnik“ sa grupom u kojoj nema TOP klase, nema neviđenih talenata, ali…

Taj „varaždinski duh“ i dalje živi. I to se oseća. Što bi rekao Vladan Matić sinoć u podkastu „nemaju taj naboj Mađari koji imaju Makedonci“. Imao je ko to da prenese. Najveći sportski sin nacije pa preko Mitrevskog do Kuzmanovskog koji je napravio potez karijere povratkom u rodni grad, a onda i do milenijalsa…

Kult.

P.S I da budem do kraja pošten. Nema rukometa  bez Bitolja.

NEKA JE VEČNA SLAVA ACI JOVIĆU.

Možda vam se dopadne

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Adblock Detected

Please support us by disabling your AdBlocker extension from your browsers for our website.