Lepe reči Ivane Kapitanović: On nikada nije odustao

Hrvatska reprezentativka Ivana Kapitanović, zbog povrede, nije deo sastava Nenada Šoštarića na Evropskom prvenstvu u Danskoj. Čuvarka mreže Meca podsetila je na godine loših rezultata i neshvatanja kroz koje je prošla generacija hrvatskih reprezentativki sjajnim, ličnim i emotivnim stilom koji joj garantuje budućnost u novinarstvu posle sportske karijere…

Kolumnu je napisala za sajt Hrvatskog rukometnog saveza

“Nakon tri pobjede u tri utakmice vjerojatno bi mogla, a i trebala napisati neki komentar utakmice, nešto malo više rukometno, ali cijeli dan vrtim, čitam, slušam članke, isječke i uporno vidim iste riječi. Senzacija, upoznajte junakinje, kraljice šoka. Veliki naslovi, velike riječi. Apsolutno su ove cure to zaslužile! Još u prvoj kolumni sam istaknula jedno – jače ste od svega!

E, pa drage moje kolege, šalim se, nismo mi kolege ja sam tu slučajno zalutala, spletom okolnosti. Pročitala sam jednu rečenicu s kojom bi se složila: ‘svi su odustali od njih’. Prije svega, rekla bi da su javnost i mediji odustali od nas. Nitko nije spominjao rukometno prvenstvo za žene u Danskoj, bilo je tek nekoliko kratkih, površnih informacija. Drugim riječima, održava se nikom ništa bitno. I onda cure dolaze na prvenstvo, slijede pobjede i sve postaje zanimljivo.

Prije prve utakmice sa Mađarskom, cure su otplesale ples na pjesmu srpske reprezentativke Kristine Liščević pa su sukladno tome, naslovi i komentari bili ‘rasplesana Hrvatska dolazi do pobjede’. Do pobjede u utakmici koja nije bila nikome bitna, a sad bi svi otkazivali pretplatu jer kako to da se utakmica ne prenosi na državnoj televiziji. S druge pak strane, da smo izgubili, ispod malobrojnih članaka o očekivanom porazu i podcjenjivanju između redaka, vjerojatno bi bilo par komentara neka se cure ostave plesa i uhvate rukometa. Ništa novo, sve normalno, sve na što smo mi i svi sportaši navikli sve ove godine.

S druge strane ove priče stoje ljudi koji uz naše obitelji, prijatelje i kolegice rukometašice nikad od nas nisu odustali, a to je naš izbornik i cjelokupni stožer. Svako okupljanje reprezentacije na prvom sastanku imao bi uvodnu riječ i svako bi vrtio iste riječi: ‘Tu ste, Vi ste najbolje, ja vam vjerujem i vi morate vjerovati sebi!’

Bio je to dug i težak put. Dosta ovih istih cura je bilo i na prošlom Euru gdje smo završile posljednje, dosta cura koje su sad tu se borilo u to vrijeme sa ozljedama, ozbiljnim, teškim, a često i same, s obiteljima. Naši klubovi novaca nemaju, druge nije puno briga. Snađi se kako znaš. Ali on nikad nije odustao. 

Imale smo loše dane, katastrofalne. Derao se, vikao, svašta nam govorio, a u tim trenucima smo to i zaslužile. Ali nikad nije odustao. Čovjek koji nam je prije svega ponudio svoju ljudskost i dopustio nam našu. Dozvolio da pjevamo, plešemo, zezamo se, plačemo, smijemo. Nakon prvenstva u Francuskoj rekao nam je da je sve škola, da treba vremena, da ćemo imati velike rezultate, ali da moramo imat strpljenja…i bio je u pravu. Naše vrijeme je došlo, dočekali smo da i mi dobijemo četiri milijuna kauč izbornika, ne samo nogometaši i naši muški kolege.

Dug je put to bio, puno poraza koji su ovoj ekipi dali veliki karakter. Ogroman. Zato uvijek volim istaknuti zajedništvo. Veliko zajedništvo malog kruga ljudi. A zajedništvo i karakter nije od jučer, prošle smo zajedno sito i rešeto u mlađim kategorijama, puno cura je odustalo zbog ozljeda, a još više zbog egzistencije jer kod nas u ženskom rukometu morate biti ili ludi ili pomalo mazohisti da igrate, učite, studirate i nekako preživite. 

Vidim da se dosta i spominje izostanak Podravkinih igračica. Ne znamo zašto se dijelimo? Kako bi podijelili Larissu ili Doru Kalaus? Anu Debelić? One su sve dio rukometnog puta i onoga što su danas dobile i od Podravke i Lokomotive… Ja sam sigurna da i Podravka i Lokomotiva na čelu sa svojim stručnjacima rade najbolje za hrvatski rukomet i sigurna sam da je svaka i Podravkina i Lokomotivina igračica u nekom trenutku bila još nečija. Splitska, Riječka, Osječka, Umaška, Varaždinska i da dalje ne nabrajam.

Zbog svega toga sretna sam i ponosna na Našu Hrvatsku. I na sve šta ove cure rade. Način na koji se bore. One su i sjever i jug i istok i zapad. I dalmatinski dišpet i bosanska čvrstoća i zagrebačka elegancija i slavonski inat, a nekad i slavonska rakija. I more i rijeka, i planina i ravnica. One su naša Hrvatska! Sve za jednu, jedna za sve. Gubimo, vodimo, stižemo. Igramo, igramo se i uživamo. Vidi se zadovoljstvo, vidi se čarolija, vidi se povezanost, samo se sjetite crvenog kartona Šimare, nenamjeran udarac rukom u lice protivničke igračice Srbije. Izlazi tužna, sve je bodre, ljube, grle. Tri utakmice, tri pobjede, Hrvatska na čelu svoje skupine, prenosimo sve bodove. Žive cure svoje snove! Snove svih koji vole ženski rukomet u Hrvatskoj, a one dobro znaju tko su ti ljudi. Cure uživajte, zaslužile ste, bio je to dug i težak put.

Gubile smo, plakale, pobjeđivale, veselile se, ali nikad ni u jednom trenutku, nismo odustale! Nismo i nećemo! 

Jednom sam rekla Ćamili u nekom razgovoru. Možeš pogriješiti, promašiti šut, možeš i zabiti, možeš ispasti u obrani, dobiti dvije minute, izgubiti loptu sve to možeš i sve je to sastavni dio našeg sporta, ali NIKAD ne smiješ loptu koja se ili kotrlja ili pada kraj tebe ne pokušati uhvatit ili se baciti za njom i izderati sva koljena. I što mislite je li poslušala?

Koliko li je samo borbena OVA HRVATSKA!!!“
Vaša Kapi <3

Ivana Kapitanović

Mandatory Credit © Jozo Cabraja / kolektiff