OLIMPIJSKA KOLUMNA: Faraonsko veselje - Balkan-Handball.com
Naslovna Analize OLIMPIJSKA KOLUMNA: Faraonsko veselje

OLIMPIJSKA KOLUMNA: Faraonsko veselje

zika.bogdanovic
0 komentar

Stigle su nam borbe za medalju u Tokiju. U prilog tezi da svako misli da se sve oko njega vrti jeste i komentar jednog prijatelja koji mi je jutros rekao da „ne shvata čemu ove Olimpijske Igre van evropske vremenske zone“, kao da ne zna da je nas i Evropljana tek neku milijardu manje od braće Kineza, Japanaca i ostalih sa one strane.

Mučimo se, ali trudimo da odgledamo šta god možemo. U tome nam, barem u Srbiji, ne pomaže Javni servis za koji rukomet kao olimpijski sport praktično ne postoji. Ništa čudno i ništa novo. Strimovi, nesanica, podočnjaci, ali sve u rok službe.

Prva teza koju je uspeo da razbije turnir u Tokiju, pored ove RTS-ovske i generalno srpske maćehinske prema sportu koju volimo a koja je večita, jeste da je rukomet samo evropski sport. Pobedili su Bahrein i Egipat. „Faraoni“ su debelo umešali prste i pokazali da sistemski, bez hibrida, bez „lake love preko noći“, može da se dođe do uspeha.

Država koja je podržala rukomet, donela mu domaćinstvo Svetskog prvenstva i uložila milione u rukometni dom sa svom potrebnom infrastrukturom da se preživi atomski udar, obezbedila novac za najbolje trenere koji su u tom trenutku na tržištu i uradila takvu selekciju koja se hvali svetskim medaljama u mlađim kategorijama, zaslužila je ovaj san koji živi otvorenih očiju.

Egipat je prva vanevropska selekcija posle Koreje u Seulu 1988 koja igra za medalju na Olimpijskim Igrama. „Faraoni“ imaju najboljeg trenera na svetu Roberta Paronda. Imaju najperspektivnijeg desnog beka na planeti, Jahiu, kome Moša Ilić u Vespremu naredne sezone treba samo da raščisti put do svetskog vrha. Imaju igrača u Barseloni Zeina, imaju legendu koji ima status božanstva u nacionalnom mejn-strimu Elahmara, i tako dalje. Kada stignu još neki klinci iz generacije 2000, ako zadrže isti kurs, stalno ćemo ih gledati konkurentne za medalju, što je velika stvar za rukomet.

Taj iskorak nisu uspeli da naprave Argentinci i Brazilci, i pitanje kada će, jer sistemski nisu rešili rukomet.

Sve ovo Egipćani su napravili i pored toga što je IHF dekretom rasterao rukovodstvo Federacije koje je do januara i Svetskog prvenstva napravilo preduslov za ovakav rezultat. Počistio ih je njihov sunarodnik Hasan Mustafa, međutim, kontinuitet je važan. Učimo iz njega. Što je bilo dobro, hajde da nasledimo, a ne da menjamo i šoljice za kafu iz kojih je pio neko prethodni.

Da je važan, pokazuje nam i primer Francuza. Super sila. Osuđeni na uspehe. Kada su na terenu Karabatić, Gigu i Abalo, bez obzira u kojim godinama i stanju bili, to je istorija rukometa i priča o pobedničkom mentalitetu.

Danska je postala najveća rukometna sila onog trenutka kada je Nikolaj Jakobsen napravio tim koji može da igra i kada se Mikelu Hansenu spava ili namešta frizura.

A Španci? Taktika, drčnost, velika nacija koja u najvećim trenucima igra na najvišem nivou. To nisu uspeli Nemci. Još jedan prilog tezi da je silazna putanja Alfreda Gislasona trajna kategorija i da tu više nema nazad. No, nova takmičenja su uvek iza ugla…

Prvo ovo da završimo. Na sreću u jutarnjim, a ne noćnim terminima…

Možda vam se dopadne

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball