NOVA ERA U ŠAPCU - Vladan Jordović: Da staroj dami vratimo sjaj - Balkan-Handball.com
Naslovna Analize NOVA ERA U ŠAPCU – Vladan Jordović: Da staroj dami vratimo sjaj

NOVA ERA U ŠAPCU – Vladan Jordović: Da staroj dami vratimo sjaj

zika.bogdanovic
1 komentar

Vladan Jordović se vraća u srpski rukomet. Posle četiri godine rada u mađarskoj Orošhazi, trener za čije ime su vezane godine uspeha kaćkog Jugovića, a koji je najbolje trenutke doživeo kao član stručnog štaba Srbije 2012. godine, osvajanjem srebra u Beogradu i plasmanom na OI u Londonu, preuzeo je šabačku Metaloplastiku. Dvostruki evropski šampion otvara novu eru sa stručnjakom za koga se zna da radi „od jutra do mraka“. Tako i priča vođena tokom seminara srpskih trenera (SAVETOVANJE 2017) gotovo i da nema kraj.

Metaloplatika je, već godinama, jedan od najstabilnijih srpskih klubova, snažno podržan od lokalne samoprave koja zna šta je najveći brend grada na Savi…

  • Metaloplastika je stabilan klub, jedna stara dama kojoj treba malo novog sjaja. Lokalna samouprava stoji iza kluba kako to i dolikuje. Tu su i nekretnine koje su ostale iz starih vremena. Hala „Zorka“ je data na upravljanje klubu. Krenulo se sa renoviranjem, pravi se nova koncepcija prostorija za igrače i trenere po savremenom konceptu za vrhunske klubove. Metaloplastika je sinonim za rukomet i ime koje znači, gde god se rukometna lopta kotrlja, od Farskih ostrva do Angole. To je bio jedan od motiva za dolazak, jer su uspesi Metaloplastike osamdesetih moju generaciju i opredelile da se bavimo rukometom. To je bio dečački san. Ako nisam imao kvalitet kao igrač, doživeo sam to kao trener. Vrlo emotivno sam to prihvatio i sa puno energije došao na to mesto.

Kakvi su ciljevi kluba u narednom periodu?

  • Jedan od ciljeva je reorganizacija škole rukometa, postavljanje po standardima i unificirani sistem rada od mini rukometa do seniorskog sastava. Svaka generacija će imati svoje planove i programe. Profilisaćemo jasno kakve igrače želimo. To već radimo sa prvim timom gde smo profilisali grupu igrača od 17 do 19 godina iz cele Srbije i okruženja. Pisarić i Milić su pridošlice – levi i desni bek. Polako se formira grupa mladih igrača sa velikom perspektivom koja može da vrati sjaj Metaloplastici.

Cilj je i povratak u vrh…

  • Moramo da formiramo i grupu nosilaca igre, jer cilj za narednu sezone je plej-of. Punog srca sam ušao u priču. Verujem da ću sa ljudima iz kluba, sa dobrom energijom i duhom koji se oseća u čitavom gradu, uspeti da vratim tom mezimčetu Šapca prepoznatljivost.

Rad je na duže staze…

  • Potpisao sam ugovor na tri godine sa jasnom preciziranim ciljevima. Da se vratimo u Evropu i postavimo Metaloplastiku gde joj je realno i mesto.

Pre samo godinu dana osvojen je i Kup Srbije sa dosta kvalitetnim sastavom. Čekali su se nastupi u SEHA ligi, ali kako od toga nije bilo ništa, ekipa se raspala, i Šapčani su ove sezone završili u plej-autu, daleko od borbe za vrh…

  • Bio je sjajan period i igranje u SEHA ligi i Čelendž Kupu sa timom koji su predvodili Luka Mitrović i Darko Arsić. To je recept kome težimo, da ostvarimo plasman u SEHA ligu, da u evropskim kupovima dođemo što dalje. U istoj ravni su ciljevi vezani za školu rukometa. Želimo da je dovedemo na nivo da može da prati neminovan odliv igrača. Neminovan je odlazak u inostranstvo, zato moramo imati školu koja će taj odliv kompenzovati uz planiranu prodaju svakog leta. Moramo imati viziju šta će se desiti za dve ili tri godine, sa čim se raspolaže u školi rukometa.

Kažu da je najteže raditi u sredinama poput Šapca ili Banjaluke?

  • Velika istina. Kako u šali kažem, tamo i tetkice koje čiste halu znaju rukomet bolje od mnogih. Velika je odgovornost. Imam u Šapcu mnogo prijatelja i ljudi koji su profilisali moju trenersku karijeru. Pokojni Aca Pavlović me ubedio da se bavim trenerskim poslom, Veselin Vujović me je kao trenera žutokljunca uključio u rad stručnog štaba Srbije i Crne Gore i dao mi izlazak na veliku scenu. Kasnije sam prošao mnogo toga kao najbliži saradnik Veselina Vukovića. Osvojili smo tu, kako kažu, domaćinsku medalju na EP 2012, išli i na Olimpijske Igre. To je period na koji se ponosim, a sada svoju viziju i ne malo iskustvo rada u jednoj od najjačih liga na svetu, želim da ugradim i napravim jednu dobru simbiozu – tradicionalnog našeg i toga što sam video u Mađarskoj.

TO JE MEDALJA SVIH NAS

Često se čuje od strane ljudi koji su bili deo priče EURO 2012 sa dozom ironije „domaćinska“ medalja. Jasno je da se ne slažete da s tim…

  • To mogu da pričaju samo ljudi iz nekih svojih ličnih razloga. Kao neko ko je 24 sata posvećen rukometu mogu navesti mnogo primera gde domaćin nije osvojio medalju. Nije apriori da domaćin osvaja medalju. Svedok sam da su mnogi domaćini imali veći vetar u leđa kako bi nešto osvojili. Znam i koliko smo rada i truda uložili svi zajedno, stručni štab i igrači, da bi stvorili posebnu atmosferu u okviru tima i zajedno sa energijom tribina pobedili taj pritisak. Svi preskaču da kažu koliki je to pritisak osvojiti medalju. Zašto neko pošteno ne kaže da se to videlo i na Francuzima u januaru? Mučili su se protiv sve tri skandinavske selekcije do Pariza. Jedni Francuzi imaju pritisak kada igraju kući, a Srbija, koja nije osvojila medalju ne zna se koliko dugo, njoj se podrazumeva da će je osvojiti? O tome su pričali Dinar i Karabatić u januaru. Ljudi unutar i oko reprezentacije osećaju gorčinu oko toga. Nismo je osvajali za nas i odneli kući, već je ona bila prva medalja za srpski rukomet i sve ljude koji vole rukomet. Razočaran sam što efekti osvojene medalje nisu bili adekvatni. To je ono o čemu treba pričati i analizirati. Sama medalja bi trebala da služi na ponos svima.

Posle odlaska stručnog štaba na čelu sa Veselinom Vukovićem marta 2013. godine, sledi rezultatski pad srpskog državnog tima…

  • Radili smo školski, kako je trebalo. Imali smo jasno formiranu A selekciju, a iza nje olimpijsku i juniorsku. Postavili smo put ka A selekciji. Nažalost, SP u Španiji je bio taj neki prelomni trenutak. Duboko verujem, da nismo imali problema sa povredama Manojlovića, Rnića i još nekih momaka, da bi i tamo osvojili medalju. Izgubili smo korak posle toga. Podsetiću da smo Rusiju i Bosnu pobedili sa podmlađenom reprezentacijom. Nismo dobro uhvatili ritam podmlađivanja koje je neminovno. Tako je ostalo i do danas. Ne znamo šta je reprezentacija danas, a šta će biti sutra. Koji su to igrači koji će igrati za par velikih takmičenja? Ono što je veliki problem je neuspostavljanje sistema i nepostojanje strategije.

IMPRESIVAN SISTEM MAĐARA

Četiri godine ste bili trener u mađarskoj Orošhazi, izborili plasman u evropske kupove i održali se u ligi koja je izuzetno jaka i ujednačena. Kakvo iskustvo nosite iz komšiluka?

  • Kao čovek sporta, impresioniran sam sistemom koji su izgradili. Nisu slučajno najuspešnija nacija ispod 10 miliona stanovnika u olimpijskom svetu već treći ciklus. To je plod jasnog stava države koja se opredelila da ulaže, izabrala sportove od nacionalnog značaja i uz infrastrukturu došla do rezultata. Kao rukometni fanatik, moje oduševljenje je bilo beskrajno, kada sam po prvom dolasku u Mađarsku video da se na trafikama prodaju sličice rukometaša i rukometašica. To je lajt motiv svega. Specifičan je bio i taj dan rukometa, kada vam sve mlađe kategorije od ranog jutra igraju u dvorani, a sve se završava utakmicom seniora. Deca imaju svoje uzore ispred sebe, a to je magnet i za publiku, roditelje i prijatelje. Vode brigu o svemu, nalaze modele da njihovi mladi igrači igraju što više uprkos jakoj ligi. Ulaganje u nacionalnu rukometnu akademiju na Balatonu je neverovatno. To je jedan od najboljih sportskih centara u kome sam ikada bio. Igrači imaju besplatno školovanje, ishranu, teretanu uvezenu iz SAD, individualni pristup prema svakom aod njih, nešto što je san svakog rukometnog radnika.

Trenutno imaju i jednog od najvećih srpskih talenata rođenog 1999. godine…

  • To je tačno, reč je o Urošu Borzašu. Teško je parirati uslovima koji oni mogu da ponude deci, a tu su i magneti poput Vesprema, Segeda, ali i Tatabanje, Čurga, ozbiljnih evropskih ekipa. Svi ti klubovi imaju jako dobru organizaciju.

Kakav je pogled na srpski rukomet posle četiri godine inostranstva?

  • Kao narod nismo sistematični, improvizujemo, to nekada uspe, a nekada ne. Bez dobrih državnih rešenja, kada je status sporta u pitanju, bez jasne strategije, šta su kratkoročni i dugoročni ciljevi, ne može se postići puno toga. Da li razvijamo reprezentativni rukomet ili razvijamo jedan klub? Šta su nam prioriteti. Moramo napraviti strategiju šta želimo, i da se svi podredimo jednom cilju. Radeći u Mađarsjkoj postao sam svestan koliko su važni uspesi klubova i reprezentacija. To je prizma kroz koju se gleda jedna država, svi mi. Potpuno sam svestan da je teško organizovati klubove, da nije jasno definisan način finansiranja. Postali smo pijaca odakle odlaze deca trbuhom za kruhom. Osuđeni smo na stalno stvaranje. Ovde talenata uvek ima i uvek će ih biti, iako je borba za decu veća nego ikada. Nismo više velika država. Sada se pojavljuju neki novi sportovi, poput NFL-a i ragbija, koji specifičnim marketingom odvlače decu predodređenu za rukomet. Sa talentima mora da se radi, moraju da se neguju, da imaju određeni tretman. To su recepti koji ovde postoje decenijama, negde smo ih zaboravili, a negde ih nismo prilagodili vremenu u kome živimo.

Srpskih trenera, uz par svetlih primera, nema nigde u Evropi. Često smo skloni da čujemo kritike da neki drugi prodaju maglu, a Evropa je puna Španaca i Islanđana. Šta je njihova tajna?

  • Tamo se desio transfer znanja. Godinama su uvozili vrhunske igrače od Teke, Barse, San Antonia. Došli su i vrhunski treneri. Te generacije igrača su igrale najvažnije utakmice i imale jako prvenstvo. Španci su izgradili sistem, postali majstori taktike. U tom segmentu su napravili iskorak u odnosu na ostale. Izgradili su specifičan sistem uz par trenera vrhunskog kvaliteta. Vrlo su kolegijalni. Gde ode jedan Španac, dođe brzo drugi, pa treći, pa stignu igrači.

Ko je tu „glavni“?

  • Ima dosta kvalitetnih trenera, s tim što je Pastor poseban…

Mnogi kažu da je Pastor „tata“ svima…

  • Većina njih su bili njegovi igrači i od njega učili. Imao sam privilegiju da smo bili blizu, imali smo vrhunsku saradnju i puno sam od njega naučio. Video sam rukomet na jedan način na koji se ovde ne gleda. Dosta igrača mi je pričalo o tome, a sada sam se i uverio o kakvim se principima radi. Osnova španskog sistema je vrlo slična.

Islanđani?

  • Islanđani su druga priča. Oni nam daju lekciju, kao i Slovenci, da brojnost populacije nije primarna. Okrenuti su Bundesligi, imaju sličan mentalitet i lakše dobijaju šansu da preuzmu neke klubove posle karijera, koji su nama teže dostupni. Nije isto početi karijeru u Bundesligi ili se vratiti kući pa raditi ko zna gde. Mi moramo da kažemo pošteno, glasno i jasno, da je zadnja knjiga posvećena trenerima – esnafska, prava, izdata 1978 godine! Tu ne računam neke skriptice i udžbenike za studente. Slovenija ima desetine izdanja knjiga, udžebnika, raznih edukacija. O Hrvatima da ne pričam. To je segment koji je važan.

MAKEDONCI SVE ZASLUŽILI

Kako definisati uspeh Vardara?

  • Igrao sam u vreme velike Jugoslavije u Bitolju i Skoplju. U Makedoniji se igrao uvek dobar rukomet, uvek je bilo pregršt dobrih igrača. Makedonci vole rukomet, uživaju kao publika i nacija u onome što se desilo, prvo Metalurgu, a onda Vardaru. I pre Samsonenka, Vardar je sa Mihajlovskim pravio vrhunske rezultate u Evropi, shodno svom budžetu. Ovo je kruna višegodišnjeg ulaganja, stava države koja se opredelila da rukometu da šansu. Gonzales je bio sjajan igrač, koji je kupio znanje od Pastora, a kasnije radio i u projektu Siudad Reala sa Dušebajevom. Sve kolege izdvajaju njegovu profesionalnost i sistematičnost. Pažljivo je gradio selekciju igrača, išao napred, napravio spoj mladosti i iskustva, imao je ekipu koja je mogla sve. Imao je visinu i brzinu, igrače koji su šuteri, pivotmene različitog karaktera, jednog Šterbika na golu. Iskoristio je to što Vardar nema jako domaće prvenstvo, a što učestvovanje u SEHA ligi omogućava da tim ne dođe iscepkan i ispovređivan do Kelna. Nemaju svi takvu privilegiju. Čitave sezone su igrali dobro i ovo za mene uopšte nije iznenađenje. Posebno sam srećan zbog igrača koje sam trenirao u mlađim reprezentativnim kategorijama -Milića, Abutovića i Marsenića. I za Srbiju je dobro da ima pehar Lige šampiona u komšiluku.

Ilija Abutović, od Partizana, preko osrednjeg Slovana, 2011. godine stigao je u Skoplje. Sve ostalo je istorija…

  • Sa Ilijom sam sarađivao od najmlađih dana, bio je i član kadetske reprezentacije Srbije i Crne Gore koju sam vodio. Imao je probleme sa povredama u ranoj fazi karijere. To ga je usporilo da napravi nešto više u napadu, a imao je predispozicije s obzirom na jako dobar odnos visine i brzine. Za njegov razvoj je bilo ključno da iz Slovana dođe u Vardar gde je imao Veselina Vujovića, koji je selektirao generaciju 1988 za vreme Srbije i Crne Gore. On je duboko verovao da će Ilija biti naslednik Marka Krivokapića, igrač tog tipa. Dao mu je šansu. Ilija je sve to iskoristio. Radi se o velikom profesionalcu i jako posvećenom momku. Srbija odavno ima, a sada je jasno, da je on igrač koji je model šampiona kada su odbrambeni zadaci u pitanju – kaže na kraju razgovora za Balkan-Handball.com, Vladan Jordović.

Možda vam se dopadne

1 komentar

cane 28/06/2017 - 11:01

Jordovicu ne pominjes Dosena jednog od najvecih Srpskih talenata

Odgovori

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball