Časlav Dinčić : "Samo ovako se igra za svoju zemlju i svoj grb!" - Balkan-Handball.com
Naslovna AnalizeTrenerski kutak Časlav Dinčić : "Samo ovako se igra za svoju zemlju i svoj grb!"

Časlav Dinčić : "Samo ovako se igra za svoju zemlju i svoj grb!"

0 komentar

Poslednjih dvadesetak dana u
životu selektora ženske reprezentacije Srbije, Časlava Dinčića, teško je
prepričati. Usred priprema reprezentacije, zadesila ga je velika porodična
nesreća, al i pored toga, uspeo je da se izvuče iz delikatne životne situacije i sa rukometašicama
Srbije izbori plasman na Evropsko prvenstvo u Makedoniju. Posle dugih meseci
iščekivanja ovih izuzetno bitnih mečeva po budućnost rukometa u Srbiji, vreme
je da sumiramo utiske i proslavimo plasman na EP.

Dobar dan, selektore! Prošli put,
kada smo pričali, rekli ste – Drago mi je da imamo podršku novinara. Normalno,
ako izgubimo, napadajte, ako pobedimo, slavite devojke. – Hvala Bogu, slavimo.
Kako se osećate?

– Srećan sam i presrećan. Nisam
još svestan svega što mi se izdešavalo u zadnjih 20 dana. Počev od onih
neprijatnih stvari, smrti brata, pet dana pred prvi meč u Holandiji. Nisam imao
vremena ni da ga ožalim, već je došla prva utakmica. Imao sam podršku i veru
ljudi iz Saveza, koji su odmah prvo veče došli da me obiđu kući, bodrili me da
izdržim, da ne prenesem to na devojke. Čak sam morao da popijem lek za smirenje
pred utakmicu. Trudio se sam se da svoju ličnu dramu ne prenesem na devojke i da
ih ne poremetim.

Čini se da vam je pao balast sa
leđa?

– Dobro, mi smo treneri uvek pod
pritiskom. Ovo nije ni prva, ni zadnja utakmica. Danas smo prošli, sutra možda
nećemo. Svestan sam toga. Tim se poslom bavim.

Dok ste na parketu slavili sa
svojim prijateljima, verovatno niste stigli da vidite radost i ushićenje u
novinarskoj loži?

– Drago mi je da je tako. Stvorila
se pozitivna atmosfera. Verovatno počev od mog ponašanja, pa i drugih ljudi. I
stvarno, nismo imali ništa negativno u medijima zadnjih meseci. Izabrali smo te
gradove (Vrnjačka Banja i Zaječar) koji žive za rukomet. Tamo ljudi žive za
rukomet. Nije bilo grupašenja, negativnosti. Digli smo tenziju. U Beogradu ima
puno struja, a i ne igra se rukomet samo u Beogradu. Sada smo osetili šta je
Srbija. To može da oseti mnogo više u malim mestima, nego u Beogradu.

Vodili smo sa šest razlike
sredinom drugog poluvremena, činilo se da je gotovo, a onda su Holanđanke u
završnici došle na nerešeno. O čemu ste razmišljali pet minuta pre kraja?

– Dobro sam se spremio za
utakmicu. Drhtale su noge kada je svirala himna, ali sam se ošamario i probao
da budem normalan. Tražio sam svaki put kontakt sa Tanjom (Medved) i Jelenom
(Erić), i sa njima sam uspeo da komuniciram u onakvoj atmosferi. Sa nekim mlađim
igračicama nisam uspeo, jer su ih ponele emocije. Radili smo na tome pre meča,
da moramo sinhronizovati razum i emocije, ali dobro, to je iskustvo. Kada budu
imale još 30-40 nastupa i par ovakvih utakmica, i one će imati kontakt i
saradnju sa klupom. U pojedinim trenucima sam imao utisak da me neke igračice
gledaju, ali uopšte ne znaju o čemu im pričam. Ali dobro, sve to razumem, to je
mladost i neiskustvo. Važno je da je borbenost bila na vrhunskom nivou. Samo
tako može da se igra za svoju zemlju i svoj grb.

Čitav baraž ste izgurali sa pet
bekova. Posle povrede Andree Lekić, Tanja Medved je morala da igra non-stop,
iako je prvobitno bilo drugačije zamišljeno?

– Tako je. Morala je. Probao sam
da je odmaram da bi mi ušla u završnici, isto kao Erić, koja je igrala pod
temperaturom i danas je mrtva bolesna. Bila je kod lekara. Ni u jednom trenutku
nije rekla da ne može više. Par puta sam je i pitao, malo je menjao sa Sanjom
Damnjanović, koliko sam mogao. I pored svega toga, nisam razmišljao ni jednog
momenta da je gotovo.

Dobili smo 3:0 u poslednja tri
minuta?

– Postavio sam 5:1 odbranu. Čuo
sam komentare sa tribina, vrati na 6:0, posle prvog primljenog gola sa desnog
beka. Na mene ne može niko da utiče. Imam takav karakter, kosovski (smeh), odakle potičem. Nekada
sam, reklo bi se drzak i ne volim da mi se ljudi mešaju u posao. Tako sam
isplanirao i zacrtao. Hvala Bogu, Đerićka je odbranila te dve lopte, mi dali
golove, i na kraju, zasluženo idemo na EP.

Reklo bi se, velika radost za sve
ljubitelje rukometa. O Zaječaru se priča već danima. Atmosfera, igračice, jedinstvo,
druženje, sve u superlativu. Prava renesansa…

– Već 20 godina živim u
inostranstvu i poprimio sam malo tamošnjeg shvatanja, a zadržao obrise našeg
mentaliteta, što mislim da je odlična kombinacija. Svaki sastanak sam kretao sa
mojom piramidom rada. Na vrhu piramide je naš cilj. Da bi ostvarili taj naš cilj,
neophodan je učinak. Da bi došli do učinka, potreban je trening sa svim svojim
zakonima, koji su bitni za rukomet. Kuću drži temelj, a za njega je najbitnija
stvar, profil trenera. Pokušavao sam da budem korektan sa svima sa kojima
radim, počev od igračica, saradnika, novinara, itd. Tu sam se našao sa Duškom
Milićem i Brankom Jovanović, sa kojima odlično sarađujem. Tražili smo onda i odgovarajuće
profile igračica, dosta dugo, pet, šest meseci. Nisu samo igračke vrednosti
potrebne da bi se postiglo nešto. Tu su uključeni i ljudski odnosi, sklonost ka
grupašenju i mnoge druge stvari. Mislim da sada ove igračice odgovaraju tom profilu.
Naravno, još ćemo to ispravljati, tražiti poboljšanja. I na kraju ta profil
okolina. Da budeš korektan sa svima, novinarima, ljudima iz Saveza, konobarima
koji te uslužuju, ljudima na ulici, našim domaćinima. Bez toga se ne može. Kada
sam to crtao u Partizanu, meni su se neki ljudi smejali, verovatno oni koji
nikada nisu izašli iz zemlje. To je moj sistem rada. Ako odgovara tu sam, ako
ne, odlazim.

Postavlja se pitanje Ane Đokć i
Ane Vojčić? Da li su one taj profil igračica i da li računate na njih?

– Bilo je tu nekih stvari koje se
meni nisu dopale. Razgovarali smo i tada. Ja sam čovek koji hoće da oprosti. Ja
sve znam, kada neka npr, telefonira u 12, pola 1, posle dozvoljenog vremena. Pustim
jednom, i drugi, i treći put. Bitno je da ne postoji namera. Ali ako vidim da
postoji namera da se nešto što gradimo narušava, onda precrtavam. Grešku može
da napravi svako. Videćemo. Ima tu još igračica koje želim da isprobam. Filipović,
Dmitrović, da ne nabrajam više. Sešću sa saradnicima, popričati. Šta dobijamo,
šta gubimo sa svakom od njih. Onda ćemo krenuti u novi posao.

Čeka nas EP u Makedoniji. Koliko
možemo?

– Cilj bi bio prolazak u drugi
krug. Videćemo žreb. Sa jednom ili dve pobede bi mogli u drugi krug i mislim da
bi ulazak u osam u Evropi, bio veliki uspeh za ovu generaciju srpskih
rukometašica. Međutim, i ako se ne prođe, sjajno bi bilo biti tamo, na takvoj
smotri. Vidite da nema slabih reprezentacija, svi igraju. Slovenija je ispala,
Poljska ispala, Danska jedva prošla Turkinje, Crna Gora ispala. Odavno nema više slabih i jakih.

Kako ste zadovoljni logistikom iz Saveza?

– Sve što je zacrtano i traženo,
sve je ispunjeno i više od toga. Trebaju nam lopte, stižu lopte. Markeri, stižu
markeri. Nije bilo problema za bilo šta. Obilazili su nas ljudi iz Saveza, i
predsednik Marjanović, i Boža Đurković, Milena Delić. Devojke su videle da se
neko interesuje za njih. Svi smo bili na jednom zadatku i uspeli smo. Koristim
ovu priliku da se zahvalim i novinarima, koji su bili uz nas, publici. Naravno,
i našim familijama. Familijama igračica i mojoj, koja mi je davala podršku u
ovim teškim trenucima.

Da li će reprezentacija igrati u
Zaječaru i sledeći put?

– Ne znam da li će se igrati
tamo. Mi smo oduševljeni Zaječarom, nadam se da ćemo još utakmica igrati u tom
gradu. O tome odlučuju drugi ljudi. Ne treba potcenjivati ni druge rukometne
sredine. Što se tiče gospodina Boška Ničića i ljudi iz Zaječara, kluba, bilo je
sjajno. Bukvalno nismo mogli ni kafu da platimo. Čovek je završio u bolnici
posle utakmice. Trebali bi i njega da pomenemo.

 

ŽIKA BOGDANOVIĆ

Možda vam se dopadne

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball