Kad porastem biću...rukometašica! - Balkan-Handball.com
Naslovna Balkan Kad porastem biću…rukometašica!

Kad porastem biću…rukometašica!

Zorica Radojkovic
0 komentar

PIŠE: NIKOLINA LUTOVAC

Leto. Kraj sezone. Transferi, roštilji i oproštajni partiji, bacanje ofucanih stabilki i fudbalica na treningu. Sve dok se,  spretne kakve smo sa nogama, ne polomimo, pa nam trener izvuče mrežu za badminton, da se izjurcamo pre nego što nas pusti na pravi odmor. Jun mesec me neretko podseti na moje školske i studentske dane. Svojevremeno je stres rukometne sezone u ovo doba godine zamenjivao stres od maturskog ispita, prijemnog ispita ili jednostavno – ispitnog roka.

Godinama kasnije, nakon stečenih diploma (ili ne) na tron kralja stresa stupa briga o rekonverzaciji. “Šta ću biti kada porastem” zamenjuje “Šta ću biti kada više ne budem bila rukometašica”. Ovo bi mogao biti zanimljiv naslov neke knjige šarenih korica o samopomoći.

U Francuskoj otrkrivam popirlično zanimljive profesije i isto toliko kompleksne studije ili usavršavanja. Primere imam u sopstvenoj ekipi: policajka, radnica sa decom sa specijalnim potrebama, budući psiholog koji obnavlja godinu 4. put za redom (moja draga drugarica za« zagrevanje » ), ali i devojka vatrogasac.

U čast radoznalosti svih BH posetioca koji ovih dana polažu ili će tek polagati prijemne ispite za fakultete i srednje škole intervjuisala sam jednu svoju mladu saigračicu (simpatično je ovo igranje novinara) čiji me je profesionalni poziv poprilično zaintrigirao. Da bih vas uvela malo u priču, reći ću vam samo da je Loreline odabrala studije za osteopatu za životinje. Simpatično za mene koja dolazim iz zemlje gde ne postoje studije za čak « običnog » osteopatu. Jedini osteopata za kog ja znam je čuveni vidar Sele koji me sredi da budem «kao balerina» čak i kada me pokupi skuter na sred ulice.  Dakle, pet godina viših studija kako bismo mogli da „manipulišemo“ ledja trkačkog konja ili kućnog psa. Sve to uz 6-8 treninga nedeljno. Ja sam bila fascinirana i naš „intervju“ je počeo: 

-Zovem se Loreline, imam 20 godina. Igram rukomet za Lille Lomme i student sam osteopatije za životinje. Oduvek sam se bavila rukometom i jahanjem jer obožavam životinje, ali sam morala da prestanem sa jahanjem kada sam bila primljena u Pole Espoir (trenažni centar za mlade nade francuskog rukometa). Od tada se bavim samo rukometom, koji je moja velika strast, a ljubav prema zivotinjama me je navela da izaberem ovu profesiju. Rukomet igram od šeste godine. Tata me je uvek vodio na svoje treninge i od tada nisam mogla da zamislim da se bavim nečim drugim. Nadam se da ću moci da dostignem svoj takmičarski maksimum, iako je to poprilično teško sa mojim studijama. Zadovoljna sam ovde gde igram iako se nadam da ću jednog dana igrati u D1. Ipak, to nije moj prvobitni cilj, trudim se da dam sve od sebe i da uživam na terenu pre svega.

Šta te je motivisalo da izaberes ovaj poziv?
-Oduvek sam želela da imam kontakt sa životinjama i medicina me je uporedo interesovala. Pre 3 godine sam saznala da postoje škole koje spajaju ova dva aspekta, i da bih izabravši to mogla da treniram bez problema svake 2.nedelje u svom klubu. (škola je udaljena dva sata vožnje i predavanja su svake druge nedelje). Naučila sam toliko stvari o osteopatiji životinja. To je pre svega nežan prilaz u cilju da joj olakša svakodnevno funkcinisanje. Kao i kod ljudske osteopatije, ona ima za ulogu da tretira artikularnu ili viscelarnu leziju koja je uzročnik nedostatka pokreta. Način tretiranja dozvoljava organizmu da reorganizuje svoje funkcionisanje i pokretljivost usled oslobadjanja protoka krvi i limfe. To je profesija koja dopunjava posao veterinara i saradnja je jako interesantna. Zapanjujuće je što mozemo da vidimo pozitivne efekte na svojim sopstvenim zivtinjama.

ecole-osteopathie-canineKako uspevas da uskladis svoja predavanja sa svakodnevnim treninzima? 
-U nedelji u kojoj imam predavanja, mogu da treniram 1-2x nedeljno, što mi omogućuje da ostanem u formi, ali nikako ne zamenjuje celonedeljno treniranje. Uspevam da se organizujem i vratim za vikend za utakmice. Nakon toga, svake druge nedelje sam slobodna da ostanem kod kuće jer nemamo predavanja i tada sam prisutna na svim treninzima, što mi omogucava da se koncentrisem samo na to i da nadogradim svoju igru, da napredujem.

Da li ti profesori izlaze u susret?
-Ne, ne prave apsolutno nikakvu razliku.

A treneri ?
-Na početku sezone su se složili da budem tu svake druge nedelje, drugacije nije moglo. Uprkos tome, zasigurno nisu mogli da mi obecaju da cu igrati one nedelje koje nisam trenirala.

Najteže u svemu tome ?
-Putovanja izmedju skole u Rouen i kuce u Lille su naporna (2h u jednom pravcu). To mi pada najteže jer se treba motivisati nakon treninga ili pre predavanja.

Prednosti ? 
-Dopada mi se nacin na koji se radi. Smenjivanje nedelje gde samo treniram i nedelje gde sam samo u skoli mi dozvoljava da mi nijedno od ovo dvoje ne dosadi.

A planovi posle završetka studija?
-U zavisnosti od mesta gde cu raditi, volela bih da nastavim da igram rukomet. Moja profesija je popirlicno fleksibilna i slobodna i prednost je sto cu moci da sama odredim svoje radno vreme kako bih ih uklopila sa terminima treninga.

Imas li neku anegdotu sa svojih predavanja da podelis sa nama ?
-S obzirom na to psi ucenika mogu da se dovedu na casove radi prakse, profesori se ponekad zaustave u sred svog izlaganja kako bi nam objasnili neko ponasanje psa, što je poprilicno smesno.

 Znaš li da zanimanje poput tvog uopste ne postoji u Srbiji?
-Tacno je da je ovo zanimanje tek u razvijanju i ne cudi me da jos uvek ne postoji u većini zemalja, pa ni u Srbiji. U Francuskoj, ono omogucava velika dostignuca takmicarskim zivotinjama, poput konja ili pasa. Volela bih da posetim Srbju, istocna Evropa me jako privlaci.

Jesi li pratila proteklo svetsko prvenstvo za žene u rukometu i kakvi su tvoji utisci ?
Da, bilo je odlicno ! Mogla sam da pratim televizijske prenose ali bih vise volela da sam mogla licno da odem i vidim.

Imas li poruku za posetioce BH?
-Sve učiniti radi uspeha i uvek uživati u tome !

Kul je kada imas svestrane saigračice. Pogotovo na pozicijama koje pomalo « zavise« od tebe. Sledece sezone je pao dogovor. Loreline, moj dragi pivotmen, imace koju loptu više ukoliko « namesti« ledja mom džuksiju.

Želim vam nasmejano leto dragi BH drugari ! Ne zaboravite da istrcite po koji fartleck i odradite po koji sklekić! Pripreme se bliže :)

Bonnes vacances !!!
* présentes toi en quelques lignes tout d’abord…

Je m’appelle Loreline, j’ai 20 ans. Je pratique le Hand a Lomme depuis le début de la saison et je suis étudiante en ostéopathie animale.
J’ai toujours fait du Hand et j’ai fait de l’équitation petite parce que j’adore les animaux mais j’ai dû arrêter en rentrant en pôle espoir. Depuis, je fais du Hand tous les jours et c’est ma passion mais j’ai toujours voulu travailler près des animaux alors j’essaie d’en faire mon métier.

1. Depuis combien de temps pratiques tu le hand et quels sont tes objectifs sportifs?
Je pratique le Hand depuis mes 6 ans mais mon père m’emmenait toujours a ses entraînements avant; je ne m’imaginais pas faire autre chose que du Hand ! J’espère atteindre le plus haut niveau, même si avec mes études c’est compliqué. Je suis déjà très contente de ce que je fais mais on espère tous toucher un jour la D1. Cependant, ce n’est pas mon premier objectif, j’essaie de faire au mieux a mon niveau, de prendre du plaisir avant tout.

2. Que est ce qui t’a motivé à choisir tes études?
J’ai toujours rêvé de travailler avec les animaux et la médecine douce me plaisait beaucoup. J’ai appris il y a 3 ans qu’il existait des écoles qui mêlait les deux domaines sachant que je pouvais continuer le Hand une semaine sur deux dans la région. J’ai passé un entretien pour entrer dans cette école et j’y suis entrée l’année suivante. J’ai appris des tas de choses sur le métier d’ostéopathe animal et c’est une approche très douce avec l’animal qui contribue a amener du confort dans sa locomotion. L’ostéopathie animal comme
En humaine, a pour rôle de traiter une lésion articulaire ou viscérale qui correspond a une baisse de mobilité. La façon de traiter permettra alors a l’organisme de réorganiser son fonctionemment et de récupérer sa mobilité en libérant les flux sanguins, lymphatiques etc. Ça apporte beaucoup de choses, c’est un métier qui complète le métier de vétérinaire et la collaboration est très intéressante. On peut même voir la différence lors des séances sur nos propres animaux, c’est enrichissant.

3. Comment arrives tu a synchroniser tes cours avec les entraînements tous les jours? Et les déplacements?
La semaine où je suis en cours, je ne peut m’entraîner qu’une a deux fois donc ça me permet de garder une activité physique mais ça ne vaut pas une semaine complète d’entraînement. J’arrive quand même a m’organiser les week end pour faire les déplacements et jouer, j’essaie de faire au mieux. Ensuite, la semaine ou je rentre chez moi, je fais exclusivement du Hand donc ça me permet de ne me concentrer que sur ça et de compléter mon jeu, de travailler. Finalement, j’arrive a concilier les deux en ayant une semaine exclusivement dédiée au Hand et l’autre aux cours !

4. Les profs prennent-ils en compte ta différence ?

Non pas du tout, ils ne font aucune différence !

5. Et les entraineurs J?
On s’était mis d’accord au début de l’année du fait que ce serait comme ça, que j’allais être présente une semaine sur 2. Cependant ils ne pouvaient pas me promettre de jouer la semaine durant laquelle je ne m’étais pas entraînée…
6. Le plus dur ?
Les aller-retour entre l’école a Rouen et chez moi a Lille sont fatigants .. C’est le plus dur parce qu’il faut se motiver a faire la route !

7. Les avantages ? Ce qui te plaît ?
Ce qui me plait c’est la façon de travailler. L’alternance entre le Hand et l’école me permet de ne pas me lasser de l’un ou de l’autre !

8. Et l’après école ? Tu envisages quoi?
En fonction de l’endroit où j’arrive a travailler, j’aimerais continuer le Hand évidemment. C’est une profession libérale donc l’avantage est que je pourrais aménager mes horaires selon mes horaires d’entraînement.

9. As-tu une anecdote de tes cours à partager avec nous?
Étant donné que les chiens des élèves peuvent être amenés en cours, les professeurs s’arrêtent parfois en plein cours pour commenter leur comportement, c’est assez drôle !

10. Connais-tu un peu la Serbie? Tu sais que le métier comme le tien existe pas du tout dans notre pays?
Non je ne connais pas du tout, et c’est vrai que le métier est peu répandu. Ça ne m’étonne pas qu’il n’existe pas. En France, l’ostéopathie permet de grandes performances aux animaux de compétition comme les chevaux ou les chiens !
J’aimerais bien découvrir la Serbie, l’Europe de l’est m’attire beaucoup !

11. As-tu suivi les dernières Mondiaux et qu’en penses tu ?
Oui c’était très bien ! J’ai pu voir les matchs a la télé, j’aurais aimé pouvoir me déplacer là-bas.
12. Un petit message pour le balkanhandball ?
Tout faire pour réussir et Toujours se faire plaisir !

 

Predhodni blogovi:

OD VIŠKA NE BOLI GLAVA (11)

ŽULJ I PEJZAŽI (10)

MOJA TERASA – MOJA PRAVILA (9)

U SVAKOM SIRU POSTOJI NEKA RUPA (8)

INSTANT UKLAPANJE (7)

KROASANI VS PRŽENICE (6)

KO JE MAZNUO ŠEŠIR?(5)

Možda vam se dopadne

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball