U ispovesti za hrvatske novine, jedno od najboljih svetskih
desnih krila ove decenije, Mirza Džomba,
izrazio je razočaranje odnosom selektora Hrvatske i trenera u C.O. Zagrebu Line
Červara prema njemu i dodao da se „oprostio sa igranjem u reprezentaciji".
Naime, po Mirzinim rečima, on već dugo ne komunicira sa selektorom, mnogo pre
Pekinga i Olimpijskih Igara, na kojima je poslednji put nastupao za selekciju
Hrvatske…
Prenosimo tekst u celini…
Ne pamtimo da je dobio slom živaca
zbog rukometa ili čega drugog. Ako bismo na koga stavili okladu da može
pregristi i najteže probleme, onda je to Mirza Džomba. Danas Džomba nije
sretan. Potišten je, što ne odgovara njegovu karakteru. Tek mu imidž koji je
stekao godinama pomaže da sakrije od javnosti pravo stanje stvari. Eksplodirao
je nakon Njemačke, nakon Zagrebova gostovanja u Ligi prvaka u Karlsruheu, no
želio je nezadovoljstvo prvo reći u svom klubu, pa tek onda podijeliti s nama.
Profesionalac.
komunikaciju s trenerom Linom Červarom, ne znam u kojem sam statusu uopće.
Našao sam se u situaciji da se osjećam loše, nezadovoljan na terenu i izvan
njega, a tako ne želim, niti mogu, jer to ne može donijeti dobro.
Neigranje u Njemačkoj protiv RN Löwena očito vam je teško palo, samo nekoliko
dana prije toga pohvalili ste se da je koljeno bolje, da se trenira bez
problema, da ne otječe, pa ste se zagrijali u Karlsruheu, bili sigurni da ćete
igrati, a onda je uslijedilo razočaranje.
– Baš tako, bio sam iznenađen. Neigranje u Njemačkoj samo je kap koja je
prelila čašu, nikako ne i razlog moje reakcije. Njemačka je samo povod. Ponižen
sam, trener Červar takvim me odnosom ponizio, a to ničim nisam zaslužio, niti
ću to više dopustiti.
Jeste li pokušali razgovarati s
trenerom?
– Nisam, ne postoji komunikacija između nas, i to već dulje vrijeme.
Otkad?
– Pa dugo.
Prije Pekinga?
– Da, mnogo prije. Ali da me sada pitate otkad točno, ne mogu reći. Nisam
čovjek od datuma.
Znate li razlog šutnje?
– Ne, jer da znam, sigurno bih ga riješio. Ali činjenica je da me se gleda
preko nišana, da sam podcijenjen, da sam prošao dvije operacije, ali to ne
znači da me se treba gurati još dublje.
Bit će paljbe na sve strane?
– Ne zanimaju me priče o urotama, teorije zavjere i slične stvari. Ja to
mislim i kažem samo iz jednog razloga – želim igrati rukomet. Nije u pitanju ni
egzistencija ni išta slično. Ja sam svoju egzistenciju osigurao i sretan sam
zbog toga. Ako je problem, nek mi se kaže: "Džomba, odj…" i onda će sve biti
jasno. Ma, nikad u životu nisam došao u konflikt s klubom, trenerom,
suigračima, gdje sam god bio, molili su me da ostanem, čak ni novac nije bio u
pitanju. I zato mi je cijela ova situacija strana, nisam se snašao u njoj.
Mislio sam da mi se to nikad ne može dogoditi, da u svemu mora postojati neki
razlog, da je to normalno, ali vidim da nije. Ako ulazite u igru s mačem nad glavom,
ako vam se podsmjehuju i jedva čekaju da vas zamijene, onda to nije dobro. Nema
tog igrača na svijetu koji u takvim okolnostima može biti dobar. Igrač bez
samopouzdanja jest nula.
Ispast će da igrate na rejting
stečen u prošlosti?
– Ma za to se ne brinem, znam tko sam i što sam u rukometu i nitko mi to ne
treba reći, lijepo ili ružno. Ne tražim povlastice, ali to je već diranje u moj
posao i ja se tu moram zaštititi jer sve to ne zaslužujem.
Je li razlog reprezentacija?
– Nije, jer sam svjestan svojih problema, svjestan sam da sam OI igrao preko
svojih trenutačnih mogućnosti i da to nije bilo baš pametno. Također sam
svjestan da sam posljednju reprezentativnu utakmicu odigrao u Pekingu. Koliko
god mi je žao, jer reprezentacija mi je uvijek bila nešto posebno, više, to je
realnost, jer moje koljeno teško može izdržati u sadašnjoj situaciju napore
utakmica u kontinuitetu. Ne mogu si dopustiti rizik da krenem pa da nakon prve
utakmice odustanem. To ne bi bilo fer ni prema momčadi, ni prema meni samom. Osim
toga, u takvom sam fizičkom i psihičkom stanju trenutačno da je igranje velikog
natjecanja za mene objektivan problem. Želje su jedno, realnost nešto sasvim
drugo, ja sam se s tim pomirio makar nekad i nije bilo lako. No to ne znači da
sam u klubu zaslužio da me se ne vidi, to prije što mogu dati mnogo.
Razmišljate li o odlasku?
– Ne, nisam išao s tom namjerom na razgovor s čelnicima Zagreba.
A ako se dogodi?
– Ništa, volio bih da mi se samo kaže. To je najlakše riješiti, dođete i
kažete: "Džomba, čuj, situacija je takva i takva i gotovo." Ne bi bilo
problema, shvatio bih i kada bi mi bilo teško. Bolje tako nego ovako.
Kompletan intervju pročitajte u
tiskanom izdanju Sportskih novosti.
