PETAR ĐORĐIĆ: Pogledaš Tonija i shvatiš - sve ispod maksimuma je sramota! - Balkan-Handball.com
Naslovna Intervju nedelje1 na 1 PETAR ĐORĐIĆ: Pogledaš Tonija i shvatiš – sve ispod maksimuma je sramota!

PETAR ĐORĐIĆ: Pogledaš Tonija i shvatiš – sve ispod maksimuma je sramota!

Marko Marjanović
1 komentar

Posle skoro dve i po godine odsustva, Petar Đorđić se početkom 2021. vratio u reprezentaciju Srbije. Ubojiti levi bek učestvovao je u „početku preporoda“ nacionalnog tima, oličenim fantastičnim kvalifikacionim ciklusom u kojem su izabranici Tonija Đerone pobedili Francusku kod kuće i remizirali u gostima.

Na pretposlednjem okupljanju u ovoj godini, „Orlovi“ su odradili pet treninga i odigrali dve prijateljske utakmice protiv Makedonije, za koju su nastupali igrači iz domaćih klubova. U intervjuu za Balkan-Handball.com, Đorđić je najpre istakao ono što svi igrači govore u glas prethodnih nekoliko meseci…

-Uvek sam dolazio u reprezentaciju sa istim ambicijama i istim emocijama, to se nikada nije menjalo. Međutim, ono što se promenilo jeste način rada. Treninzi i priprema apsolutno svake utakmice, bila to Francuska ili Grčka, potpuno su drugačiji od dolaska Tonija Đerone. Svaki igrač u svakom trenutku, na svakoj utakmici, nema dilemu oko toga šta treba da radi. Ja taj novitet vidim kao  najveći pomak u našoj grupi. Profesionalnost je sada na maksimalnom nivou.

-Kada, kao igrač, vidiš da jedan trener ima takav pristup, da je tako spreman za svaki trening, jednostavno te je sramota da pružiš manje od maksimuma u svakom trenutku. Tako bi trebalo da bude svugde i uvek, ali je kod nas takav rad nešto novo. Razvio se osećaj potpune odgovornosti svakog od nas prema saigračima, stručnom štabu, reprezentaciji…Ekipa je spremna, disciplina je maksimalna. Đerona je te komponente koje su nam falile doveo do savršenstva.

PREPOZNAJEM SEBE U BORZAŠU

Uroš Borzaš i Dragan Pešmalbek su u Nišu nagovestili da će biti veliko pojačanje za Srbiju…

-Nikada nisam sumnjao da naša zemlja ima, i da će uvek imati puno talenata, ali treba imati i trenera koji će ih prepoznati, dati im priliku i povesti u napredak. Sa 19,20. i 21. godinom već sam nosio dres Flensburga iako sam bio premlad. Iskreno, znalo se da neću dobiti šansu. Međutim, Đerona pušta Dodića da, u svojoj 17. godini igra u prelomnim trenucima važne utakmice protiv Francuske. U Grčkoj, kada se lomilo, stavio je odgovornost u ruke Jovice Nikolića i Marka Milosavljevića. Vrlo dobro znam, iz ličnog iskustva, koliko njima znači kada vide da imaju šansu iako su mladi. Kada znaju da u svakom trenutku mogu da igraju, njihova motivacija na treninzima ne može biti ispod maksimuma.

-Pešmalbek nije više mlad, on je dokazan igrač, veliko pojačanje. Sa Marsenićem će činiti tandem na pivotu kakav nema niko u Evropi, takva dva tipa igrača u kombinaciji. Borzaš je strašan talenat, uvek sam mu to govorio. Pokazao je već ove godine u Tuluzu šta može. Ima potencijala da postane veliki igrač, na njemu je samo da nastavi da radi.

-Iskreno, mislim da je Uroš kao igrač dosta sličan meni. Dobro, sada je malo brži na nogama od mene. Ima tu ruku levog beka, taj brz izbačaj. Pokušavam često da mu pomognem, jer prepoznajem kod njega dosta stvari u razvoju kroz koje sam ja prolazio u njegovim godinama. Želim mu da ostane zdrav i napravi vrhunsku karijeru, u šta ne sumnjam. 

DESIĆE SE I KORAK UNAZAD, ALI…

Posle sjajnih rezultata u kvalifikacijama za EP, posle dugo vremena stvorila se rukometna euforija u Srbiji. Reprezentacija će u Segedinu ipak imati vrlo težak zadatak da se, u konkurenciji Francuske, Hrvatske i Ukrajine izbori za jedno od prva dva mesta…

-Najvažnije je da reprezentacija igra dobro. Mi smo takva nacija, kada se napravi uspeh u nekom sportu, svi krenu da ga prate, da ga igraju, treniraju. Godinama nije bilo rezultata u rukometu, tako da je samim tim opalo i interesovanje. Ali mislim da smo mi generalno narod koji voli rukomet. Nadam se da su ove poslednje naše utakmice podigle malo nivo interesovanja. I eto, baš zato je najvažnije da na svakom novom okupljanju napredujemo makar za korak napred. Desiće se neizbežno i korak unazad, ali ni to ne mora biti loše, jer posle njega je korak napred još veći, ako nastavimo ovako da radimo. Trudimo se da održavamo disciplnu kako se ne bi ponovile neke loše stvari iz prošlosti. Želimo da budemo za primer, da vratimo rukomet među naše ljude. 

IMAM TAJ OSEĆAJ…

Koliko razmišljaš o januarskim duelima sa, pre svih Francuskom i Hrvatskom?

-Uh, još uvek je to daleko, ali ovako kada si sa reprezentacijom, razmišljaš da iskoristiš to vreme kao pripremu za utakmice Evropskog prvenstva. Još uvek se ne razmišlja o njihovim ekipama, ali radimo na svakom okupljanju kako bi bili pravi u januaru. Daleko od toga da su nam nevažne pobede i u prijateljskim utakmica, ali prevashodni cilj svega što radimo kada smo zajedno jeste najbolja moguća priprema za Segedin. Ovih pet dana treninga značili su nam i više od utamica sa Makedonijom, trudili smo se da iskoristimo priliku da napredujemo, makar to bilo 2% ili 3%. Nema previše vremena, imaćemo još samo jedno okupljanje do nove godine… Jesmo svi umorni, ali smo radili dobro. Puno je važno da odemo sa okupljanja reprezentacije sa tim dobrim osećajem. 

-Prepoznao sam energiju posle mečeva sa Francuskom. Posle toliko godina, mnogo ljudi je zvalo, komentarisalo, radovalo se. Iskreno ću ti reći, puno verujem u ovaj tim, jer imam baš taj osećaj da su svi željni dokazati koliko vredi naša generacija. Osećam da ta disciplina, koja je konačno stvorena, a toliko je važna, više ne može da se sroza. 

Igrao si odlično prethodne sezone, rešetao si mreže u svakoj utakmici, ali Benfika se nije proslavila…

-Dosta toga smo dobili dolaskom Lazara Kukića, ali nas je njegova povreda u finišu sezone „ubila“. Nije igrao dva odlučujuća meseca, povredio se u prvom minutu na gostovanju Sportingu, i od tada je sve krenulo nizbrdo. Imamo dobar tim, ali nemamo širinu. Bilo koji igrač iz  prve postave da se povredi, nastaje prilično ozbiljan problem. Izgubili smo taj meč od Sportinga dva razlike, prethodno i u Portu isto tako, Bez Lazara smo morali da pravimo velike improvizacije u napadu, pošto je njegova zamena Pakiko još uvek mlad. Desni bek nam je igrao na srednjem, igrali smo u postavci u kojoj nismo nikada ranije. Kukić se vratio za fajnal-for Kupa, koji nismo loše odigrali, ali nismo uspeli. 

-Sledeće sezone, mi ćemo mi biti nešto jači, Sporting slabiji, Porto standarno jak, mada i njima odlaze Andre Gomeš i Migel Martinš, videćemo da li će Ituriza ostati. Nama puno znači dolazak Borgesa, ako svi ostanemo zdravi, mogli bismo već naredne sezone da napadnemo trofeje. Mislio sam da ćemo moći i ove, ali eto, nikad se ne zna kakve će neplanirane okolnosti iskočiti. Porto je bio prejak, a pritom smo par puta iskakali iz koloseka zbog povreda i korone.

ĆEMA NAS PRIPREMA ZA TONIJA

Za tobom je prva godina saradnje sa trenerom Ćemom Rodrigezom, čiji dolazak u Benfiku dovoljno govori o klupskim ambicijama…

-Imamo vrhunskog trenera, Ćema je sjajan čovek i stručnjak u kojeg svi verujemo. Nadam se da će i dolasak pivotmena Borgesa, odnosno desnog beka Grigoraša unaprediti ekipu, i da ćemo naredne sezone biti dosta bolji. Imaćemo veću širinu, to je jako bitno. Želimo da igramo grupnu fazu EHF Lige Evrope, prošle godine smo ispali u kvalifikacijama od Fajversa, što se ispostavilo kao težak udarac. Ali treba uzeti u obzir da je Ćema tada tek došao, nismo imali vremena da se adekvatno upoznamo, a kamoli uigramo. Da smo igrali sa Austrijancima mesec dana kasnije, siguran sam da bi priča bila skroz drugačija, a verovatno i čitava sezona. 

-Nisam sumnjao u to da Ćema ima rukomet u malom prstu. Ovo je bila prva njegova sezona kao šefa stručnog štaba u nekom klubu. Stvarno sam oduševljen, ne mogu reći ništa manje od toga. Dobro, mislim prevashodno o njegovim postavkama napada, jer mene to najviše zanima (smeh), za to sam zadužen. Isto kao u reprezentaciji sa Tonijem, pred svaku utakmicu znamo tačno šta treba da radimo, svaki detalj. Čak i da postigneš gol a da nisi odradio napad kako je dogovoreno, on će ti to odmah reći. Trebalo nam je mesec, mesec i po dana da svi uđemo u njegov sistem rada. To nas je koštalo Evrope, ali verujem da će se na duže staze isplatiti, i  da ćemo taj propust nadoknaditi sledeće sezone. 

-Kukiću i meni je velika povoljnost iz rada sa Ćemom to što  dolazimo u reprezentaciju spremni da ispunimo zahteve selektora Đerone, jer je to ista škola, španski sistem. Lično, nakon godinu dana sa njim, mislim da sam u nekim segmenitma prilično napredovao, pre svega u napadu na dublju odbranu. U Portugalu se ne igra toliko 6-0, mora puno da se razmišlja, nije samo zaleti se i pucaj. Kada uđeš u tu mašinu, to ide samo od sebe.

PRONAŠLI SMO MIR U LISABONU

Posle decenije u Bundesligi i dve sezone u Meškov Brestu, otišao si u klub i ligu za značajno nižim renomeom…

-Iskreno, bila je to jako prilično velika promena, ali mi je jako prijala. I meni i porodici. Ljudi su me jako lepo prihvatili, prve godine smo igrali i EHF Kup, pa je bilo jakih utakmica iako je liga nešto lakša od onih u kojima sam pre igrao. Dobili smo Silkeborg i Melsungen, trebalo je da budemo prvi u grupi, a onda je korona upropastila sezonu. Svi govore da „nije teška liga“, ali sve te utakmice treba dobiti, što zahteva maksimalan pristup svakom duelu. Portugalsko prvenstvo je dosta, dosta jače nego što je bilo, rukomet se rapidno uzdiže, pogotovu nakon reprezentativnih uspeha.

-Porto, Sporting i Benfika su rukometne sekcije fudbalskog kluba, i to rivalstvo se od fudbalskog i ne odvaja. Ove godine se to nije toliko osetilo jer nije bilo navijača, ali prošle je bogami bila fudbalska atmosfera na svim derbijima. Ima i te kako pritiska pred duele sa Sportingom i Portom. Čini mi se da je rivalitet sa Portom postao veći od onog sa Sportingom poslednjih godina.

Da li se rukomet u Portugalu nakon ovih uspeha izborio za status „sporta broj 2“ u zemlji?

-Pa možda čak i jeste, sada je teško proceniti jer nije bilo publike zbog pandemije, ali je plasman na Olimpijske Igre baš jako odjeknuo u javnosti, pogotovu nakon one tragedije sa Kintanom. Imao sam osećaj da je jedno deset dana rukomet bio u žiži koliko i fudbal. Sve ga je više u medijima, klupske televizije Sportigna, Porta i Benfika, za koje ne bi verovao koliko su gledane, prenose prvenstvene utakmice svojih timova svakog vikenda. Završni turnir Kupa prenosio je prvi kanal nacionalne televizije. Rukomet se zapravo bori za drugo mesto sa futsalom, koji je tamo strašno popularan. Sporting je pobedio Barselonu u finalu Lige šampiona, što se slavilo kao da je fudbal u pitanju.

-Meni jako prija Lisabon, imam dugoročan ugovor i za sada ne razmišljam o novom klubu. Deca su mi već porasla, krenula tamo u školu, Portugal mi je prva zemlja u kojoj se osećam ovako dobro, i privatno i profesionalno, Pronašli smo mir, i nadam se da ćemo dugo ostati ovde – zaključuje razgovor „srpski bombarder“, Petar Đorđić.

Možda vam se dopadne

1 komentar

Kibo 05/07/2021 - 21:29

Petre, moj otac profesor Časlav Jovanović je obožavao rukomet. Tebe posebno kada igraš, kada zvozneš GOL sa preko 10 metara!

Svaku utakmicu sam ja kao njegov sin i on gledali na tv-u. Gledanje reprezentacije za nas dvojicu je bio praznik! Dan nam je bio ispunjen kada znamo da imamo rukometnu utakmicu, iako se rukometom nikad nismo bavili aktivno.
Poslednju utakmicu sam gledao sa njim 9. januara 2021. u subotu protiv Francuske, kada su im sudije pomogle da nas na nekoliko sekundi pred kraj utakmice sustignu ali ne i pobede. Pre toga gledali smo 5. januara kada smo ih dobili 27-24.
Gledamo, a matori kaže: „gledaj Đorđića šta radi…“. Bio je presrećan kako smo igrali i kako izgleda reprezentacija sa Đeronom i td. Nakon toga, kako je reprezentacija tim remijem od 9.januara gotovo završila posao kvalifikacija, govorili smo jednom drugom, da ćemo u sredu 13. januara protiv Grka bez bojazn za rezultat i tenziju meča uživati u goledi naše reprezentacije!

Ali prokleti usud nije dao, otac mi je nastradao iznenada baš tog dana ujutru iako je bio zdrav kao dren.
Krivo mi je što neće moći da nastavi sa uživanjem gledanja reprezentacije i rukometa uopšte.

Napisah sve ovo, sa jednom porukom – da ste imali jednog predivnog i vernog navijača, strastvenog ljubitelja rukometa i naše reprezentacije, čoveka intelektualca i uglednog i slavnog profeosra koga su đaci obožavali.
Sada gledam sam! Ali neću odustati…u njegovu slavu, uspomenu i ljubavi prema rukometu, reprezentaciji koju mi je usadio.

Verujem u tebe i ovu reprezentaciju!

Odgovori

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball