Čestitam, preživjeli smo „smak svijeta“

PIŠE: MAIDA ARSLANAGIĆ

Ne mogu da se ne osvrnem na prošlu godinu i sve uspjehe koje mi/nam je donijela, osim što smo preživjeli i toliko čekani „smak svijeta“:).

2012. godinu ću zasigurno pamtiti po Olimpiskim Igrama. Hrvatska ženska rukometna reprezentacija se po prvi put u povijesti plasirala na jedno takvo veliko natjecanje i postala dio povijesti kao jedina ženska ekipa kojoj je to uspjelo. Nama su se kasnije još pridružile i košarkasice koje su se plasirale kvalifikacijama pred sami odlazak na OI.

Bila je to velika stvar za ženski rukomet u Hrvatskoj koji je nekako uvijek bio u sjeni muškog. Sada smo napokon postale i mi bitne. Dobrim rezultatima i igrama znale smo da nam je mjesto tu. Nažalost dogodilo se par ozljeda koje su nas izbacile sa pravog puta, puta do finala. Još uvijek ne možemo to prežaliti…bile smo tako blizu, a tako daleko od trona.

Glupo je reći da ćemo imat još koju priliku jer su se već sad neke stvari promijenile. Mi smo ekipa koja je na okupu od 2003. godine. Neke od nas su debitirale još davne 2000.g. Okosnicu čine igračice koje su u repki minmalno već 10 godina i OI su bile prava prilika da se završi reprezentativna karijera sa medaljom oko vrata te prepusti mjesto mladjima. Nažalost medalju nismo uzeli, neke su se igracice oprostile, neke su otpisane i situacija je natjerala na promjenu igračkog kadra.

Medju tim igračicama koje su se oprostile sam i ja. Dala sam puno reprezentaciji, ali sve ima svoje granice pa tako i ja. Preko nekih stvari se jednostavno ne prelazi tako lako. No da ne duljim i ne opterećujem vas sa detaljima i sada već starom pričom, ukratko, prepustila sam svoje mjesto mladjim nadama, curama koje će za Rio biti na vrhuncu karijere i donijeti ženskom rukometu toliko čekanu medalju.

Želim se osvrnuti i na druge reprezentacije s nama dragog Balkana. Uvijek mi je drago kad neko nas dobro igra i pokaže velikim rukometnim silama, poput jedne Norveške, Francuske ili Danske kako se igra rukomet te da i mi „Balkanci“ znamo ipak nešto. Veliko iznenadenje godine je zasigruno Crna Gora koja je dosla do finala OI pobjedivši na putu do cilja velike reprezentacije. Na kraju je uzela srebro, zlatnog sjaja…svaka cast cure!

Samo 4 mjeseca kasnije poharale su EP-om, uzele zlato i deklasirale Norvešku u finalu, u jednom uzbudljivom i dugom meču ( bila, gledala…) Velike utakmice odigrala je i Srbija i pokazala je kako se srcem i voljom sve može. Ginule su jedna za drugu na parketu i izgledale kao pravi kolektiv. Stvarno mi je žao što na kraju nisu uspjele doći do medalje, ali već u 12. mjesecu imaju popravni ispit na SP. Opet na domaćem terenu.

Nas su stigle nevolje pa se nismo baš proslavile na ovom EP-u. Uvjerena sam da bi se i mi, jednako kao i Crna Gora, prošetale do polufinala da smo bile u punom sastavu. Svako zlo za neko dobro…jednostavno iz nekog razloga je to tako moralo biti. Vrijeme će pokazati zašto. Možda je već slijedece prvenstvo naše, nikad se ne zna. Treba prvo izbaciti Francusku u kvalifikacijama za SP u 6. mjesecu. Težak protivnik, ali kad tad ih moramo pobjediti, možda bolje da ih rješimo odmah u kvalifikacijama nego da nas dočekaju u borbi za medalju:).

Bez obzira na loše rezultate na EP-u, Hrvatska je ipak prepoznala naše kvalitete te smo izabrane kao najbolja ženska ekipa godine te zajedno sa muškom reprezentacijom kao glavni promotor Hrvatske u svijetu.

Osim OI i otkazivanja reprezentacije, moju prošlu godinu obilježila je i selidba. Teškog srca sam ostavila Dansku i krenula novim putem u nove pobjede. Nova destinacija – Francuska. Bilo mi je teško odlučiti se na taj korak, ali znala sam ako ne odem sada, neću nikada. Izabrala sam Francusku, Nicu, uz ostalo i zbog nekih svojih osobnih razloga. Mislim da nisam pogriješila. Sve ono što sam htjela- imam. Duga, topla ljeta, sunce, more… Sve ono što mi je toliko falilo u hladnim skandinavskim krajevima sad je tu. Nije loše!

Klub nema neke ambicije, osim da ostanemo u ligi, a to mi sada i odgovara kako bi se malo više mogla posvetiti nekim svojim privatnim stvarima. A tu su i godine, moj rok trajanja polako ističe, treba se čuvati ozljeda koje sve više prijete.

O Francuskoj i kako je divna zemlja čuli ste već od drugih blogera, ali ’’nije zlato sve što sja’’. Ima Francuska puno mana, i to više nego što sam mislila. Moja idealna slika o Francuzima i Francuskoj počela je blijediti kad sam došla tu i počela živjeti njihovim životom. Dojam koji sam stekla upoznavajući Francuze prije svog francuskog iskustva nije se poklapao sa onim što me dočekalo ovdje. Divan, kulturan i otmjen narod i nije baš takav kakvim sam ga zamišljala.

Kad bi vam počela pisati o svim svojim doživljajima vjerojatno ovo više ne bi bio blog, nego bi naglo postao roma:). Mislila sam da je problem u meni, ali u razgovoru sa ostalim strancima, shvatila sam da svi mi dijelimo isto mišljenje. Aroganciji nema kraja. I mojoj sreći nema kraja jer Nica uz Pariz slovi kao najgori grad u Francuskoj. Takvi da ih čak ni njihov narod ne voli.

Da shvatite o čemu pričam, stigavši u Nicu, tražila sam stan mjesec i pol, i jedva ga našla. Nakon pustih obilazženja VELIKIH stanova ( čitaj do 25 m2) u kojima se nisam mogla niti okrenut, jedva sam našla nešto pristojno gdje bi mogla živjet. Do tada sam živjela sa 3 cimerice, u tzv. Big Brother kući. Bilo je to jedno veselo iskustvo. Moje prvo francusko iskustvo.

Nakon duga 2. mjeseca, napokon useljavam u svoj stan i dogovaram rendezvous za postavljanje interneta. Prvi slobodan termin je bio tri tjedna od useljenja, ja „luda“, ali pristajem jer nemam izbora. Život bez interneta mi je nezamisliv, a pogotovo nama koji živimo daleko od svojih najdražih. Internet na mobitelu, naravno, nije u funkciji jer ni francuski broj ne možeš odmah dobiti. Dok ne središ sve papire. A btw neke papire još dan danas čekam:).

Na dan rendezvous-a sjedim ja doma sva sretna i čekam svoj internet, ali uzalud. Zove Maida službu i na moj: ‘’Hello, can you help me please?!’’ Vrlo kulturno su mi poklopili slusalicu. Pomogli su mi tek kad je moj prijatelj nazvao i s njima popričao na francuskom. Dali su mi novi termin, ni manje ni više, mjesec dana poslije….užas! Koji šok je to bio za mene. Nakon jedne sredene države kao što je Danska i navike da se svaki dogovor ispuni u najkraćem mogućem roku, gdje ljudi izlaze u susret svima, kulturni su, pričaju engleski i ne poklapaju slušalice strancima…..pa dodje ti da se pokupiš i odeš kući isti tren.

Kad bi rekla da je sve tako loše u Francuskoj, lagala bih. Imala sam jednu sliku u glavi o Francuzima i njihovoj divnoj zemlji, ali sam se totalno razočarala kad sam shvatila da i nije baš to sve tako.
Živ se čovjek na sve navikne pa sam se tako i ja na njih. Ne čudim se više ničemu i više me ništa ne može iznenaditi. Očito je da Francuzi jos uvijek žive u nekoj davnoj prošlosti i doba kolonijalizma kada su bili vladajuća sila, pa si i danas daju za pravo ponašati se kao vladari. Što te ne ubije, ojača te. Tako je to sa svime u životu, pa i sa mojim novim iskustvima u Francuskoj.

Eto dragi moji, toliko od mene za ovaj put i da završim ovaj blog sa stihovima Tony-a ( btw čiji me novi album očarao:)) jer me upravo on jednog jutra inspirirao da napišem ovaj blog. Hvala Tony! I ne, ovo nije reklama za album, ovo je onako iz duše i za dušu:).

’’Danas jesmo, sutra nismo, sve te marke, svi ti novci, svo bogatstvo, sve je prolazno,
Dodju mnogi, mnogi prodju, pa se poslije pitaš gdje su, što li rade? Kako im je sad?!…’’

Sve je prolazno, i pobjede, i porazi, medalje, uspjesi, imena… Sve to postaje dio povijesti, ali uspomene, uspomene ostaju vječno. Zato živite svaki dan kao da vam je poslijednji i ne žalite za ničim. Tko zna, možda nas neki drugi put „smak svijeta“ stvarno i pogodi…

Želim vam puno sportskog uspjeha i sreće u Novoj 2013. godini, a najviše zdravlja te da vas zaobidju ozljede u širokom luku.

Au revoir