Intervju nedelje - Lino Červar! - Balkan-Handball.com
Naslovna Intervju nedelje Intervju nedelje – Lino Červar!

Intervju nedelje – Lino Červar!

0 komentar

Boravak u Hrvatskoj učvrstio je naše mišljenje sa distance o Lini Červaru, kao čoveku koji nema puno simpatizera. Ipak, oreol svetskog i olimpijskog šampiona, ne ostavlja prostor za neka pogrešna tumačenja. I ako kritičari govore da je njegovo vreme prošlo, da Hrvatska ništa nije osvojila već pet godina, da je potencijal "portugalske" generacije uskraćen za još neka zlata u godinama posle OI u Atini, "mali čovek iz Istre", govori o budućnosti, u kojoj Hrvatska ima velike šanse da osvoji medalju na Olimpijskim Igrama u Londonu.

 Dobar dan, Lino. Evo, jutro posle pobede nad Poljacima u polufinalu. Još jedna medalja za Hrvatsku na velikim takmičenjima. Sinoć ste na press konferenciji imali jedan emotivan trenutak. Umalo niste zaplakali, glas vam se tresao…

– Jako mi je bilo stalo do pete medalje. Lestvicu sam digao jako visoko. Borim se i ne dam sve vreme svoje karijere. Želeo sam da ta generacija zaokruži jedan ciklus, da uzme tu medalju, pa neka onda pričaju šta god žele. Ta medalja je poimanje onoga da mi gledamo rukomet kao veštinu, a ne nasilje. Od 2003. godine, kada smo se pojavili na svetskom nebu, želeli smo prikazati jednu igru o kojoj se govori. Jedna skromnost, jedno poštenje na krilima entuzijazma, to pleni i to je razlog zašto na ovim prostorima, ne samo u Hrvatskoj, imamo veliki broj poklonika.

Pomenuli ste kritike? To su sada već sage vaših obračuna sa neistomišljenicima, koji žele da vam “skinu glavu”?

– Hrvati ne vole uspešne ljude. Možda zato što sam iz provincije, iz malog mesta, iz Istre došao u metropolu, pa nekome to smeta. Radi se o tome da se moja harizma ne sviđa nekim bezveznim likovima. Mislim da je to loše, jer ja poistovećujem, sport i politiku. Prosto rečeno, ideološke promene su eliminisale razlike i ostavile samo istinske vrednosti. A istinska vrednost u globalnom svetu je rezultat. Sa njim se ne može manipulisati. On je večan i stoji, a ako ga neko želi minimizirati, onda je to sramotno. Zato ne priznajem to društvo, koje negira vrednost, nego slavi 10, 11 mesta. To nije u redu i nije poruka mladim ljudima koji žele napred. Spor je da ja ne želim biti sa lopovima, da hoću imati svoj identitet. Imam svoju viziju igre i ideju, koja nije plagijat. Ponosan sam na sve što radim i ne dam na sebe.

Dokle će vas držati rezultati ili želja da radite ovo…

– Mi smo uvek pobednici, šta god bilo da bilo. Možda ću i jednog dana reći "kraj", možda uskoro. U 11 meseci smo došli na vrh sveta, što je u istoriji sporta jedan jedinstveni slučaj. Niko me nije gurao, nemam repova i zato se osećam kao pobednik. Čovek treba da se nađe i u blatu, jer zlato sija i u blatu. Važno je boriti se da izađeš iz blata.

Vi godinama "ratujete" sa medijima. Kako se nositi sa "sedmom silom"…

– Treba verovati u sebe i ulagati u sebe. Jako ulažem u sebe, u razvijanje moje ideje, koja živi u meni. Sve mi mogu oteti, lagati, ometati, ali mi ne mogu uzeti znanje. To su sve neuspešni ljudi, koji žive od toga da ruše nekoga, ali svi koji su to pokušavali, već godinama, doživeli su u stvari neuspeh.

Da se vratimo prvenstvu. Reklo bi se, nikada lakše Hrvatska nije došla do finala jednog velikog takmičenja?

– Moramo čvrsto biti na zemlji. Činjenica je da imamo igrače za koje mnogi ljudi ne znaju. To su bezimeni igrači iz hrvatske lige. Gojun, Pešić, Hrvatin. Evo, juče sam u drugom poluvremenu protiv Poljaka stavio ta dva mlada 20-šnjaka, koji su uništili protivnika. Rekli su da zavisimo od Balića, ali to nije tako. Nije demagogija ako kažem da je tim najbolji igrač, a u timu se onda prave najbolji. Do Olimpa se samo stiže zajedništvom. Gladan sam uspeha, bez obzira što sam ostvario sve snove, koje sam imao kada sam počinjao kao trener, bio svetski i olimpijski pobednik, jer se iznad toga ne može. Svejedno, želim da ponovim. Biće ono što Bog odluči. Pisali smo istoriju kao generacija. Na devet takmičenja imamo osam završnica. Svake godine, svakog januara biti u završnici, to ne može niko, ni u jednom sportu.

 Koliko je teško ostajati u vrhu…

– Nije teško nekada osvojiti nešto, već stalno biti u vrhu, imati kontinuitet. Teško je nositi se sa time. Narod će nas voleti samo dok budemo bili skromni.

Hrabrost je odreći se nekih igrača koji su stvarali tu istoriju (Džomba,npr)…

– Ja ih poštujem. Ja ću uvek reći za njih da su najbolji. Meni su podmetali polemiku sa tim igračima, koju neću prihvatiti nikada. To je bilo loše od mene i to ljudi ne očekuju. Volim ih i poštujem, ali odabir je takav da uvek moram voditi računa o rezultatu i budućnosti. Mislim da smo stvorili čvrste temelje na kojima se možemo nadati medalji i u Londonu. To smo uspeli i zahvaljujući jakom Zagrebu, jer tamo mogu da stvaram igrače…

Kako su Šveđani dali jedan impuls rukometu u drugoj polovini devedesetih, tako je i ta čuvena trojka Lacković-Balić-Metličić, svojim pojavljivanjem pomerila granice rukometne igre. Gde je tajna…

– U Portugali i Atini, mentalnu i motoričku brzinu smo doveli na korak ispred ostalih. Moji igrači su brže čitali igru, shvatali protivnika. To je ta brzina, kojoj nema kraja. Uvek se mora raditi na brzini taktičkog odgovora, što je ključ u pozicionoj igri. To je po meni budućnost. Ko bude znao simulirati situacioni trening, ko u metodičkom i didaktičkom pristupu bude radio dobro, našao prave isečke iz igre i uklapao u trening, usavršavao igrače na tim osnovama, imaće uspeha. Mi nismo bolji od Danaca ili Francuza pojedinačno, ali imamo nešto posebno. Puteve uspeha sam tražio u segmentima, gde drugi treneri manje rade, a gde se pravi opipljiva razlika. Mentalna i motorička brzina su uvek bili moj fokus interesovanja.

Pored Hrvatske koju vidite u Londonu, ko će još činiti tu budućnost svetskog rukometa?

– Mislim da Srbija može. Kao što je rekao pokojni Kandija, Bog nam je dao široka pleća i veliku šaku. To može i Bosna, i Makedonci. Samo to sve treba srediti. Nije lako danas raditi sa mladim ljudima. Nije dovoljno biti trener, praktičar, već i psiholog, moraš razumeti ljude. Radi se na povezivanju informatičkih resursa, interneta, fejsbuka i ostalih stvari. Mislim da je najvažnije umrežavanje ljudskog potencijala, jer on pokreće mašinu. Treba ući pod kožu mladima i usmeriti ih u tom smislu.

Čini se da je Hrvatska uvek padala zbog prekratke klupe u završnicama velikih takmičenja. Govorilo se o jednoj postavi, ali koliko je, pored tog zamora, psihološki momenat bio bitan?

– Činjenica je da sam imao manji krug igrača, a i sada su neki ostali vani, jer trebaš znati optimum. Francuzi koriste užu klupu, eksploatišu dosta ono što imaju, u pravim su godinama, ali doći će i oni do slučaja Balić, do trošenja. Treba na vreme tražiti njihove zamene. To pokušavam preko Duvnjaka. Rekli su, treba još godina. On je sada jedan od najboljih igrača Svetskog prvenstva. Ne verujem u to kada kažu da igrač treba dugo sazrevati. Mi smo postal svetski prvaciu Portugalu sa prosekom igrača od 23 godine. Šveđani su to nekada bili sa 30. Danas su mladi ljudi mnogo zreliji, mnogo brže kapiraju stvari, znaju oceniti trenere, mnogo brže nego mi nekada. U vreme demokratije, oni slobodnije izražavaju svoje misli, manje se vode I sve su to procesi koji se ne mogu zaustaviti.

Francuzi su favoriti, kao generacija u "pravom momentu"?

– Svaka utakmica je novi dan. Nema nepobedivih. Pitanje je samo da li su u tom trenutku igrači u psihološkoj idili, da budu u "
;big perfomance" stanju. Trening se ne može naučiti, već samo razumeti. Biće rovovska bitka. Mi smo na pola pobednici, I nakon svih promena koje smo napravili, igrači su poslali poruku o altruizmu, zajedništvu. Oni dižu mostove…

"Gusenice", "Morske vile", koliki je tu vaš uticaj?

– Dosta veliki. Mali sam režiser, ali režiser mora biti I trener, psiholog, političar, sve. Treba jedan dobar režiser da stavi to na platno. Mislim da bi dobili "Oskara". Ovo je priča. Tu rade osećaji, emocije, ništa nije namešteno, to su pravi ljudi. Pozitivni su i posebni. Zato I imamo navijače. U Segedu, kada smo igrali Ligu šampiona, prišli su nam ljudi iz Beograda i rekli da navijaju za nas. U Bosni I Makedoniji isto tako. To mi čini zadovoljstvo. Mi negujemo jednu tezu da ako ne pripadaš jednoj kulturi, naciji, da nisi vredan. Držim da ispred svakog patriotizma postoji čovekoljublje. Počinje sve od porodice, pa ljubavi prema svom kraju I onda domovini.

U Poreču su mnogi ljudi navijali za Srbiju i nije im bio problem da to javno pokažu.

– Znam te momke tamo. Ja sam iz Istre. Cenim taj stav. To su ljudi koji ne prave razliku, prihvate te oberučke. Ljudi se dele na dobre I loše. Ja sam iz siromašne porodice i uvek sam imao izgrađeno poštovanje prema svima, bez obzira na veru ili naciju.

Već smo čuli, a i vi ste nam rekli da posećujete Balkan-Handball.com?
Kako Vam se čini?

– Jako dobro. Niste se zatvorili. To je dobro. Rukomet je spajao te krajeve. Misija sporta je da rešava te prepreke, mnogo brže nego neko drugi. To mi se sviđa i dopada. Mislim da nije daleko dan kada će biti jedna rukometna liga, poput košarke. Rukomet je sport budućnosti. 

Šta je prepreka zajedničkoj ligi?

– Sve treba staviti u ruke sportista, a pre ili kasnije, tako će biti.

photos: balkan-handball.com

Možda vam se dopadne

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball