Kasim Kamenica: Bez globalnih pravila nećemo postati globalni sport! - Balkan-Handball.com
Naslovna Intervju nedelje1 na 1 Kasim Kamenica: Bez globalnih pravila nećemo postati globalni sport!

Kasim Kamenica: Bez globalnih pravila nećemo postati globalni sport!

Marko Marjanović
1 komentar

Proslavljeni stručnjak Kasim Kamenica, koji trenutno predvodi turskog superligaša Zagnos, govorio je o mnogim rukometnim temama za Balkan – Handball.com. U razgovoru vođenom tokom fajnal fora SEHA Gasprom lige u Varaždinu, iskusni trener je preneo iskustva stečena u Turskoj, ali i svoje zapažanja i ideje o esencijalnim rukometnim problemima.

Za početak, Kamenica je konstatovao da je u ovom trenutku projekat razvoja rukometa u Turskoj propala priča.

RUKOMET KAO 13. PRASE U TURSKOJ

Ključna stvar je što cirkuliše malo novca. Tamo sam skoro godinu dana, dovoljno da saznam koliko ga je u igri u drugim sportovima. Fudbal je globalni sport, njega isključujem, ali u košarci i odbojci, i u muškoj i u ženskoj konkurenciji, to su transferi za ne poverovati. A kada cirkuliše mali novac, onda su u tom sportu slabi funkcioneri, pa je i stanje u tom sportu loše, krug se širi.

Od kolektivnih sportova jedino je rukomet ostao nerazvijen u Turskoj. Liga je još uvek neprofesionalna. Jedina su zemlja koja plaća igrače 10 meseci – postavlja se pitanje čiji je onda igrač statusno ta dva meseca koji preostaju. Mi kao treneri imamo šta da radimo i u prelaznom periodu, kada se sezona završi. Završi se 31. maja, a igrači već 1. juna idu kući i dva meseca su van kontrole.

Zatim, rukometna Federacija je napravila dvoranu u kojoj se, verovali ili ne, igra na betonu. Postavili su samo neki plastični prekrivač, sve ostalo je improvizacija. Treneri nisu rešili status, to su uglavnom nekakvi nastavnici fizičkog u školama. Samo su u dva kluba profesionalci.

Tu se javljaju dva problema – ne mogu da treniraju ujutru zbog drugih obaveza, a drugi problem, kojeg oni uopšte nisu svesni -oni prenose intezitet rada iz škole na treninge. Rukometna igra između dva deveterca je potpuno zapostavljena, na tome se uopšte ne radi. Danas je trend kolektivni kontra napad i razvijanje podfaze produženi kontra napad, igra se brzo. A kod njih samo krila trče u kontru. A ono što je najdrastičnije je sprečavanje kolektivnog kontra napada, odnosno vraćanje u odbranu.

Oni ne trče u odbranu nego se šetaju. Za ovih godinu dana još nisam video da je neki trener pitao igrača zašto se ne vraća. Još u moje vreme, pre 40-ak godina, mi smo kao golmani stajali na devet metara kako bi mogli da sprečimo kontra napad. Prošle godine sam bio na master kouč seminaru profesora Pokrajca o sprečavanju kontra napada, na kojem je on rekao da se to počinje sa golmanom. Znači i dalje treba da stoji na devet metara, tu se ništa nije promenilo još iz mog vremena. Kod Turaka, golman stoji na stativi, na golu, spoljni igrači se ne vraćaju. I onda ekipa Burse, koja je u vrhu, ode u Švajcarsku, takođe trećerazrednu rukometnu zemlju, i izgubi 31 razlike. Turci toga nisu svesni. Zatvorili su sistem, nemaju razvojne projekte. Bitno im je čuvanje određenih ljudi na određenim pozicijama, da se tu ne talasa puno. Mislim da ova garnitura koja vodi turski rukomet ne može dići nivo, što je prava šteta obzirom da  su druge kolektivne sportove doveli do izuzetnih rezultata.

Pričao sam sa Bogdanom Tanjevićem o tome kako je sadašnji predsednik FIBE počeo razvijati košarku u Turskoj, a potom istim modelom i odbojku, uz savršenu saradnju sa predsednicima klubova kojima je nametnuo odlične ideje. U odbojci, muškoj i ženskoj, od 22 kluba, 20 njih ima strane trenere iz najrazvijenijih odbojkaških nacija. Slično je i u košarci. Tu se stvara zdravo rivalstvo sa domaćim trenerima koji automatski napreduju. Rukomet je daleko od takve prakse.

Problem su i termini odigravanja utakmica, zbog kojih, između ostalog, i nema dovoljno publike na tribinama. Utakmice se često igraju od 13 ili od 15 h radnim danom, kada su ljudi na poslu, student na fakultetu a učenik u školi.

Mediji nisu prisutni u rukometu, i ništa se ne radi na tom polju.

Sve više igrača sa ovih prostora traži svoj rukometni hleb u Turskoj…

Nažalost, to je tako. Problem našeg rukometa je što igrači odlaze da igraju za 1 500 evra, što je mali novac. Ali to jednostavno ne mogu da zarade u svojoj zemlji. To je žalosna činjenica. Naše podneblje je rukometno, sve zemlje naslednice Jugoslavije imaju velike talente. Šteta što ti igrači ne ostanu malo duže ad se adekvatno oforme, da prođu školu. Ovako, nedovršeni odu u  neku rukometnu zemlju trećeg sveta, zarađuju mali novac, životare i uđu u nerad. Turska ne proizvodi dovoljno igrača pa im odgovaraju naši. To apsolutno nikome ne koristi.

Da li je ista situacija i u vašem klubu?

Naš klub je u najkritičnijoj situaciji u ligi. Ja sam se u početku zalagao da napravimo ekipu, dok se predsednik zalagao da ja dovedem svoje igrače. Tu je došlo do nesporazuma. Kada je uveden propis tri plus 11 stranaca ( tri bez ikakvih uslova, a 11 moraju imati bar 10 nastupa za neku od top 25 reprezentacija u poslednjih sedam godina, nebitno u kojoj kategoriji, prim.aut.). to je poslužilo turskim rukometašima da podignu cenu. Predsednik nije mogao da ih finansira, pa sam ja doveo mlađe strance za skroman novac. To su uglavnom momci kojima je motiv bio da rade sa mnom i da napreduju.

Međutim, problem je nastao već od prve plate. Nijednu nisu dobili u celosti, za osam meseci boravka ukupno im nisu isplaćene ni tri plate. Izgubili su volju da rade. Sve se to odrazilo na atmosferu, na trening dolaze kao na izdržavanje kazne.

Sledeći momenat koji nas „ubija“ je taj da imamo vrlo loše suđenje samo zbog toga što imamo puno stranaca. Umesto da se borimo za drugo ili treće mesto, mi smo šesti. Gubili smo mnogo utakmica sa jedan razlike, u kojima smo bili masakrirani od strane sudija. Ove sezone sam ukupno dobio više isključenja i crvenih kartona nego tokom čitave karijere.

Kako je došlo do vašeg angažmana u Turskoj?

Kontaktirao sam sa njima još od 2013. Pred Mediteranske Igre razgovarao sam sa jednim čelnikom EHF-a o dizanju rukometa u toj zemlji. Na jednom skupu sa čelnicima turskom saveza predložili su mene za selektora. Odredili su kada da dođem na završne razgovore. Međutim, oni su u međuvremenu odustali od tih pregovora, da bi me ponovo pozvali u oktobru preko istog posrednika.

Ja nisam želeo da na takav način ulazim u priču. Hteo sam da se uradi šira analiza, golicalo me je pitanje zašto je rukomet u Turskoj tako nerazvijen. Moja ambicija je bila da zajedno napravimo projekat podizanja nivoa. Nisam naišao na sagovornike. Onda se ta priča još jednom obnovila u aprilu prošle godine. Pojavio se taj klub u kojem je jedan od čelnika Federacije postao predsednik. Ja sam prihvatio posao, ali obećanja koja su mi tada data još uvek nisu ispunjena. Patim se zajedno sa igračima, ni prema meni se ne izvršava ono što piše u ugovoru.

Potpisao sam na pet godina, pun elana da zajedno radimo jedan projekat. Od toga za sada nema ništa. Predsednik se distancirao od ekipe, maltene je postao opozicija. Napravio se začarani krug, koliko će to trajati i kakav će epilog biti, totalna je nepoznatica.

A ima i klubova koji u dan izvršavaju svoje obaveze, neki čak i unapred daju platu. Na primer, naš sponzor čije ime nosimo, Zagnos, u Trabzonu ima i ženski klub koji je vrhunski organozovan, gde igra dosta igračica sa naših prostora. Kod nas je potpuno suprotna situacija iako nosimo isto ime. Ne znam zašto je to tako.

 

BEŠIKTAŠ NEDORASTAO EVROPE

Bešiktaš je neprikosnoven u domaćem šampionatu, ali ove sezone nije opravdao status učesnika kvalitetnije polovine Lige šampiona…

Bešiktaš je priča za sebe. Njih EHF  gura preko reda. Pre dve godine su dobili šansu da organizuju kvalifikacioni turnir za Ligu šampiona. Prošle godine pri reorganizaciji stavili su ih u gornji dom, gde oni najblaže rečeno ne pripadaju. To su učinili sa namerom da razviju to tržište jer je zanimljivo. Pre svega je zanimljiv Turkish Airlines kao sponzor koji ulaže mnogo u fudbal i košarku.

Oni su im se ponudili da dođu u Istanbul na jednu utakmicu Lige šampiona, ali su ih uslovili da obezbede prisustvo predstavnika sportskih društava Fenerbahčea i Galatasaraja. Naravno, Bešiktaš taj uslov nije ispunio. Poslali su jedno pismo u kojem su ih pozvali da dođu u „Bešikaš plaža hotel“, gde oni ne žele da kroče nogom. Igraju pred 200 gledalaca u dvorani koja prima 15 000 ljudi, i prosto se oseća da je to njima veliki napor.

Liga šampiona ima svoje zahteve koji Bešiktašu postaje veliki teret. Treneraju vrlo malo, selekcija ekipe je neadekvatna toj količini utakmica, ali izgleda da se oni ne sekiraju zbog toga.

Može li neki turski tim da ugrozi Bešiktaš?

Postoji taj Gectepe iz Izmira. Oni su prošle godine ušli u prvu ligu, fudbalski klub je stao iza njih što znači da je priča malo ozbilnija. U Turskoj postoji pravilo da, kada fudbalski klub želi da formira sekciju, taj tim se preko reda može ubaciti u viši rang. Tamo je uvek puna dvorana, preko 2000 navijača redovno pravi paklenu atmosferu. Oformili su dosta dobar tim za prvu godinu. Tamo su Pilipović i Rašić, ostatak uglavnom čine domaći igrači. Ali i tu je očigledan nedostatak inteziteta u radu, fali trčanja. Ima igrača fine kostitucije, ali vidi se da su taktički naivni i neobučeni. Treneri u tim krugovima nisu baš karakterno jaki da bi pravili karakterno jake igrače. Više se tu ide linijom manjeg otpora i nezameranja.

BALKAN MORA BITI ZADOVOLJAN

Kako vidite rukometnu situaciju na Balkanu?

Ako pogledamo poslednja dva velika takmičenja, Katar i Poljsku, situacija je dosta dobra. U Dohi je nastupilo pet Ex-Yu reprezentacija, kao i u Poljskoj, gde su se samo zamenile BiH i Crna Gora. Bilo bi i svih šest da Bosna i Hercegovina nije ostala za gol kratka u sudaru sa Belorusijom. A za tako male zemlje, to nije malo. Plus što je Hrvatska uvek u konkurenciji za medalju.

Mi imamo rukometnu tradiciju, ali je problem što smo smanjili bazu. Igrači nam rano odlaze jer smo ekonomski veoma slabi. Uzmimo Srbiju za primer. Ona nema ligu. U Beogradu godinama ne može da se složi situacija da se oformi klub koji će konstantno igrati Ligu šampiona. Partizan je dve godine igrao protiv najboljih evropskih klubova u Nišu. Zar to nije porazno?

Recimo, sarajevska Bosna je mnogo kasnije izašla iz rata, iz velikih problema,  pa je nekoliko sezona punila Skenderiju utakmicama u Ligi šampiona. Beograd, grad od dva i po miliona, nikada to nije uspeo. Trebalo bi klub iz tog grada okuplja najbolje igrače iz cele lige, pre nego što odu u inostranstvo. Kroz jednu ozbiljnu ekipu, rukometaši bi se podigli na viši nivo, pa bi koristi imali i oni i klub i reprezentacija.

Što se tiče Makedonije, zar nije odličan rezultat redovno prisustvo na velikim takmičenjima? Slovenija takođe, oni još bolje rezultate prave. Moje mišljenje je da je to dobar rezultat.

Bosna i Hercegovina je napravila uspeh plasmanom na Svetsko prvenstvo 2015, ali ih je bosanski mentalitet odvojio od boljeg rezultata. Krenulo je na loše od momenta kada su se plasirali. Nisu kvalitetno ispratili pripreme i nastup.  Zadovoljili su se plasmanom i napravili pogrešnu percepciju u glavama. Milsim da su mogli više.

Ipak, moram reći da je u dvomeču sa Islandom napravljen veliki rezultat, to je neosporno. Sreća je bila što je u to vreme premijer bio Nermin Nikšić koji je i sam igrao rukomet i bio trener. On je strašno puno pomagao savez i reprezentaciju. Nažalost, to sada nije slučaj pa se javljaju i finansijski problemi.

Nadam se da reprezentacija BiH nije rekla poslednju reč. Imaju teškog protivnika u baražu za Svetsko (2017), Švedska je jak protivnik. Ipak, verujem da će balkanski inat učiniti svoje, i da će se kockice složiti za ukupnu pobedu.

 

SRBIJA PRERANO POTROŠILA VUKOVIĆA

Problem Srbije je što najbolji igrači ili ne igraju, ili ne daju svoj maksimum u reprezentativnom dresu. Mislim da je Veselin Vuković prerano potrošen, da je mogao napraviti još dobrih stvari. Imao je kontinuitet, verujem da bi napravio još neki vredan rezultat. Neuspesi u Londonu i Španiji su bili posledica toga što je selektor bio ambiciozniji od igrača. Srebro 2012. je veliki rezultat, igraču su igrali nošeni podrškom domaćih navijača. Kada igrate u svojoj zemlji. osećate mnogo veću obavezu da napravite rezultat.

Zašto su Hrvati uspešniji od Srbije? Zato što Hrvati mogu da ne vole selektora, ali kada predstavljaju svoju zemlju daju 120 posto svojih mogućnosti. U srpskoj reprezentaciji to nije slučaj. Škripi i u organizaciji. Na primer, reprezentaciji ne valja jedan Marko Vujin koji briljira u Bundesligi, što je najblaže rečeno čudno.

Srbija je imala dobijenu utakmicu protiv Makedonije u Poljskoj. Imala je sve u svojim rukama, ali su sopstvenim greškama ostali bez drugog kruga. To je već postala praksa…

 

Koliko je za rukomet u globalu bitan uspeh Nemačke na EP u Poljskoj?

Jako je bitan uspeh jer je Nemačka ekonomski jako razvijena zemlja u kojoj je rukomet drugi sport,  gde su dvorane pune i gde se dosta ulaže. Diktiraju mnoge stvari na globalnom planu i dobro je da su u vrhu. Složile su im se kockice u Poljskoj, Sigurdson je odradio sjajan posao. Bili su autsajderi, neopterećeni moranjem da naprave neki rezultat. Njihovo zlato je za sve nas bilo veliko iznenađenje. Potpuno zasluženo su osvojili.

Nemačka je ključna rukometna zemlja. Rukomet se nikada nije primio u Americi, što je hendikep ovog sporta. Upravo je Nemačka ta alternativa što se tržišta tiče. Velika Britanija – nula, Italija, Turska – rukometa nema. U Španiji i Rusiji je u krizi. To je praktično dve trećine Evrope, najrazvijenije zemlje. Bila bi velika stvar kada bi se u njima naš sport probio na tržište, ali smo još uvek daleko od toga.

PROMENA PRAVILA PRIORITET

Stavovi o promeni pravila rukometne igre su podeljeni…

Svima nama je jasno da se pravila moraju menjati. Da bi postao globalni sport, moraš imati globalna pravila. Ali, rukometni čelnici to ne razumeju. Evo, novi predlog oko pasivnog napada je gori nego što je sadašnji. Mislim na šest dozvoljenih dodavanja nakon što sudija podigne ruku. Pa to bi izazvalo opšti haos. Kako igrač da primeti da je sudija podigao ruku? Igrač je opterećen drugim aktivnostima na terenu, teško je da to primeti. Ako je dvorana puna navijača, tu ni klupa ne pomaže jer vas igrač ne čuje kada ga obaveštavate da je ruka sudije u vazduhu. Prođu par dodavanja dok rukometaš primeti da mu preti pasiva.

A ono što je najispravnije i najlogičnije u promeni pravila, da se napad vremenski ograniči, ne žele da sprovedu u delo. Ja sam pre dve godine radio analizu par mečeva Lige šampiona. uzeo sam štopericu i merio sam dužinu napada. Došao sam do zapanjujućeg zaključka – da je Metalurgu, koji je igrao najsporije, napad prosečno trajao 35 sekundi.

Dakle, treba uzeti uzorke sa desetak utakmica i napraviti optimalno rešenje, ali to sa aktuelnim predstavnicima sudijskih organizacija i bivšim sudijama koje su oni postavili na funkcije nije moguće. Pokušavao sam više puta, ali sam ulazio u veliku svađu.

Nedavno sam čuo još jedan biser – Šta ako je, na 45 sekundi do kraja, jedan razlike za tebe i tvoj napad? Odgovor je: Odbrana će morati da izađe u presing da pokuša oduzeti loptu. Dakle, mi treneri ćemo biti naterani da  osmišljavamo nova taktička rešenja. To bi obogatilo igru, kao što je revoluciju napravio brzi centar. Čuo sam jedan argument protiv ove ideje koji me je zabrinuo – kažu da bi vremensko ograničenje približilo rukomet košarci. Pa šta je tu problem?  Zašto im se ne bi približili ako su oni kvalitetnije organizovan sport od nas? Imaju više publike, više novca se vrti, mnogo više se zarađuje. Zašto rukomet ne bi „ukrao“ dobre stvari iz košarke i implementirao u svoje funkcionisanje? Nije mi jasno da je nekome to problem.

Rukomet bi postao sasvim drugi sport posle te novine, lepši, atraktivniji, sadržajniji. Baš kao što se to dogodilo nakon uvođenja brzog centra.

Koliko bi, po vašem mišljenju, trebalo da traje napad?

Ne više od 30 sekundi.

Od trenutka kada se primi gol ili od trenutka kada se krene sa centra?

Stvar je detalja, treba još malo izanalizirati. Uglavnom, 30 sekundi je sasvim dovoljno vreme za današnji rukomet. Mnoge ekipe već danas završavaju napad i za kraće vreme zahvaljujući brzom centru. Za par sekundi se stigne sa gola na gol.

Da li bi uzeli u razmatranje ideju da pogodak sa veće razdaljine važi dva poena?

Ne, to je malo predrastično. Ja bih uveo neke druge stvari – tri polja šesterca za izvođenja sedmeraca. Dva bočna sedmerca i centralni. A evo i zbog čega: Pivotmen dok izbori sedmerac dobije žestoke batine, dok se sa krila svira sedmerac ako pipneš noktom igrača, a postoji i tendencija da se defanzivac kažnjava sa dva minuta. A mnoga krila skaču paralelno sa korner linijom i dobijaju penal. E, onda neka šutira sa strane, a ne sa sredine.

Robovi smo onoga što odluče predstavnici sudijske organizacije. Ako već mora da se svira sedmerac u pomenutim situacijama sa krila, onda neka se barem oteža realizacija, mislim da bi to bilo pošteno. Tehnički, za realizaciju ove ideje neophodne su samo dve crte na šestercu i dve za izvođenje bočnog sedmerca.

Na tu ideju sam došao tako što sam jedan Kup izgubio baš zbog takvog jednog sedmerca izborenog sa krila, jako dugo o tome razmišljam. Već 15 godina pokušavam pronaći sagovornika, a odgovor je uvek isti: Snimi utakmicu pa nam daj da pogledamo.

SPREČITI SPECIJALCE

Mnogi stručnjaci podržavaju promene u pravilima oko izmena odbrana – napad…

Ja bih uveo pravilo da se može menjati igrač samo kada si u napadu. Tako bi se rešio problem „tabadžija“ koji igraju isključivo u odbrani. Postoje rukometaši kojima je zanimanje da tuku. Tim promena bi krenuli u pravac stvaranja univerzalinijh igrača koji igraju u oba pravca.

Pravi se zbrka i oko toga šta učiniti kada igrač ostane da leži na terenu…

Mnogi puštaju polukontru, mnogi je i zaustavljaju – potpuno nedefinisano. E sada, pitam se ko je taj što će utvrditi da li igrač folira ili ne. Moramo malo biti humaniji. Lako ćemo otkriti glumce, ali ja sam hiljadu puta bio svedok situacije da igrač zaista dobije udarac i ostane na zemlji, a sudije puste napad na drugoj strani i ekipa primi gol. Puste i po pet dodavanja dok igrač leži na drugoj strani. Druga priča je ako golman baci kontru, ili se izvede jedno dodavanje do gola. Mora se naći kvalitetnije rešenje za takve slučajeve.

ZAŠTO BEŽIMO OD TEHNOLOGIJE?

Da li bi video provera unapredila naš sport?

Apsolutno bi. Zašto bežati od tehnologije? Pa bolje je valjda proveriti nego pogrešiti. Tom rešenju su pribegli mnogo skuplji sportovi od rukometa i to sjajno funkcioniše. Očigledno smo kao sport u mnogim stvarima konzervativni.

Dodao bih još da je vreme za promenu pravila I kod isključivanja igrača, pogotovu kod povlačenja za dres. Nekada se igrač isključi tek akda svuče dres protivniku, a nekada je dovoljno da ga samo malo povuče. Eto, i taj segment je nedefinisan. Sistem 3X2 je na sceni više od 40 godina. A kriterijumi se pooštravaju. Skoro sam na jutjubu gledao utakmicu iz Rijeke 1987. godine, kada sam vodio omladinsku reprezentaciju Jugoslavije protiv Sovjetskog Saveza u polufinalu Svetskog prvenstva (Jugoslavija osvojila zlato, prim. aut.), gde smo mi imali 22 minuta isključenja a oni samo četiri. Takav odnos ne može biti realan. Kada gledam sa ove vremenske distance, čini mi se da se tada odbrana više igrala nogama. Još u to vreme su sudije bile preterano rigorozne, skoro čitavo poluvreme smo igrali sa čovekom manje.

Da li je realno da se išta od ovoga o čemu smo govorili sprovede u delo u bliskoj budućnosti?

Ja zameram strukturi ljudi koji su lektori IHF-a i EHF-a, kao što su Pokrajac ili Brant, što oni ne uzmu više učešća u inicijativi pripreme promene pravila. Trenere su prevazišli predstavnici sudijskih organizacija i oni diktiraju igru. Mi smo postali inferiorni u odnosu na njih. Pokrajac i Brant ne rade ništa trenutno, a još uvek su mentalno vrlo jaki. Tu su još Živković i Konstatini. Imamo sjajnih bivših trenera koji bi mogli da se sastave kao bord, da naprave analizu velikih takmičenja i da izađu na kongrese sa idejama.

Ključ svega je što predstavnici sudijskih organizacija ne dozvoljavaju ograničenje vremena. Svaka diskusija o tome preraste u svađu. Nemaju argumente pa dižu buku, brane svoj uticaj na takav način. Kako mi da napravimo globalni sport, kada u dvorani u kojoj se nalazi 10 000 ljudi, samo dva čoveka znaju koliko traje napad… Treba približiti pravila gledaocu, novinaru, sponzoru ili potencijalnom sponzoru.  Mi treneri znamo, ali to nije dovoljno.

Zaista ne treba mnogo da bi se rukomet nadgradio. Vraćam se na brzi centar , koji je iz temelja promenio naš sport. Učinio ga je lepšim, dinamičnijim, atraktivnijim za gledanje. Neki treneri su od samog početka adaptirali igru i počeli da koriste brzi centar, a neki ipak nisu jer su igrači pravili previše tehničkih grešaka. Potom su malo obradili temu i sve je došlo na svoje.

Tako bi ograničenje napada dovelo do toga da treneri smišljaju nove taktičke varijante. Nema dileme da bi igra bila još lepša.

Planovi za budućnost….

Pa eto, ja sam svoje planove vezivao za Tursku, međutim stvar je izmakla kontroli, ništa ne funkcioniše kako sam zamislio. Odradiću ovu sezonu do kraja, podvući ću crtu jer se nešto mora menjati. Žao mi je, na dobro tržište i nizak nivo rukometa sam gledao kao na veliki izazov. Treba naći partnera za velike projekte, a ja ga u Turskoj nisam našao – zaključio je Kamenica na kraju razgovora za Balkan – Handball.com.

 

 

 

 

 

 

 

Možda vam se dopadne

1 komentar

Cetin 01/05/2016 - 14:48

Sportski pozdrav TARIK GIRGIN ?

Odgovori

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball