Skoro 40 godina posle Minhena, Abas Arslanagić: "Nema novih ideja u rukometu" - Balkan-Handball.com
Naslovna Intervju nedelje Skoro 40 godina posle Minhena, Abas Arslanagić: "Nema novih ideja u rukometu"

Skoro 40 godina posle Minhena, Abas Arslanagić: "Nema novih ideja u rukometu"

0 komentar

Na međunarodnom kampu golmana u Makarskoj, svima poznato ime, legenda jugoslovenskog rukometa, Abas Arslanagić, neumorno radi sa klincima. Iskoristili smo priliku da čujemo njegovo viđenje ovih makarskih dana, ali i vratimo u prošlost kada je vedrio i oblačio svetskim golovima i praktično bio začetnik jednog novog talasa i inovator dosta toga na rukometnom golu…

 – Za prvi put, ovo je super. Možda bi se sve dalo upotpuniti jednim paralelnim trenerskim seminarom, jel je evidentno da je rad sa golmanima na prostoru bivše Jugoslavije zapušten i devalviran, a pričati koliko golman vredi je besmisleno. Pola ekipe, a znamo da trener golmana ni slučajno nije vrednovan u polovini trenera prvog tima.

Imate 67 godina, a radite vežbe kao dečko. Ova deca teško da mogu da vas prate. Jel' to stvar genetike ili treninga?

– Teško da je genetika u pitanju, jer u mojoj familiji nije bilo sportista osim mene i moje kćerke. Živim uredno, sportski. Skinuo sam deset kila u zadnjih pet, šest meseci. Radim u Kataru.

Kako iskustvo nosite iz Dohe?

– Ovo mi je drugi put da sam tamo. Prvi sam, koji je otišao sa ovih prostora, još davne 1988. godine i ostao sam tamo šest godina. To je bio značajan period za mene. U poslednje vreme, radio sam i sa juniorima, kadetima i seniorima. Bilo je jako naporno. Moja metodologija je malo drugačija od ostalih. Praktikujem dva, pa negde i tri, četiri šuta u jednoj vežbi, što je jako naporno, pogotovo u mojim godinama. Ako se vežba ne izvodi maksimalno, ako se ne šutira ozbiljno, onda ta vežba nije prava.

Sledeće godine će biti 40 godina od Minhena, prve zlatne olimpijske medalje Jugoslavije. Vi ste dali ogroman doprinos osvajanju tog odličja…

– Bilo bi lepo okupiti te ljude sledeće godine u Beogradu. Počeli smo da umiremo i bila bi prava šteta ne okupiti tu generaciju još jedanput. Već nas je četvorica otišlo. Bio je to prelep turnir u zemlji gde je rukomet posle fudbala najpopularniji sport. Nismo ni proslavili titulu u Minhenu.  Kada sam došao u Banjaluku, dobio sam jednu košulju broj 42 i to sam se morao javiti nekom liku, kako bi mogao da je zamenim, ako mi ne odgovara. Golmanski trio sam činio sa Živkovićem i Zorkom.

Predvodio vas je sa klupe Vlado Štencl…

– Imali smo najboljeg trenera na svetu, koji je to još uvek za mene. Čovek koji je stvorio kult jugoslovenskog trenera i šampionsku generaciju rukometaša. On je izmislio rukomet na ovim prostorima. To je sve sam radio. Sada selektori imaju čitav tim ljudi, koji odrađuju posao za njih. Štencl je imao pokojnog administrativca Snoja, a što se tiče treninga, bio je sam.  To je čovek sa neverovatnom energijom. Mi smo kao generacija trenirali dva puta dnevno. Radili smo maksimalno. Ne znam u kakvom je trenerskom stanju, ali ga rukomet interesuje, posećuje skupove.  Možda smo svi zajedno nepravedni prema tom čoveku. Možda bi Savezi, svi sa prostora bivše države, mogli da daju određenu mesečnu sumu, da bi mogao da normalno i lepo živi. 

Kakav je rukomet 40 godina posle?

– Snažniji i brz, ali inventiniji i kreativniji nije. Kil sa Nokom Serdarušićem je prosuo igrača više, koji danas svi igraju, a koji je Bjelovar igrao pre 45 godina. Mašta današnjih trenera nije otišla dalje. Ne postoje nove ideje.

 Kolike su promene doživeli golmani?

– Ne vidim ništa ni u jednom segmentu da je novo. Pobornik sam jugoslovenske škole golmana. Francuzi tvrde da su najviše naučili od nas. I danas postoje dve vodeće škole – jugoslovenska i švedska. Bila je tu nekada i jako dobra ruska škola. Razlike između nas i Šveđana jesu da mi imamo čvrst oslonac, racionalnu tehniku, visoki stav, ne propadamo, sa izuzetkom jednog golmana, koji je izgradio svoj stil, a to je Arpad Šterbik. On je snagom svoje konstitucije napravio to što jeste, postao svetski golman. Mi na niske lopte idemo sa jednom rukom i nogom, dok Šveđani uvek idu sa dve ruke i padaju.

I dalje tvrdite da smo kao region najbolji…

– Francuzi su najbolji na svetu, ali najbolji rukomet se igra na prostoru bivše Jugoslavije. Pogledajte, Evropsko prvenstvo u Beogradu igraju četiri Ex-Yu selekcije. Kao turnir „bratstva i jedinstva“ nekada…

U cilju poboljšanja klupskog kvaliteta na pragu je regionalna liga…

– Mislim da će to biti dobro. Košarkaši su na početku imali puno više problema. Na početku su bile drame kada je u Zagreb dolazio Partizan ili Zvezda, a sada to više niko i ne primećuje. Kada su košarkaši mogli, možemo i mi…

U njoj je svoje mesto našao i Borac, klub, čije ste najlepše stranice ispisali baš Vi…

– Borac je moja ljubav. Otišao sam na jedan ružan način, a ti što su tamo su samo u prolazu. No, nije mi prvi put da tako odlazim. To je jače od mene. Borac je moja ljubav, deo mene. Nadam se da će naći sluha da naprave ozbiljnu ekipu u Banjaluci. Ova ekipa je previše mlada da bi imala šampionske ambicije…

ŽIKA BOGDANOVIĆ

Možda vam se dopadne

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball