Trener Sombatelja, Djura Marosan: Važno je da ostaviš nešto iza sebe - Balkan-Handball.com
Naslovna Intervju nedelje Trener Sombatelja, Djura Marosan: Važno je da ostaviš nešto iza sebe

Trener Sombatelja, Djura Marosan: Važno je da ostaviš nešto iza sebe

Zorica Radojkovic
0 komentar

Možda nam priča o mladom treneru koji je mađarski Sombatelj posle 44 godine ponovo uveo u najviši rang takmičenja i ne bi bila toliko zanimljiva da to nije po treći put, sa trećom ekipom uradio Djura Marosan. Segedinac sa 29 godina i 12 godina trenerskog iskustva rano je prošao tranziciju iz igrača u trenera zahvaljujuči podršci klupskih struktura u PIK Segedu. Prvo je radio u mladjim kategorijama, a zatim preuzeo i žensku ekipu koja je ubrzo prvi put u istoriji zaigrala u prvoj ligi. Tada je Marosan postao najmladji trener u istoriji madjarskog rukometa koji je sa 23 godine vodio jednu žensku ekipu u prvoj ligi.

-Tako je, postali smo šampioni u druge lige i izborili ulazak u elitu. U Segedu ženski rukomet ne može da se izbori za ozbiljan status pored muške ekipe što je potpuno razumljivo, tako da su ubrzo počeli finansijski problemi i posle par meseci smo videli da ne možemo imati profesionalni nivo koji smo planirali pa su i rezultati bili takvi. Isto se ponovilo kasnije i u Kečkemetu koji je takodje kao i Seged prvi put imao žensku ekipu u prvoj ligi. Osvojili smo titulu u drugoj ligi i ponovo je nastao problem malog kluba koji nije mogao da iznese igranje u najjačoj ligi na svetu, što ja smatram da jeste madjarska ženska liga. Bez obzira što smo igrali dobro, nije bilo dovoljno.

Može biti da je sa Sombateljom treća sreća i ovaj put najveća šansa da se ostane u eliti. Kako vidiš ovu polusezonu koja je završena važnom pobedom protiv Mošonmadjarovara 32-26 (Tomašević 12 odbrana, Bandalijer 11 golova, Gorilska 8)?

-Zadovoljan sam sa bodovima i sa igrom. Bila je jedna utakmica protiv Bekeščabe koju smo trebali da dobijemo, ali isto tako smo pobedili Dunajvaroš i Mošonmadjarovar koje su bolje ekipe od nas. Mi ćemo se boriti za opstanak u ligi i mislim da smo na dobrom putu. Ovo su lepi rezultati za nas jer ovo je realno nova ekipa sa 7 novih igračica. Nismo mogli u prvih mesec-dva da igramo onako kako sam želeo u odbrani i napadu, ali mislim da smo sada stigli u fazu da je to moguće. Vidim i osećam da imamo potencijal. Strategija mi je jako važna. Kao klub, treba puno da učimo i rastemo u profesionalnom smislu. Velika razlika u odnosu na ranija iskustva je što sada imam igrače koji imaju kvalitet za ovaj nivo. Samo tako sam hteo da ostanem u Sombatelju i to sam dobio u velikoj meri jer naravno nemamo za sve pozicije isti kvalitet. Ono što je meni najvažnije je mentalitet. Ove sezone imam priliku da saradjujem sa iskusnim i kvalitetnim igračicama kao što su Katarina Tomašević, Lili Gorilska, Dijana Jovetić i Biljana Bandalijer. Volim da radim sa igračima iz Srbije i generalno sa Balkana. Majka mi je Srpkinja, govorim srpski jezik i zbog toga mi je još lakše da se razumem sa njima u pogledu senzibiliteta. Želim da igramo svaki meč sa emocijama, da uživamo u tome i da imam igrače koji meni mogu da pomognu da stil, mentalitet i disciplinu prenesem na celu ekipu.

Sombatelj još uvek nije domaćin u svom gradu već u varošici Repcelak koja je udaljena 40 kilometara što je svakako otežavajuća okolnost, ali nije za navijače koji dolaze u velikom broju da bodre klub.

-Nije samo utakmica kada smo domaćini u pitanju, već i svakodnevni treninzi. Kada toliko putujemo svaki dan, jasno je da ne možemo svaki dan imati ni dva treninga ni sprovesti sve što sam planirao. Imamo sjajne navijače i zaslužujemo da nas bodri dve i po hiljade ljudi koliko je bilo u jedinom meču koji smo odigrali u Sombatelju. Imamo obećanje da ćemo uskoro biti, što se kaže, svoj na svome.

A kako o svojoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti razmišlja mlad trener koji u karijeri ima neke zanimljive rekorde iza sebe?

-Igrao sam rukomet, rano se povredio i već sa 17 godina ušao u trenerske vode. Imao sam od početka podršku vodećih ljudi u PIK Segedu i na tome sam zahvalan. Sada sam srećan što imam priliku da se razvijam kao trener već 12 godina. Svestan da i dalje svaki dan moram da učim da bih napredovao. Moja najveća želja od kada sam postao trener je da ostavim trag tamo gde radim. Jasno je da ne postoji klub gde će jedan trener raditi zauvek, ali kada odeš iz kluba, važno je da ostane nešto iza tebe. Naravno, san svakog trenera, pa i moj, jeste reprezentacija. Verujem da će i to doći jednog dana. Do tada, treba raditi svaki dan, otići na spavanje sa osećajem da si uradio sve za taj dan i da sledeći dan napraviš još više, zaključio je razgovor za Balkan-Handball.com popularni Djuri. 

Možda vam se dopadne

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball