Table of Contents
Nekadašnji golman reprezentacije Srbije Darko Stanić bio je gost podkasta Kontranapad, a jedan od najzanimljivijih delova razgovora odnosio se na godine provedene u skopskom Metalurgu, saradnju sa Linom Červarom i generaciju reprezentacije Srbije koja je 2012. godine osvojila evropsko srebro.
Stanić se prisetio rukometne euforije u Skoplju, specifičnog odnosa sa Červarom, ali i pokušao da objasni zbog čega Srbija, uprkos velikom individualnom kvalitetu igrača, nije uspela da napravi kontinuitet rezultata.
„Metalurg je bio narodni klub“
Kako danas gledaš na period u Metalurgu, dva četvrtfinala Lige šampiona i atmosferu koja je tada napravljena u Skoplju?
Darko Stanić: Rukomet je u tom trenutku u Makedoniji dobio ogromnu popularnost. Dugo na Balkanu nije bilo nečega sličnog. Poklopilo se mnogo stvari i mi smo došli u centar pažnje Evrope.
Bili smo jedna od najatraktivnijih ekipa za gledanje u čitavoj Evropi. Sama atmosfera, igrači, trener Lino Červar… Bili smo veoma zanimljivi, harizmatični, energetski različiti.
Ljudi koje smo privukli nisu bili klasična organizovana navijačka grupa. Ja sam to zvao narodni klub. Dolazili su stariji ljudi, deca, porodice… A kada počnu da navijaju, imao si utisak kao da su Delije i Grobari zajedno.
Poklopili su se ljudi, energija i trenutak. Mi smo dali maksimum, dali smo energiju publici, a ona se nama vraćala sa tribina. Bilo je prelepo i nama i ljudima koji su nas gledali.
Poseban trenutak bio je i skopski derbi u Ligi šampiona između Metalurga i Vardara?
Darko Stanić: To je bilo nešto posebno. Prvi put imaš Vardar i Metalurg u istoj grupi Lige šampiona. To je kao da Partizan i Zvezda budu u istoj grupi Lige šampiona. U tom periodu stalno su se dešavale neke neverovatne i lude stvari.
„Za priču o Linu Červaru bio bi nam potreban čitav dan“
Tri godine u Metalurgu vezane su i za saradnju sa Linom Červarom. Kako bi ga opisao?
Darko Stanić: Malo bi nam bio čitav dan da pričamo o njemu.
Kada treba da definišem čoveka kao što je Lino Červar, moram da zastanem. Ne može to da se objasni u nekoliko reči.
On je stvarno poseban čovek. Pre svega intelektualac. Ima svoju filozofiju života, način na koji posmatra život, sport i rukomet. Žao mi je što danas generalno u sportu nema više takvih ljudi.
Donosio je ogromnu energiju.
Za nekoga je bilo veoma teško da mu Lino bude trener. Nije nimalo naivno biti sa njim u klubu. Ali, kao što sam rekao – pokažeš rezultat na terenu i odmah pronađete zajednički jezik.
Červar je bio trener tenzije, a ni ti nisi bio igrač kome je odgovaralo da sve bude potpuno mirno?
Darko Stanić: Tu smo se poklapali, jer je to bila filozofija naših starijih trenera.
Nemci imaju svoj karakter, Skandinavci svoj, Španci svoj, a imamo ga i mi na Balkanu. Imamo dobre i loše stvari.
Lino je govorio nešto što nije bila samo njegova filozofija, već filozofija stare škole trenera. Kada je kod nas sve mirno, kada je sve taman, mi se malo ulenjimo. Padne nam adrenalin.
Nama treba frka, treba nam konstantna tenzija da bismo dali maksimum.
Jesi li tada razumeo šta Červar pokušava da napravi?
Darko Stanić: Jesam, jer sam pre njega imao trenera koji je možda najviše uticao na moju filozofiju rukometa – Nikolu „Gužvu“ Jevremovića. Od njega sam naučio azbuku rukometa.
Govorio mi je: „Jesi li ti golman? Tvoj zadatak je da lopta ne pređe gol-liniju. Kako ćeš to da uradiš, mene ne interesuje. Nemoj da mi se žališ da ti je odbrana loša.“
Kada sam se sreo sa Linom, vrlo lako smo se razumeli. On pripada toj staroj školi.
„Srbija je mogla stalno da igra polufinala“
Kada danas pogledaš reprezentativnu karijeru i srebro sa Evropskog prvenstva 2012, ostaje li žal što ta generacija nije napravila više?
Darko Stanić: Kako ne? Trebalo je mnogo više. Mnogo više.
I moja generacija i generacije pre nas. Reprezentativnom rukometu nije dato onoliko koliko je trebalo da se da. To je najveća žal.
Imali smo odlične igrače na svim pozicijama. Kada bih razgovarao sa stranim trenerima, svi su želeli da vode tu reprezentaciju. Pogledaju sastav i kažu: „Pa vi imate ekipu.“
Realno smo imali ekipu koja je mogla stalno da dolazi do polufinala.
Hrvatska je to uspela da radi. Mi ništa lošije igrače nismo imali, ali se karakter i mnoge druge stvari nisu poklopile.
Mi smo Balkan, kod nas se mnogo toga radi stihijski. A 2012. godine se jednostavno poklopilo mnogo stvari.
Iskreno, pred prvenstvo sam se čak plašio da ne doživimo katastrofu pred svojom publikom. Mnogo ljudi iz rukometa je tako razmišljalo.
Ali to je sport. Jedna pobeda, jedan rezultat ili medalja podignu samopouzdanje na potpuno drugi nivo.
Mi smo tada prešli jednu psihološku stepenicu, ali je to već bilo pred zalazak karijera mnogih od nas.
Evropskim prvenstvom smo dali novi dah rukometu u Srbiji. Bili smo popularni, mnogo dece je počelo da trenira rukomet, ali to posle nije iskorišćeno na pravi način.
„Dva gola nisu matematika – to su dve dimenzije“
Na kraju reprezentativne karijere 2016. rekao si: „Dva gola – to su dve dimenzije.“ Deset godina kasnije Srbija i dalje traži kontinuitet. U čemu je problem?
Darko Stanić: Mi ne umemo da se nosimo ni sa pobedom ni sa porazom.
Kada pobedimo, odmah pečemo prase i razmišljamo o polufinalu i finalu. Kada izgubimo, odmah smo malodušni – nismo ni za šta, najgori smo.
A u klubovima se isti ljudi ponašaju drugačije.
To je veliki problem za svakog selektora. Postoji psihološka stepenica koju moraš da pređeš. Tek kada je pređeš možeš da pogledaš problem sa druge strane.
Dobiješ jedan razlike ili izgubiš jedan razlike – to nisu samo dva gola. To nije matematika.
Moraš da znaš milion stvari: kako da sačuvaš gol prednosti, kako da ukradeš vreme, kada treba da daš gol, kada treba da usporiš.
Lino je na trening znao da donese semafor, podeli ekipe, dovede sudije i da se igra potpuno ozbiljno. Govorio mi je: „Darko, semafor je mnogo bitan. Koji je minut? Koji je rezultat?“
Jer od rezultata i minuta zavisi kako ćeš da igraš.
Mi to često nismo znali. Vodili smo pet-šest razlike u 40. ili 45. minutu, igrali savršeno, a onda za dva-tri minuta sve prospemo.
To nam se dešavalo, a dešava se i danas.
„Raulu treba dati vreme“
Kako vidiš današnju reprezentaciju Srbije?
Darko Stanić: Ne možeš da dobiješ igrača ako nemaš sistem iz kojeg stvaraš igrače.
Napravili smo vremenske rupe od deset ili petnaest godina. To mora da se nadoknadi. Moraš da kreneš iz minusa da bi došao na pozitivnu nulu.
Za to treba strpljenje, a mi ga na Balkanu najmanje imamo.
Zato mislim da je ovo što su krenuli sa Raulom dobra ideja. Treba pustiti čoveka da radi i videti šta će napraviti.
Potrebna nam je baza iz koje ćemo kasnije moći da crpimo rezultat i kvalitet. Ovako smo već dugo u stihiji i improvizaciji.
Nisam pesimista. Trudim se da budem realista.
Ovo je samo deo razgovora sa Darkom Stanićem u Kontranapad podkastu. O karijeri, usponima i padovima, Bundesligi, Kataru, odnosu prema profesionalnom sportu, životu posle rukometa i mogućem povratku u rukomet, Stanić je govorio u razgovoru koji traje više od sat vremena.
Kompletnu epizodu „SLOBODA se zasluži kada pokažeš REZULTAT | DARKO STANIĆ“ možete pogledati na YouTube kanalu Kontranapad Podcast.
▶️ POGLEDAJTE KOMPLETAN RAZGOVOR
