Balkan-Handball.com

Kolumna Mladena Miletića: Ne vrijeđaj časno ime gospodina Flinta!

Dakle, rukomet se u ovim krajevima, lako je dokazivo, ukazuje u pravilnim razmacima jednom godišnje, poput neke prirodne pojave tipa aurore borealis ili bijelih noći u Peterburgu te sasvim očito izaziva i slične reakcije kod stanovništva. Nuspojave su različite, od razdražljivosti do prenaglašene euforije koju kad sve prođe više nitko ne može objasniti, kao ni spoznaju da svi odjednom o tome imaju svoje mišljenje iako to inače i ne prate. Više čovjek i ne reagira kad ga netko pita „jel igra šta taj Stepančić u Parizu“ ili „kaj Cindrić više nije u Vardaru?“. Ne, nije više ni u Kielcu. Kao rukometni fan ostanem zatečen kad vidim gdje se sve odjednom može nešto pročitati o rukometu, pa tako na stranicama beogradskog Nedeljnika, sada možda i najboljeg novinskog izdanja na ex-yu prostorima, naletim na tekst pod naslovom „Šta to beše rukomet“ iz kojeg teče tuga za vremenom koje se udaljava, kad su „plave gaćice“ bile pojam rukometne dominacije daleko, daleko. Zagrebački Globus pak „otkriva“ baveći se slučajem Štrlek da je Gobac apsolutistički vladar hrvatskog rukometa (ma šta kažete…) „koji odlučuje o životu i smrti svojih podanika“, što je preteška formulacija čak i za redovne pratitelje lika i djela neprijeporno najvećeg rukometnog čelnika postjugoslavenske ere.

Sve skupa neće predugo trajati, još malo i rukomet se povlači u svoje odaje, a mi se vraćamo uobičajenim poslovima koji uključuju praćenje svake šuše i svakog šuša da bi recimo Rakitić mogao u Kinu. Ili da je sinoć u NBA tri skoka i dvije asistencije imao mali Hezonja koji je mirne duše u 21. godini na temelju lukrativnog ugovora iz Amerike poručio da je, sirota dečko, razočaran u svoju zemlju i da mu nije potrebno u životu igrati za reprezentaciju… Još kad slušaš strastvene poklonike košarke koji će s radošću prvo obezvrijediti rukometaše dok ne uspiju, a onda rukomet kao sport kad uspiju, dodatno zavoliš tih 40×20 i zauzmeš stav da to gore nije borba za medalju, već za društveni položaj rukometa u zemlji koja odavno ne pamti neki košarkaški uspjeh. Paradoks, ali je tako.

Između dvije velike utakmice s Njemačkom, one lani na SP-u i ove subotnje, Hrvatska se s istim suparnikom našla i prije nekih dva mjeseca u utakmici koja je trebala biti spektakl. Arena Zagreb nije bila poluprazna. Bilo je gore od toga. Arenu Zagreb napunili bi vjerojatno tih dana i izložba dinosaura i koncert Maye Berovich (ispričavam se ako sam pogrešno napisao cijenjeno ime) i spiritualistička seansa duhovnika i seksualnog predatora Svamiđija, a vjerojatno i Izvanredni kongres Komunističke partije Laosa! Dokazano ju je punila i Doris Dragović koju je i dragi Bog zaboravio, kantautor Balašević kojeg je Isti zamalo uzeo sebi te Lepa Brena, što ne bismo ni znali da se dva dana zaredom najveća hrvatska dvorana nije tresla od urlika publike na refren „ja sam Jugoslovenka!“. Ali rukomet nije uspio, što samo potvrđuje teoriju da reprezentacija diže euforiju oko nekog sporta, a da je klubovi moraju držati na životu. A tu mi loše stojimo… I nije mi problem priznati – krivica je i na nama u medijima. Ali naša je priroda takva da prvo tražimo priču, uzbuđenje, nešto novo i drugačije. Kao i publiku, ništa nas ne tjera kao predvidivost.

Ne utvaram da se pisanjem nešto može promijeniti, ali evo par “hintova” za razmišljanje… Ako smo nekad gledali prvenstva čije su se napete, a nerijetko i skandalozne završnice poput onih u Bitoli 1988. ili Kutiji šibica 2001. izravno plasirale u ligu urbanih legendi, onda je lako shvatiti da je ovo danas uzbudljivo koliko i Tanjugova priopćenja sedamdesetih. Znate li koga bi zanimala NBA liga bez doigravanja? I stalnih promjena na vrhu… Jeste li primijetili dokle su dogurali Slovenci držeći se zatvoreno svog sustava i lige kojom Celje dominira, ali ne vlada? Nadalje, želiš li biti privlačan, moraš imati zvijezde, po mogućnosti nove, lijepe, mlade, kao u zvijezdama Granda. Ništa me ne izbaci iz takta kao kad mi treneri kažu “imamo odličnog klinca na srednjem, mali će biti vrhunski, ma sigurno reprezentacija, ali nemoj molim te ništa pisati…”!? Pa naravno da će se onda pokupiti prvim vlakom za Austriju ili treću njemačku ligu jer ovdje nitko ne bi smio znati da igra rukomet! Treće, to hoće li i kako će rukomet kao sport doživjeti neki košarkaški novinar živo mi se jebe, ali za početak moraš cijeniti sebe i svoju publiku. Kad čujem da je za neku utakmicu pola ulaznica podijeljeno, sjetim se trenera Borisa Dvoršeka koji je nakon Zagreba otišao raditi u Finsku, dakle jedinu nerukometnu zemlju na sjeveru Europe. U gradiću od 15-ak tisuća stanovnika svaka se ulaznica morala platiti, dvorana je stalno bila puna, a njegova je obaveza bila pola sata prije utakmice umjesto na zaigravanju provesti u druženju s gledateljima koje je zanimalo kako će igrati, što će igrati… Koliko ste ulaznica za rukomet platili u 2019.? Ili prodali? Ne mislite da ste prevarili one kojima ste prodali ako ste većinu podijelili? I onda bismo mi da u tih petnaest dana na početku godine Duvnjak i Cindrić ili Lazar Kukić isprave sve naše krive Drine. Ne ide, kao ni u stihovima pjesme Dade Topića iz Boljeg života “sve il ništa, hoću glavni zgoditak, to moj je moto, ali šipak… nešto ipak tu ne štima…”.

I kad smo već kod remek-djela Siniše Pavića…Ne računamo li jedan kratki prijenos boksa u sobi Bobe Popadića, upravo je rukomet jedini sport koji se pojavljuje u toj sjajnoj seriji kojom je ispraćena na počinak ona velika zemlja, što samo potvrđuje koliko je tada bio društveno bitan i zanimljiv. Simbolički je kroz priču o mladoj Ljilji Popović koja s namjerom pođe u veliki grad da bi igrala rukomet sublimirana i budućnost tog našeg predivnog sporta u novom vremenu, jer u beogradski klub kojim drma Crnogorac Danilo Zekavica (briljantni Mima Karadžić!) za sponzora dolazi stanoviti gospodin Flint, sumnjiv kao rumunjski kombi na granici, s ozbiljnim namjerama, ali ne s klubom već s malom Ljiljom koju zaboravivši srpski zove “number six”. Kad mladi, naivni Popadić pokuša osujetiti pakleni plan, Zekavica ga otjera riječima “ne vrijeđaj časno ime gospodina Florijana!”, a trenerovu ideju da prvotimke nisu za noćni kurvaluk sa sponzorima i da do deset moraju biti u krevetu (je li, samo se ti smucaš?), poklopi za sva vremena porukom: “Možda ja tebe ličim na vojvodu ili serdara, ali ja njemu moram da se dodvoravam ne bi li on pristo da bude sponzor. A ti moš da ličiš na šta goj očeš, ali ako nju ne dovedeš za sto, pošto je ovo poslovni sastanak, po-slov-ni, i ako od njega ne uzmemo koju paru, možete lijepo i ti i tvoje đevojke izađete na ulicu i skupljate stare novine!”.

Je li više bitno na kojem smo to koraku pali kad je završilo kako je najavljeno?

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *