KOLUMNA: Veliki format - ILIJA - Balkan-Handball.com
Naslovna Analize KOLUMNA: Veliki format – ILIJA

KOLUMNA: Veliki format – ILIJA

zika.bogdanovic
1 komentar

PIŠE: Žika Bogdanović

Retko kada vam rukomet zamiriše na Holivud. Prosto, te koji su zaduženi da prave religiju od njega, to ne zanima. U našem sportu ne znate ni ko je najbolji strelac u istoriji EHF Lige šampiona ili onaj sa najviše mečeva, pa ni koliko koji golman ima odbrana, nešto što imate u trećoj košarkaškoj ligi Srbije. Najbolji primer za to je čuvena priča oko „terminatora“ Nenada Peruničića kome se deceniju i više pripisivalo da je postigao 120 golova u jednoj sezoni i na tome se baziralo 10 priča i intervjua, a onda smo ušli u bazu meč po meč i saznali da je u stvari postigao 83 te čuvene osvajačke godine sa Magdeburgom. Od tada to više nije tema za sajt Lige šampiona. Perun je ostao Perun, a oni koji su amaterski radili svoj posao… pa i oni su ostali…

Tom uranilovkom vode se i klubovi, pa tako godinama, od „zlatne ere“ Metalurga 2011-2014 sa Goranom Đorgonovskim, u Skoplju ništa nije rađeno. Vardar, sa ogromnim potencijalom u brendu i navijačkoj bazi, ništa nije radio po pitanju marketinga. Dokaz za to je da se godinama nije mogla napuniti hala na ženskom rukometu u gradu sa više od pola miliona stanovnika. Ni muškarci se nisu naobilazili škola, naučestvovali u društveno odgovornim kampanjama i uradili bilo šta što će doneti dodatnu vrednost na onu sa 40×20.

Filozofija kluba u kome masa ljudi na platnom spisku treba da pojede lovu koju ulaže neko, a da pri tom, ne proizvede ništa više od sportskog rezultata, odavno je prevaziđen model u svetu u kome je Fiatov poslednji adut za opstanak na auto-tržištu dolazak Kristijana Ronalda u Juventus.

A kakav je potencijal u tom smislu imao Vardar (ima ga i sada) čitaćete u almanasima, a najbolje ste videli na licu Ilije Abutovića kada je podigao ruke sa dresom na kome je pisalo „Ilija, fala ti za se“. E, to je Holivud na rukometni način.

“ИЛИЈА ФАЛА ТИ ЗА СЕ”: Skoplje se poklonilo Iliji Abutoviću

Za 12 godina Balkan-Handball-a nisam čuo ni jednog čoveka koji je, makar i zarezom, narušio superlativ u kome je govorio o ljudskim kvalitetima momka iz Crvenke.

Kakav je igrač postao u tome što radi, to se zna. Prvi sam koji bi defanzivce ukinuo u rukometu, odmah sutra, pravilom da izmene nema dok ekipa nije u posedu lopte. Na taj način bismo te što lome kosti i skraćuju karijere Cindrićima, Balićima i ostalim umetnicima, naučili da je rukomet sport sa loptom ili bi ih naterali da uzmu kacige i pređu na američki fudbal. Poslednja odbrana te „kaste“ sa gumama u zubima, bio bi Ilija Abutović. Stil, ponašanje, maniri. Defanzivac sa knjigom u klupskom autobusu…

Bio je i inteligentan napadač, ali konstitucija i zdravlje usmeravaju karijeru. Ko bi mogao da pretpostavi da će 23-godišnja novopridošlica iz nekog tamo ljubljanskog Slovana u neki tamo skopski Vardar, tog leta 2011, 40-50. klub u Evropi, napraviti sve ovo što je stalo u ovacije koje je dobio od hiljada navijača u subotu. Siguran sam da su ljudi aplaudirali i ispred svojih televizora.

I taj potez da ode, proba nešto novo u sportu i životu, da sebi malo zapadnog šmeka, u tim koji je vrhunski i klub koji neguje instituciju šefa odbrane, pravi je i pravovremen. Da li će imati vremena da se zabije u navijačko srce kako je to uradio u Skoplju – vrlo moguće.

Ono u čemu gubi, kao i svi mi koji to pratimo, unutra i okolo, jeste reprezentacija. U istoriji rukometa ne postoje igrači koji traju večno a da nisu svoju potvrdu dobili i kroz uspone i padove u nacionalnom dresu. Šta bi Kire Lazarov značio za prosečnog Makedonca da nije krvario kolena za jednu prosečnu evropsku reprezentaciju koja je za 20 godina dogurala do jednog petog mesta? Jedan vrhunski gastarbajter, koji je uspešan u svom poslu, da li bacao loptu ili bio najbolji automehaničar, tamo negde daleko. Ko će pamtiti titule Bojane Popović u nekom mrtvom Slagelsu i šta bi bila njega karijera najbolje rukometašice na planeti u XXI veku bez tog šlaga na torti u Londonu 2012? Kakve bi boje imale karijere svih tih srpskih asova da nisu doživeli Arenu, 20.000 ljudi, balkon. Reprezentacija je reprezentacija. Tu svetinju, kao novinar, branim, koja god bila.

Kao novinar se najlošije osećam kada neko odbije da mi da izjavu. Lakše mi je da kada me opsuje ili gotovo pa fizički nasrne, čemu je i sam Ilija jednom prisustvovao. Tada se ona krilatica „nas i Rusa 300 miliona“ učinila delimično tačnom. Naši si ostali po strani, a bili su samo Rusi, i to jedan, mali, a veliki. Mi smo mi… jebo nas.

Elem, odbio me Ilija za priču o reprezentaciji još u vreme dok je nosio reprezentativni dres. U 98% slučajeva više tim igračima i trenerima ne prilazim kada se to desi, pa da im šest svetskih kruna na čelu sja. To nije uradio iz bahatosti, zato je odnos ostao korektan i posle toga. Kasnije je pokušao da mi objasni nešto što znam i sam. Nešto što živim/o. Siže „ne mogu da igram kada osećam da navijaju protiv nas“. To je srpski rukomet podeljen u rovove i negativan.

Neko ima snagu da se bori s tim, mnogi momci dolaze, razočaravaju se, pa se raduju, pa opet u krug, a neko jednostavno ne želi. Meni je najiskrenije žao što srpska deca ne gledaju Iliju Abutovića u dresu reprezentacije.

To neću reći ni dva puta, niti o bilo kome. Gube i ta deca, gubi rukomet, ali najveći gubitnik je on sam. Stave to ljudi ad-akta, živi se brzo, stvari se menjaju, idu godine, ali kada se jednog dana podvuče crta i kada budu pitali „Zašto?“, sumnjam da će odgovor biti dovoljno dobar, ma kako dobar bio…

Možda vam se dopadne

1 komentar

Bocko 19/12/2018 - 04:32

Igrao bi da hoće, neće i to je to, nije mu potrebno, ne treba mu. Igrao bi da mu treba, davno je kapitalizam svuda ušao, u sportu možda najranije!

Odgovori

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball