Blog Saše Kuburovića: Karibu Kenya! - Balkan-Handball.com
Naslovna Analize Blog Saše Kuburovića: Karibu Kenya!

Blog Saše Kuburovića: Karibu Kenya!

zika.bogdanovic
4 komentari

PIŠE SAŠA KUBUROVIĆ
IHF BEACH HANDBALL INSTRUKTOR

Nisam ni pomišljao na tako nešto. Beach handball kurs u Keniji?

Avion samo što nije iz Istanbula poleteo preko Sredozemnog mora, noseći me ka Mombasi, a meni je po ko zna koji put kroz glavu prošlo leto 2000. godine i kako mi se posle samo par prvih trenutaka igranja rukometa na pesku, ovaj sport „uvukao pod kožu“. Iste večeri sam sebi zapisao „zadatak“ popularisanja peščanog rukometa kada se vratim kući. Prošlo je mnogo vremena od tada, mnogo različitih iskustava, putovanja, radosti i pre svega mnogo susreta sa ljudima koje „greje ista vatra“. Volim tu svoju misionarsku ulogu i ponosan sam na nju, ali ko je mogao da zamisli da će me „širenje vatre“ dovesti do Kenije?

Nadletanje severnih obala afričkog kontinenta je obeležio pogled sa visine na Kairo i nepregledan broj ne baš sjajnih svetala svuda pod nama, a tada smo bili na skoro 11.000 metara. Od Kaira, više me je zanimala mogućnost da uživo vidim Kilimandžaro, spektakularnu planinu čiji me izgled osvojio još kada sam je prvi put video u nekom školskom udžbeniku ili možda kadru kultne emisije „Opstanak“. Kilimandžaro je bio i prva asocijacija kada sam dobio zadatak da održim kurs u Keniji. Nekako su mi, pored sjajnih atletičara, Kilimandžaro i Kenija toliko vezani da sam pomalo bio iznenađen kada sam shvatio da je sjajna planina ukras Tanzanije. Kubura, „sedi jedan“ za nepoznavanje geografije. Za sve koji žele saznati nešto novo, najviši vrh u Keniji je istoimen (Mt. Kenya, a izvorno lokalno ime je Kirnijaga), visok je 5199m i po njemu je i sama zemlja dobila ime. Ako su lagali Vikipediju – i ja lažem Vas.

Kako „Turkiš erlajnsov“ avion na putu za Mombasu ima međusletanje na aerodromu Kilimandžaro, ipak se nadam „susretu“ sa sanjanom planinom. Na kraju su mrak, oblaci ili noć bez mesečine „presudili“ da do ovog susreta ne dođe, ali sam pojmu Kilimandžaro pridodao još jednu asocijaciju: „Jojić“. To je ime mog „heroja večeri“, ime koje mi se prvo ukazalo na ekranu telefona pošto sam „uhvatio“ malo besplatnog „wi-fi“-ja na ovom tanzanijskom aerodromu, u bojažljivoj potrazi za važnim sportskim rezultatom. Odmah sam od posade aviona zatražio jedan „Efes“ da proslavim lepu vest.

Pivo i prvi koraci na tlu Afrike su brzo zamenjeni još jednim letom, koji me u samo svitanje dovodi na finalnu destinaciju, grad na obali Indijskog okeana – Mombasu.

Pokušao sam nedeljama pred polazak da dođem do što većeg broja informacija vezanih za ovo putovanje, o samom gradu, zemlji, a zanimao me je i najavljeni broj slušalaca kursa, njihovo iskustvo, planirani raspored obaveza, informacije o kontakt osobama,  ime hotela i mnogo toga još. Sva su ta pitanja ostala bez odgovora. Sve mi je to palo na pamet kada sam ostao skoro sam na aerodromu, pošto su svi saputnici otišli dalje, a mene, sem taksista koji su se nadali vožnji ka gradu još jednog belog turiste, niko nije sačekao.

Iako bejah prilično umoran, osmeh mi je zaigrao na licu, razmišljajući da se egzotika Afrike od početka poigrala sa mnom. Neki šumovi sa svodova aerodroma su mi privukli pažnju. Brojni majmuni koji su akrobatski osvajali prostor pod krovom su upotpunili sliku egzotike i uzbuđenja koje mi je donelo jutro. Nedelja u 6 sati po lokalnom, a sat manje po preovlađujućem evropskom vremenu, nisu trenutak kada ćete pozvati nekog i saznati kako razrešiti situaciju u kojoj se nalazite. Zamenio sam nešto novca, kupio karticu lokalnog mobilnog operatera, a potom i litarsku flašu vode za nešto više od 2 dolara. Vlaga u vazduhu me je dodatno iscrpljivala, pa sam bez obzira na komforno putovanje, zadremao umoran od dugog puta. Prošlo je već preko 26 sati kako sam ustao iz kreveta i krenuo put beogradskog aerodroma „Nikola Tesla“.

kenija_blog1

Smem se zakleti da nisam ništa sanjao, sem možda udobnog kreveta, obzirom da su me plastične stolice lako podsetile na godine i osetljiva leđa. Odavno je svanulo kada sam odlučio da poslednji gutljaj vode iz flaše potrošim na ispijanje leka koji je neophodno piti na dnevnoj bazi, kako bi se umanjila opasnost oboljevanja od malarije. Sa pažnjom sam to učinio, imajući u vidu da je u apotekama na Zapadu vrednost skupocenog leka oko 50 evra za kutiju sa 12 tableta, koliko mi je i bilo neophodno za putovanje od nedelju dana.

Rasanjen, krenuo sam da tražim rešenje. Usijala se SMS i telefonska komunikacija sa Švajcarskom, u kojoj je sedište IHF-a, a posle nekog vremena sam imao pred sobom i kenijski broj osobe za kontakt. Ali poziv je ostao bez odgovora. Posle još jedne runde komunikacije sa Evropom, zazvonio mi je telefon. Ženski glas, iznenađen mojim dolaskom, najavljuje da će me u roku od sat vremena pokupiti na aerodromu. Obradovala me je pomisao da ću uskoro biti u prilici da se istuširam.

Široki osmeh i niska belih zuba, a u ušima mi odzvanja „Hakuna matata“. „Nema problema“ na Svahili jeziku. Pomislih da oni i nisu imali problema, već ja, ali me jedno kratko „Sorry“ i objašnjenje da su oni mislili da dolazim tek sutra, natera da na situaciju još jednom pogledam sa vedrije strane i pomislim da je ipak dobro da na mom mestu nije bio neki Švajcarac ili Šveđanin. Njima bi kašnjenje i loša organizacija verovatno delovali šokantno, a ja sam činjenicom da sam rođen u Srbiji ipak predodređen da se lakše snađem u Africi.

Tako je počeo moj boravak u Mombasi. Bio je to samo početak brojnih interesantnih događanja, od kojih će mnoga biti zapamćene dugo, a neka u vidu anegdota prepričavana dok se živi.

Sutradan po dolasku, krenulo je druženje sa grupom od skoro 30 osoba koje su pratile IHF-ov beach handball kurs, ljudi koji su želeli da saznaju što više u domenu igre, suđenja i treniranja.

I evo već 5-6 godina kako me svaki kurs uveri da se mogu menjati geografske širine i dužine, ali ono što ostaje je veliki entuzijazam i energija koju unose slušaoci, kako u Tajlandu, tako i u Norveškoj, Jermeniji ili Tunisu.

Da je ta pozitivna energija bila prisutna i u Keniji, najbolje će posvedočiti sledeća dogodovština. Naime, već na prvom susretu sa lokalnim organizatorom mi je predočeno da je sve spremno za kurs. Onda smo utvrdili da samo prostorija (učionica) nije dovoljna, već nam je potreban i projektor. Potom je i domaćinima postalo jasno da prelepi beli pesak nije sam po sebi dovoljan preduslov za igranje rukometa na pesku, već da nam je potrebno i malo više. Onda je rečeno da će nas na terenu sačekati golovi, lopte i linije. Doduše, rečeno je i da u Mombasu nisu dopremljene originalne „Rasan“-ove lopte koje su poslate Kenijskoj rukometnoj federaciji, ali da će igrači poneti svoje rukometne lopte i da neće biti problema.

…a onda, onda se posle prepodnevnog teorijskog dela, skupljamo na plaži i tu me rukomet na pesku još jednom oplemenjuje neverovatnim iskustvom. Plaža je divna peščana, zapljuskuje je okean, ali oni željni kupanja moraju odšetati bar neku stotinu metara da bi se mogli skvasiti nešto više od kolena. Mali deo terena se nalazi u senci palmi kojih ima svuda naokolo. Na terenu nema golova, ali polaznici kursa užurbano pronalaze drvene štapove koje, brižno odmeravajući stopama oko 3 metra, usađuju u pesak i povezuju trakom umesto prečke. Uskoro su svi bili „na liniji“ čekajući da trening počne. Pitam ih gde su im lopte i ostajem zatečen saznanjem da im nije rečeno da ih moraju poneti.

I šta sada raditi?

Pomenute palme nam nameću rešenje. Pozivam ih da uzmu kokosove orahe razbacane okolo po plaži. I tako, svaki par ima po jedan kokos i počinjemo sa radom. I opet isti entuzijazam kao u Kadisu, Novom Sadu, Batumiju, Umagu, Pataji, Krfu, Rio de Žaneiru ili bilo gde drugde gde se igra beach handball.

kenija_blog2

Dok sam razmišljao kako spojiti nespojivo kao što su branjenje i kokosov orah, dolazimo u posed jedne stare fudbalske lopte, oštećene, polu ispuštenog vazduha. I imali smo rešenje.

Završno „bacanje ruke“ svih prisutnih na kraju treninga, kao i osmesi na njihovim licima bili su svedoci da može i ovako. Svi prisutni su darovani anegdotom o igranju beach handball-a sa kokosovim orasima, koju ovim putem delim i sa vama. Za uspomenu je ostala i fotografija.

USKORO I DRUGI DEO BLOGA O KENIJI…

Možda vam se dopadne

4 komentari

anthony 13/06/2013 - 14:08

hope u translet this to english please

Odgovori
Lešić 13/06/2013 - 15:48

Kaubura ,malo je reći bravo..prava je šteta što RSS više ne koristi tvoj entuzijazam i kvalitete .Samo cepaj,očekujemo nove tekstove.Srećno!i

Odgovori
Niki 14/06/2013 - 09:17

Qbijeve avanture! Fantasticno!!!

Odgovori

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball