ĐER I NJEGOVE POSLEDICE: "Srbija do Los Anđelesa" - Balkan-Handball.com
Naslovna Analize ĐER I NJEGOVE POSLEDICE: „Srbija do Los Anđelesa“

ĐER I NJEGOVE POSLEDICE: „Srbija do Los Anđelesa“

zika.bogdanovic
7 komentari

Ženska reprezentacija Srbije doživela je debakl na ispitu generacije. Medijski ping-pong između igračica, Saveza i selektora je očekivani kraj priče jedne generacije koja je propustila dva olimpijska ciklusa u kojima je bila ozbiljan kandidat, i za Rio, i za Tokio. Svaki je imao svoju problematiku. Prvo nedostatak iskustva i kvaliteta, kasnije probleme na relaciji selektori-igračice, nezadovoljstvo igračica odlukama Saveza koji je podržavao kontinuitet i medijsko svrstavanje po sistemu crno-belo.

Razočaranje je veliko, pitanja koja se danas postavljaju, postavljaće se još dugo, a neke od devojaka koje su svesne da im je ovo bila poslednja šansa u karijeri da naprave nešto veliko, verovatno će ovo pratiti i za 20 godina kada se budu prisećale ovog marta. Utisak da se nije uradilo sve što se moglo, da niko nije izvukao maksimum iz sebe, ni na terenu, ni na klupi, biće noćna mora…

ĐER…

Kada je najviše trebalo odigralo se najlošije. Ne treba biti ekspert pa znati da su Ruskinje i Mađarice bile favoriti, i da bi plasman u takvoj konkurenciji bio definisan kao iznenađenje. I sama skorija prošlost je govorila da posle odličnog meča sa Norveškom u Kumamotou, ide debakl sutradan sa Holandijom, a da posle trijumfa nad Holandijom, ide katastrofa protiv Mađarica u Koldingu. Jasno je bilo da ovaj tim nema kvaliteta da odigra dve utakmice na najvišem mogućem nivou u manje od 24 sata, ali da je odigrao barem jednu, i to željenu sa Mađaricama, imao bi čemu da se nada.

Nije bilo za očekivati i da već posle 35 minuta utakmice sa Mađarskom glava bude u kolenima. Kada je bilo potrebno najveće jedinstvo i kohezija, svi problemi su isplivali na površinu.

Taktički po sistemu Koldinga pre tri meseca, kada je reprezentacija doživela debakl od istih tih Mađarica u igri 7 na 6, nastavljeno je i u Audi Areni. Uz jasno nezadovoljstvo igračica koje samo Obradović nije primećivao ili odbijao sugestiju kao nešto što je u današnjem rukometu, pogotovo reprezentativnom, normalna stvar, došlo je i do problema psihološke prirode, što se videlo u početničkim greškama za koje vam trener i ne treba, nepravilnim izmenama, promašenim „zicerima“. Suma sumarum, svi su podbacili, a najveća odgovornost u sportu je uvek trenerska.

KONTINUITET

Ljubomir Obradović ulazi u istoriju srpskog rukometa kao prvi selektor koji je isterao četvorogodišnji ugovor do kraja, s obzirom da mu postojeći ističe za par nedelja. Ako su nam puna usta kontinuiteta i žalimo se na to kada pričamo o muškoj selekciji gde smo ih promenili osam od trenutka kada je Saja Bošković u jesen 2010. preuzeo žensku selekciju od Duška Milića, onda bi takav pristup, normalan kod velikih sila, trebalo da je ispravan. Trenerski kontinuitet znači i igrački, pa je tako ova grupa igračica imala ozbiljan iskustveni kapacitet (Krpež Šlezak 10 velikih takmičenja, Tomašević, Lekić, Lavko, Stoiljković po 9) sa dva velika takmičenja pod pritiskom domaćeg terena. Međutim, u praksi ispalo je da je mnogo više prštalo na temu selektora kod žena, nego kod muškaraca, kada stavimo celu deceniju pod lupu. Kod žena za 10 i po godina na klupi su sedeli Saša Bošković (5 godina i tri meseca), Dragica Đurić (godinu dana) i Ljubomir Obradović (3 godine i 11 meseci).

Ako ćemo da se našalimo od kontinuiteta jedino je gori DISKONTINUITET. To znaju njihove muške kolege. Tu su se momci opraštali u najboljim godinama, nesposobni da se bore sa lošim rezultatima, atmosferom i stalnim promenama koncepata, ideje, igračkog kadra…   

REZON

Proleće 2017. godine nije bilo tako davno. Sećamo se ushićenja igračica i javnosti kada je Obradović promovisan u selektora.

„Konačno čovek koji će stvari da postavi kako treba“, govorilo se o jednom od najuspešnijih srpskih trenera koji je bio evropski juniorski šampion sa generacijom 1980 i rodonačelnik ovog portugalskog talasa. Još uvek pamtim taj eho u stilu.

„Eto, konačno će da kruniše karijeru.“

Šta bi bilo kada bi bilo? Da je Saja Bošković smenjen odmah posle Beograda 2013. godine, kao čovek koji je igrao svetsko finale i bio trener godine u izboru Olimpijskog Komiteta? Da je Obradoviću uručena zahvalnica mesec dana pred kvalifikacije koje je izborio u Japanu bez dva lidera reprezentacije – Krpež i Lekić? Muškarci su zagovarali kontinuitet, žene su tražile promene. Paradoks.

Neuspeh se sada sručio na leđa nove garniture u Savezu predvođene Milenom Delić. Prva žena Saveza imala je rezon da ni jedan trener na kugli zemaljskog ne bi bio garant da će u tri dana pripreme izboriti plasman u Tokio. Razuman. Talant Dušebaev ne bi mogao da potpiše da će pobediti Mađarsku i Rusiju u Đeru. Ko je još, u kom sportu i kojoj državi, smenio čoveka na osnovu mišljenja par igrač(a)ica, a da uopšte nije imao priliku ni da sarađuje sa tim trenerom koji je i doveo reprezentaciju do kvalifikacija?

To bi bilo kockanje. Isto kao što je bilo i ostaviti Obradovića posle neuspeha u Koldingu i nezadovoljstva. Lošeg EURO 2020 turnira koji je počeo odlaganjem puta za dva dana, pa tri dana karantina zbog pozitivnih testova i pretnje da će reprezentaciju poslati kući, teškom povredom Lekić, četiri utakmice u tri dana, svim okolnostima koje Obradović nije mogao da reši čarobnim štapićem.

Vremenski okvir od samo dva i po meseca nije dozvoljavao ništa osim igranje na crveno ili crno. Izabralo se da trener izgura ciklus do kraja.  

I šta bi bilo da je doveden neko drugi i stavljena mu omča oko vrata? Da li bi taj selektor trajao duže od sedam dana da nije uspeo?

Kakvi bi onda naslovi bili po medijima? Evo ovakvi.

„Eto oterali ste čoveka, profesora koji vas je doveo do kvalifikacija, nije vam valjao Srbin. Doveli ste nekog stranca koga boli uvo za Srbiju, opet vam igračice rovare i ruše po Savezu…“ i slično.

Znamo matricu.

Ništa dobro ne uspeva kao uspeh. Sve ostalo je neuspeh.

„OLD SCHOOL“

A odgovornost Ljubomira Obradovića je najveća. Zašto i kako mu se ekipa raspala kada je trebalo da odigra „180 najvažnijih minuta u karijeri“, kako su devojke izjavljivale, mediji baš i nisu mogli da čuju ovih dana, a verovatno će uslediti neka analiza oslobođena medijskog angažmana, kakav je bio i čitav mandat. Uostalom, nije prvi put. Ekipa je bila obezglavljena i u osmini finala SP 2017 protiv Crne Gore i neprepoznatljiva u glavnoj fazi EURO 2018 u Nantu kada je postojala računica za put u Pariz na finalni vikend.

Težak za komunikaciju, pretvrd za vreme današnje, bez shvatanja potreba koje  javnost, mediji i ljudi imaju u trećoj deceniji XXI veka (nažalost, model koji su prihvatile i neke od igračica bez odgovornosti i svesti da igraju za reprezentaciju države, a ne svoje ulice), za generacije koje drugačije shvataju obaveze prema reprezentaciji i prevashodno žene. Trefilov je jedan, ali Ruskinje znaju da ako ga ne istrpe, neće ih biti na mapi s obzirom da Federacija pokriva sve najveće ruske klubove. I u takvoj atmosferi devojke dižu glas, ali rezultat ne izostaje. Srbija nema takav model, niti može da ga stvori. „Old school“ odnos je prošlost, sviđalo se to nekome ili ne.

Bio sam prisutan kada su posle savršeno odrađenog baraža protiv Portugalaca, koje je Obradović majstorski rastavio na proste komade u Povoa de Varzimu za samo 15 dana sa „oruk“ sastavljenom ekipom, reprezentativci bukvalno molili tadašnje čelnike Saveza da ih Obradović vodi i u budućnosti. S druge strane, žene su pri kraju balade bile suprotnog stava, ogorčene i na ponašanje i ono što nudi na terenu.

Medalja uvek ima dve strane.

Njegov tvrd pristup očigledno je primereniji muškarcima nego ženama, iako ćete često čuti od njega da je „rukomet rukomet, isti teren, ista pravila“. Efekat koji je proizveo iz svog stava bio je potpuno različit.  

Da li je Obradović imao rezultate koje smo očekivali? Ne. Jedan plasman u TOP 8 na četiri takmičenja je ispod očekivanja. Kada se pomislilo da nešto nije u redu i kada je došlo do prvog nezadovoljstva i varnica na relaciji selektor-igračice posle loše glavne faze na EURO 2018 u Francuskoj, usledila je sjajna 2019. godina, furiozan baraž sa Poljakinjama i Svetsko prvenstvo u Japanu na kome se malo toga očekivalo, a u neizvesnim završnicama iz priče o Tokiju izbačene Danska i Nemačka. Osvežio je te godine Obradović sastav sa Liščević i Risović, koje prve dve godine nisu bile pozivane, uneo novu krv i pogodio. Ekipa je igrala dobro. Ekipa je van terena bila raspevana.

Borba za peto mesto u Japanu ostaje najveći uspeh od dva Prvenstva kod kuće 2012. i 2013. godine. Uspeh posle koga se verovalo da je konačno sve leglo na svoje. A to je bilo pre samo 15 meseci. Držali smo se za te izborene kvalifikacije kao davljenici za slamku, znajući u kakvoj je dubiozi muška reprezentacija, klubovi…

ZENIT i PANDEMIJA

Kada se objektivno sagledaju okolnosti, dve stvari na koje Obradović nije mogao da utiče, umanjile su šansu reprezentacije da zaigra na Olimpijskim Igrama. Prvi je ozbiljan propust Saveza koji je ispustio šansu da bude domaćin kvalifikacija, iako vreme pandemije u praznoj hali ne donosi „domaćinsku atmosferu“ i prednost te vrste. Drugi je sama pandemija. Sastav Srbije u Đeru imao je 12 od 16 igračica koje su u 30. godini i starijih. Čini se da je zenit ove generacije bila 2020. godina i krajnja tačka posle koje je krenula silazna putanja. Devojke u tim godinama prirodno se približavaju kraju karijere, razmišljaju o porodici, povrede su sve češće i sve to troši potencijal. Ova ekstra godina sigurno ne prija ni telu, ni planovima koji su bili našpanovani na jul 2020. Da se energija iz Japana prelila samo dva meseca kasnije u kvalifikacije, to bi verovatno bila druga priča, a većina ovih devojaka ne bi ni nosila reprezentativni dres posle prošlog leta.

NAJSTARIJA SELEKCIJA

Srbija ima najstariju reprezentaciju u Evropi i to je odluka Obradovića. U procesu od Lajpciga (SP 2017) do Đera, sastav je istrpeo određene promene. Karijeru je završila prvi levi bek ove generacije Sanja Damnjanović, iako se na početku očekivalo da će pronaći motiva da izgura ciklus do kraja, u kombinaciji sa potomstvom. Posle jednog okupljanja reprezentacije, donela je odluku da „to nije to“. Povratak Andree Lekić u reprezentaciju nije doneo željeni efekat, u čemu su kumovale i povrede i napet odnos sa Obradovićem. Od reprezentacije, u sred ciklusa, odustala je Marija Čolić. Uz lepu poruku, korektno i emotivno, bez nekog jasnijeg objašnjenja, a u najboljim godinama u kojima je, Čola je u ove dve godine mogla mnogo da pruži na golu. Marija Obradović je više od dve godine provela van terena zbog operacija kolena. U olimpijskoj godini srpski rukomet je postao bogatiji i za dve mame, Katarinu Krpež Šlezak i Tamaru Radojević, što je uticalo na njihovu sportsku formu, ali je jasno da se takva sreća ne meri golovima. Iz reprezentacije su ispadale, pa upadale iskusne Marina Dmitrović i Dijana Števin.

PROCESI

Očekivanih rezultata nije bilo, a ni procesa koji prate stručne štabove ozbiljnih evropskih selekcija. Reprezentacija nije imala trenera golmana, niko se nije bavio fizičkom, a ni psihološkom pripremom igračica. Sve ono što je već bio model u reprezentaciji u ranijem periodu na šta su se reprezentativke navikavale, ukinuto je u poslednje četiri godine. Išlo se u kontrasmeru od procesa koji su postali standard svuda u svetu. Stručni štab nije stvar manekenstva, već raspodele odgovornosti na ljude koji su specijalisti u svojim oblastima i kojima verujete.

ŠTA SADA?

Najmlađa srpska reprezentativka u Đeru bila je Jovana Kovačević koja ove godine slavi 25. rođendan. Svaki gol eksplozivne Beograđanke razornog šuta diže na noge, ali daleko od toga da je ona trebalo da bude neko sa epizodnom ulogom na svake dve-tri godine. Lekić, Damnjanović, Krpež, Cvijić, bile su deo prve postave u Makedoniji 2008. godine, kada su imale od 18 do 21. godine. U Jovaninim godinama su već igrale finale Svetskog prvenstva i stavile medalju oko vrata. Epizode Kovačević, Vukajlović, Kojić, Agbabe i Jovović je sve što Srbija ima kao nasleđe ako pričamo o devojkama do 25 godina. Ni jedna od njih nije bila ni blizu nosioca igre.

Svaki selektor ima pravo da bira igračice sa kojima želi da ispuni ciljeve i u većini slučajeva nije zainteresovan za ono šta će biti posle njegovog mandata, ali Savez uvek mora da bude korektivan faktor i da se pita „šta dalje?“.

Tako i sada. Ma koliko boleo neuspeh jedne generacije koja mora da siđe sa scene, ono čega su svi svesni jeste da budućnost nije ružičasta. Najblaže rečeno. Hirurški precizno treba crtati naredne godine kako bi se reprezentacija vratila u red onih koji napadaju olimpijske turnire. Hrvaticama je trebalo šest godina od debakla u Varaždinu do bronzanog Koldinga, posrtanja, odlazaka kući bez pobede, uz kontinuitet trenerski i dva solidna kluba u državi. Njihov primer je najsvežiji i najbolji. Jedna generacija je lupila o pod na EURO 2014 kod kuće, razočaranje je potrajalo, otkazi, sastavljanje tima od nepoznatih igračica je potrajalo, ništa se nije očekivalo, ali se na kraju rodio tim.

Srbija je sada u tom prvom danu posle hrvatskog Varaždina, a sopstvenog Đera. U kom pravcu ići? Jel smo spremni da ponovimo put koji smo prošli od Švedske 2006 do Beograda 2012, kada su se EURO prvenstva završavala sa 0-3, 0-3, 0-3, a o Svetskim smo mogli samo da sanjamo? Sve to vreme trajao je neki proces sa generacijama 84, 86, 88, na koji je pristigla i kadetska srebrna 90, uz neki ambiciozni Zaječar u kome su put gradile Krpež, Stoiljković, Pop Lazić, itd.

Većina devojaka koje su u poslednje vreme prevazišle našu ligu i bile na nekim trenažnim centrima već su u ozbiljnim igračkim godinama poput Bojane Milić, Ivane Mitrović (1993), Sare Garović (1994), a bez iskustva velikih takmičenja. Ima tu još devojaka. Iz generacije 94 tu je i zaboravljena Marija Petrović koja je izgubila status dolaskom Obradovića, Bogojević, nešto mlađe sestre Agbaba, Kovačević, Mitrović, Vukajlović, Kojić, one koje su već imale neki status.

Ili će rez biti radikalniji, pa će se uz par iskusnijih, Jovović, Simatović i klinke od 20 godina uraditi pravi reset, uz čelične živce, maksimalno strpljenje i apsolutnu podršku selektoru koji bude prihvatio da pravi i gradi makar ga već u decembru sačekala serija poraza na Svetskom prvenstvu 2021 u Španiji. Sve uz paralelni proces osnaživanja domaćih klubova u kojima bi devojke mogle da stasaju bez potrebe da beže preko granice po svaku cenu.

Taj neki novi selektor mora da prati viziju RSS, ali i da bude zaštićen kao „beli medved“, jer njegova disciplina neće biti trka na 100 metara, već maraton.

Za izgradnju jednog reprezentativca potrebna su najmanje dva olimpijska ciklusa. Da se dođe iskustveno i kvalitativno u godine kada se od tebe očekuju vrhunski rezultati. To više nije luksuz, nego moranje, jer napravljen je ogroman jaz u generaciji koja odlazi i novoj koja tek mora da se formira. Proces povratka na mapu će svakako biti duži, ali i zdraviji, i jedini ispravan.

LOS ANĐELES, VIDIMO SE

Na greškama se uči. Doduše, to nije praksa u srpskom rukometu, ali nikada nije kasno da se počne. U svakom slučaju, bila bi naučna fantastika da nacionalni tim vidimo u kvalifikacijama za Pariz 2024, a Los Anđeles 2028 biće zaključak procesa koji treba da počne od ovog jutra kada je autobus Laste pristigao u Beograd iz Đera.

Srećno svima na tom putu.

Možda vam se dopadne

7 komentari

Jagodinac 22/03/2021 - 19:20

12 od 16 igracica starijih od 30 godina! Pa u moje i Ljubino vreme rukometasice u tim godinama su vec rukoemt posmatrale sa tribina kao penzionerke. Nisu cak odalzile ni u nizerazredne klubove da se rekreativno bave sportom. Mozda na susrete veterana u Umag preko leta.
A sta reci za Ljubu. Nije mi nikada bilo jasno kako je od prosecnog trenera iz ZRK Dinamo dosao do Zvezde, trenera juniorske reprezentacije i Portugala. Prvo nema veze sa pedagogijom a to je izmedjuostalog bitno. Sa rukometasima je znao da radi jer je tu njegova neslifovanost i mogla da prodje. Ali sa devojkama ipak treba neko obrazovaniji, strucniji, finiji..I opet cu ja da je sansu trebao da da devojkama iz Srpske lige mladim rukometasicama a ne penzionerkama placenicama iz stranih klubova ma kako one uspesne bile. Koliko je igracica u Ljubinom timu iz Srpske lige? Kako bilo Zbogom Ljubo. Vrati se u RK Dolovo ili RJ Jabuka. Ako te prime.

Odgovori
Mirko 22/03/2021 - 22:42

Koliko ja znam Ljuba je profesor fizičke kulture.
Za vas nisam siguran.

Odgovori
Jagodinac 24/03/2021 - 02:42

Znamo kako su pojedini rukometasi RK CRvena Zvezda zavrsavali fakultete narocito kada su upravi kluba bili profesori sa nekog od beogradskih fakulteta. Mislim na Ljubino vreme. Zavrsavanje DIF ne garantuje da ce diplomac biti i vrhunski pedagog. Kako rekoh sa mladicima je Ljuba mogao da prodje kako tako ali sa devojkama ipak treba da radi dzentlemen i fin karakter. A ja i nisam profesor fizicke kulture ali bih bio bolji selektor od Ljube i nejgovih prethodnika. Pokupio bih devojke iz Srpske rukometne lige mlade zeljne dokazivanja koje vole rukomet iznad svega pa iako prodjem kao Ljuba ne bi mi bilo zao a devojke bi stekle iskustvo. Osim toga tim Srbije treba da bude tim devojaka koje igraju u Srbiji a ne po belom svetu. Svakom selektoru i treneru preporucujem knjigu cuvenog rukometasa Branislava Pokrajca „Kako smo osvojili zlato“. Sve lepo objasnjeno i jednostavno ceo proces selekcije i preprema za ozbiljno takmicenje.

Odgovori
Raša 23/03/2021 - 16:58

Ne, nego će u Svetozarevo…

Odgovori
Mitar Radovic 23/03/2021 - 00:25

Vrhunska analiza, bravo..Kako se ni selektor ni veciti Maksic, ne ugledase ako nista na komsije, da nesto nauce..sve ove mlade igracice po Evropi imaju iskustva internacionalno, G.Mitrovic i CL i evropa kup, Kovacevic isto, Petrovic takodje…Jesu li ove mlade Crnogorke imale iskustvo ali uz dobrog trenera i rad sve su uspele..Zasto ne bi i nase.sa kojom ekipom je Sostaric otisao na prvenstvo? Koje iskustvo su one imale..a koji rezultat je napravljen..Tako da je vreme da se neko pozabavi ovom mladjom decom dok jos imaju zelju i volju..A ne da se bave i ugadjaju ovima sto , same ne znaju kad je dosta a kvalitet im je skoro kod svake u silaznoj putanji..Nadajmo se boljem.

Odgovori
Niko 23/03/2021 - 09:27

Uvek smo spremni da spalimo i trenera i igracice i igrace. Sigurno da je krivica ako i postoji, jer pobediti Madjarsku i Rusiju nisu uspele ni jace zemlje od nas, je podeljene na sve ucesnike.
Treba odmah zaboraviti sta je dobro uradjeno treba pricati i isticati samo lose tu smo najbolji.
Sigurno da treba izvuci nauk iz ovoga sta se desilo medjutim u nasem narodu se uvek govorilo ako se na nekog budes bacao g…..a neces ni ti mirisati.
Nadajmo se da ce predsednica naci prava resenja i da cemo prestati da pljujemo po ljudima i zenama i traziti prava resenja.

Odgovori
Marko 26/03/2021 - 23:41

Problem srpskog rukometa je sistem koji ne postoji veċ više od 30 godina. Na nivou incidenta bile su medalje. Sve dok se ne uspostavi sistem uz pomoć države (prepisati od skandinavaca) rukomet će dalje tonuti. I sve počinje od rada sa mladim. Škole rukometa pod hitno propisom uključiti u klubove. Bez toga nema izlaska na zelenu granu.

Odgovori

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball