PIŠE: TOMISLAV LAURIĆ
Minulog je vikenda Liga prvaka gostovala u Celju odnosno, kako sam stekao prvi dojam, Zagrebu u malom. Vrlo slična arhitektonska rješenja, ponešto povijesti u centru grada zarobljeneu masi trgovačkih centara. Vinuo se iznad amerikanizacije jedino celjski stari grad i opet podsjetio na Zagreb nad čijim centrima za pražnjenje džepova čvrsto stoji Medvedgrad. I Vujine i Tamšetove trupe koje djeluju podno ovih utvrda također vrlo slične. Mlade, borbene i željne dokazivanja. Ali ipak s jednom velikom razlikom u eksterijeru svoga djelovanja.
Kapacitetom 15.200 sjedećih mjesta Arena Zagreb spada u divove među europskim halama. Pompozno zdanje građeno za SP 2009. što nikad nije niti vjerojatno ikad bude pokrilo troškove svoje gradnje i održavanja i dalje je dom Lavovima te njihovoj publici. Da, dobro ste pročitali – publici, ne navijačima. Bijeli Lavovi trebali su biti ta navijačka skupina koja bi dizala na noge Arenu, ali su valjda zakasnili veterinaru po injekciju navijačkog ludila. Taj projekt se baš i nije ispostavio odveć uspješnim; oni su već pomalo zaboravljeni.
Prisjetimo se radije otvaranja prošlosezonskog izdanja Lige prvaka i Zagrebove realnosti. U Arenu je dolazio tada bitno moćniji Kiel, riješeno je da karte i za duel s ovim mega-timom budu podijeljene. Bilo je raznih upita o ulaznicama što pred taj meč, što pred ostale. Javljali su se istinski navijači Barce i Kiela, raspitivala se i kolegica iz Veszprema – i svi redom ostajali u čudu na spomen besplatnih ulaznica. Takav je luksuz u razvijenoj Europi nepoznanica, ali zapravo nije ni potreba jer ionako se mečevi za top protivnike rasprodaju. Zagrebova je situacija bitno drugačija.
Dakle, očekivala se krcata hala na tom otvaranju, što se i ostvarilo, a s njome i paklena atmosfera. E, do nje većim dijelom meča nije došlo. Kada ti navijanje pokreću, točnije pokušavaju pokrenuti, glomazni zvučnici i neumorni spiker, onda te usnule hiljade na tribinama nikako ne možeš nazvati navijačima. Kao da se vratila i zaledila ih Barbara Celjska, Crna kraljica što je pred kojih 600 godina patrolirala Medvedgradom. Žika je konstatirao kako bi Vujinim pulenima brlog hokejaša Medvešćaka bio sasvim prirodno okruženje, a izgleda da bi se u ledenu dvoranu Doma sportova odlično uklopila i njihova ionako već ‘zaleđena’ publika.
Početkom ove sezone gotovo repriza – opet Gislason otvara LP gostovanjem u Areni. Ni četvrtfinale iz prošle sezone, kao ni već jednom upisano slavlje protiv Kiela nisu bili dovoljni da bi se stvorila vrhunska atmosfera kroz svih 60 minuta. Cjenovna strategija ovaj puta nešto drugačija: donji se krug dvorane prodavao po 20 i 40 kn, dakle nešto više od 5 eura za najbolja mjesta u dvorani. I odmah kao posljedica pad posjećenosti: službeni podatak kaže 8.600 gledatelja. Nekoć bi barem zbog dolaska Duvnjaka odaziv bio veći, ako već ne zbog samog PPD-a, iako način na koji Vujini igrači brane Arenuveć više od sezone zaslužuju sve pohvale i maksimalnu podršku.
Da, bit će možda pravdanja na to što se meč igrao na radni dan (četvrtak) ali kako onda objasniti da je obližnji shopping centar cijelo vrijeme bio krcat? I kako objasniti da je u Areni gornji krug tribina, dakle onaj za kojeg su karte bile besplatne, zjapio gotovo prazan?Je li moguće da će netko radije izdvojiti xy stotina kuna za kupiti si nove krpice, negoli izdvojiti bitno manje za uživanje u vrhunskom europskom rukometu koji se u to vrijeme igra 50 metara dalje? I to u Hrvatskoj, u Hrvatskoj čiji se građani busaju u prsa svojim domoljubljem, a onda ne podrže dostojno sport koji im je donio prvu zlatnu olimpijsku medalju nakon osamostaljenja. U zemlji koja se s Červarom popela na Olimp, koja je dala virtuoza Balića i spomenutog mu nasljednika Duvnjaka…
I sada se možda neki koji su gledali obje bitke protiv Kiela pitaju u čudu što to nije valjalo s atmosferom; kako to ona nije bila na razini. Sve zbog onih 10-15 minuta pred kraj meča kada je publici došlo iz pete u glavu da bi Vujine igrače za ‘krvavu’ borbu bilo poželjno nagraditi. Priznajem, i mene je tih nekoliko minuta i povišena razina adrenalina znala prevariti pa sam ranije pisao o vrhunskom navijanju, ali nakon prvog kročenja u Zlatorog to će ići malo teže.
Po dobrom starom običaju do dvorane sam pristigao 90 minuta prije samog početka utakmice i već tada imao što vidjeti. Oko brojnih štandova okupljale su se obitelj, provodile ugodno subotnje popodne u znaku rukometa, klinci su pak većinom gledali ima li što novog u fan shopu. Utakmica je bial primarni događaj zbog kojeg su se ti ljudi okupili oko Zlatoroga, a ne sekundari kojim će nakratko prekinuti svoju kupovinu, kako to zna biti u Zagrebu.
Naravno, kada već podosta prije početka utakmice vidite da je atmosfera na razini, ne možete očekivati išta drugačije i u dvorani. U startu velika razlika u odnosu na Arenu bila je jedna tribina iza gola. Krcata Florijanima, sva u žutom. Na prste bi se dali nabrojiti ljudi koji među njima nisu imali klupsku majicu ili dres te još pokoji navijački rekvizit. Jasno se vidjelo tko će predvoditi navijanje u Zlatorogu.
Kao što napisah, u Zagrebu se službeni spiker dobrano ‘polomi’ kako bi konačno pokrenuo val navijanja; publika reagira vrlo dizelaški. Zlatorog – potpuna suprotnost po tom pitanju. Florijani djeluju kao bure baruta: jedan odličan potez celjske mladosti i dvorana ‘eksplodira’. Ne čujete nakon par sekundi šta vam kolege novinari pričaju, uvjereni ste kako je to maksimum glasnica 4.500 Celjana što ih se našlo na derbiju protiv Plinara. I onda im se obrati spiker sa dve-tri riječi, izvuče iz njih još tih 10-20 decibela pa da više ne čujete ni sami sebe. Tek u 59. minuti, kada je Ivić utišao domaćine, je do izražaja došlo 100-tinjak djece koje je Zagreb poveo sa sobom put Celja. Kamo sreće da tako zdušno i sa srcem navija publika što će ovog vikenda gledati bitku protiv Veszprema…
Utakmica završi, Celje je poraženo. Tipkaš na press tribini što ćeš objaviti, a u pozadini i dalje čuješ svirku. Dobrih sat i po nakon meča izlaziš van, a tamo atmosfera još i bolja nego pred početak utakmice. Ljubitelji rukometa okupljeni u velikom broju pred svojim hramom u obilju ića i pića već raspravljaju što učiniti da nastrada Wisla. Poraz protiv Zagreba? Kao da se nije ni dogodio; Celjani već samim pogledom na atmosferu nakon meča mogu garantirati da će dvorana sutra opet biti puna.
Kada sam ovakvu situaciju doživio u Areni? Nikad, baš nikad. Može li Zagreb garantirati punu halu protiv Veszprema? Jako teško. Ta njihova se publika u najvećoj mjeri razbježi kao rakova djeca u novu kupovinu već par minuta nakon utakmice; o idućoj debatiraju tek malobrojni. Celjski navijači pak u velikoj mjeri ne čini isto, iako je kraj dvorane također jedan trgovački centar, par-sto metara dalje još jedan bitno veći. Hoće li Gobac biti glavni krivac i za ovu situaciju? Ili će Hrvati napokon prijeći preko svog ponosa i priznati da je problem njihov mentalitet? Priznati da im je sport zadnja rupa na svirali o kojoj se (donekle) brine samo dok se pobjeđuje, dok u suprotnom služi kao ispušni ventil u stresnoj svakodnevici.
