KOLUMNA: Evropa igra rukomet - Balkan-Handball.com
Naslovna Analize KOLUMNA: Evropa igra rukomet

KOLUMNA: Evropa igra rukomet

zika.bogdanovic
0 komentar

PIŠE: ŽIKA BOGDANOVIĆ

Mišljenje da je evropski rukomet prevazišao format od 16 reprezentacija na EURO događajima najbolju potvrdu je dobilo već prve nedelje kvalifikacija za EP 2020. Belgija, Grčka i Izrael, Portugal, Švajcarska, pokazali su da zaslužuju lakši put do velike scene, sa koje će možda uzburkati svoju sportsku javnost, zaintrigrati sponzore, privoleti decu u rukomet. Iz večitog mraka kvalifikacija, to sigurno neće moći.

O nekim drugim odlukama EHF, inertnosti ili nemoći da se umeša u konkretniju borbu za modernizaciju igre kroz promenu pravila koja je u rukama IHF, može se diskutovati, ali za „zeleno svetlo“ u vezi 24 reprezentacije od EURO 2020, nema se šta reći. Potpuno ispravno.

Hrvatska i Slovenija su odradile ono što su morale. Da je reč o ozbiljnim reprezentacijama najbolje govori i odrednica „rutinski“ kada se govori o uvodnim pobedama koje su im praktično već obezbedile mesto na smotri u Austriji, Norveškoj i Švedskoj.  Veselin Vujović na nekim pozicijama ima takvu raskoš što se tiče opcija (srednji bek, desno krilo) da na trenutke izgleda kao da se igra sa svojim sastavom ili čak prerano odriče nekih imena, ali ono što je za Slovence najbitnije je da se povrate posle gubitka SP 2019 i kroz miran rad narednih godinu dana pokušaju da uhvate poslednji voz za olimpijske kvalifikacije koji polazi sa EURO 2020.

Hrvatska i dalje ne liči na reprezentaciju koja može do medalje na Svetskom prvenstvu. Povratak Duvnjaka daje tu notu timu i duh nekog vremena u kome su se kolajne podrazumevale. Podiže i nivo odgovornosti, jer kada srednji bek Kila i nekada najbolji igrač sveta napravi upijač u Osijeku, onda svi moraju da padaju na glavu, od prvog do poslednjeg. Červaru je pozicija iz drugog plana prirodno okruženje, tada je najopasniji, ali i put do polufinala je trnovit, vodi preko Nemačke, Francuske i Španije. Ako se i ne uspe, potka za novo mobilizovanje dolazi već dva meseca kasnije, dvomeč sa Srbijom u četiri dana.

Prirodno je da smo najviše od vezanosti Raula Gonzalesa i makedonskog rukometa već videli. Vrhunac je po svoj prilici viđen u Hrvatskoj, gde da nije bilo povrede Kirila Lazarova, ko zna o čemu bi sada pričali. Raul je sada na nekim drugim frekvencijama daleko od Skoplja, u „gradu svetlosti“ i neće mu biti lako da se prebacuje tek tako. I jedan čovek kada nije tu, kao na primer Filip Mirkulovski, to je veliki peh za Makedoniju. Ono što nikada Makedoncima nije bio problem, taj termin motivacije, sada provejava kroz izjave selektora i Lazarova. E, to mora da zabrine. Nije daleko Makedonija od drugog kruga u Minhenu, ali sve mora da bude na 100%, kako priprema, tako zdravlje, tako srce junačko…

Da sam kojim slučajem trener, pa selektor i da me pitaju, koju bi reprezentaciju iz regiona vodio – rekao bih onu u žuto-plavim H20 dresovima, Joma šorcevima sa golmanima u Diadora trenerkama. Da su pobedili Bosanci i Hercegovci, Bošnjaci, Srbi i Hrvati, i te Čehe, kolumna bi imala naslov H20JODORA, pa ko razume, shvatio bi. Ne biva u četiri dana da se vozikate autobusom (do Beograda i nazad), da bez treninga dočekate šestu reprezentaciju u Evropi koja gori da se iskali posle neuspešnog junskog baraža u kome su proradili kompleksi od Rusa. Dva boda iz Belorusije su veliki zalog za nastavak kvalifikacija. Cunami koji je zadesio bosanskohercegovački rukomet ima, paradoksalno, i neke dobre stvari. Tačno 26.oktobra 2011. godine Dragan Marković-Marka preuzeo je nacionalni tim, a za sedam godina, desila se jedna promena, kada ga je zamenio Bilal Šuman. Za sedam godina samo dva selektora. Za 12, četvorica! Totalno suludo zvuči, ali kontinuitet selektora i igrača koji nastupaju za tim, koji su ostavljeni na milost i nemilost od vrhuške, ali barem ostavljeni, najjača su karika u bosansko-hercegovačkom rukometnom lancu. Uz veru da će novo rukovodstvo uspeti da se iskobelja iz problema kakve nema niko u rukometnoj Evropi.

Diskontinuitet najviše muči Crnogorce i Srbe. Znalo se da će biti teško Zoranu Roganoviću i Nenadu Peruničiću. U Zrenjaninu je srpska reprezentacija poslednji put igrala aprila 2013. godine i to je bio poslednji meč Veselina Vukovića na klupi – remi sa Austrijom. Nenad Peruničić je šesti selektor koji je izveo Orlove na teren od tog trenutka do povratka u „Kristalnu dvoranu“ pet i po godina kasnije. Svaki trener ima pravo na svoj početak, na podelu uloga u svom filmu i niko mu to ne sme oduzeti. Ako je remi sa Belgijom apsolutno kiks, onda je i ovakav ishod sa Švajcarcima realnost. U tu realnost ulaze i promene u sastavu, ali i ozbiljan problem povreda koji se pojavio odjednom. Najveći minus ove nedelje je izostanak Marsenića, sa kojim bi centralni blok sa Pušicom izgledao mnogo ozbiljnije, ali i neiskorišćena šansa na desnom beku koju je mogao da ima Vejin. Ima ona narodna…da se ne valja roditi bez sreće u životu. Kompletnija Srbija je druga priča (od igrača na koje Peruničić računa), ali i faktor vremena i izuzetno naporna grupa u Berlinu, posle koje dolazi dvomeč sa Hrvatskom u aprilu.

U svakom slučaju, još uvek je realno da vidimo svih šest Ex-YU selekcija na EURO 2020.

FOTO: HRS, Jozo Čabraja

Možda vam se dopadne

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball