Balkan-Handball.com

KOLUMNA MLADENA MILETIĆA: A kad Gospodin Konj nastupa?

Nisam ulovio ima li ovo prvenstvo onaj neki „pešn, imoušn, divoušn” i slične gluposti moto ili to ovaj put batališe, ali nekako bi najbolje leglo nešto tipa „kakvo je, takvo je, naše je, ne ponovilo se!”. Ali ima i dobrih stvari, pa odmah par zahvala na početku… Hvala IHF-u što je odmah na prvo mjesto zamjena uvrstio upravo jednu Balkan Handball reprezentaciju tako da su Makedonci uletjeli kao „happy houry”, nešto otprilike kao Danci na Euro 1992., samo što njih nisu skupljali po plažama već su trenirajući iz prikrajka vrebali svoj trenutak i dočekali ga kao solunski atentatori. Pa raspalite, prijatelji, ovo je vaš trenutak! Hvala svakako i vodstvu Rokometne zveze Slovenije što je odlučilo reprezentaciju za Egipat poslati preko Zagreba i tako napraviti malo prometa na tek otvorenom, a već posrnulom aerodromu na kojem se sve teže i vrata otvaraju koliko je malo putnika. Sjeli su tako zajedno u praznu čekaonicu stari znanci iz Pariza 2017. kad su fantje pod vodstvom nekog tamo marginalnog Vujovića odnijeli Hrvatima broncu ispred nosa. E da, hvala i toj prokletoj koroni jer je dokinula bar na neko vrijeme instituciju miks zone koja mi neće nedostajati ni u sljedećem životu! Dvadeset godina jurcao sam po raznim miks zonama od Štakorovca do San Sira slušajući jedno te isto, ne znajući često ni šta da pitam, i zapravo je najveći momento historico tih opskurnih mjesta za razgovor – gdje su obično novinari print izdanja ostajali zadnji u redu, često i popišani jer tko bi opet odgovarao na jedna te ista pitanja – bio onaj kad je Balić na nekom prvenstvu sluđen zbog poraza i suđenja odvalio rukom reklamni pano. Što opet nije bilo u redu prema ljudima koji su se tako trudili oko panoa.

U eri posebne skrbi za rizične skupine poželimo svakako puno sreće Lini Červaru koji se ne predaje ni u 71. godini i potiho u sebi vjeruje da još jednom može postati svjetski prvak, osamnaest godina nakon što mu je to prvi put uspjelo. Tradicionalno, nije mu za vjerovati, ako kaže „zabrinut sam”, to znači da ima neki plan. Smislit će već nešto, ne brinite. Mada je i sam svjestan koliko je teško ponoviti lanjski turnir koji s onim nemogućim prolazima na jedan razlike nosi i potpis životnog djela Domagoja Duvnjaka. Od hrvatskog izbornika stariji će u balonu vjerojatno biti samo Hassan Moustafa. Ovo je prvenstvo, prvo s 32 reprezentacije, trebalo biti omaž njegovoj viziji rukometa kao globalnog sporta koji ruši sve granice i osvaja neotkrivene svjetove, a umjesto toga…

Oni najuspješniji provest će punih 20 dana u strogoj izolaciji koja podrazumijeva i poduži popis apstinencija, uključujući i one za koje doktori kažu da su nezdrave. Aferim! Slaba će im svima utjeha pritom biti što su Egipćani inače šire ruke od škrtih Danaca i što će uživati u luksuzu kao Kleopatrini ljubavnici i biti čuvani kao faraoni kad će ih u praznim dvoranama iz daljine promatrati samo neki neidentificirani Arapi. Igračima hrvatske reprezentacije osim njihovih suparnika smjet će se tako približiti samo Drago Ćosić i još par manje poznatih lica. Na sve treba biti spreman, pa i ono „glavu gore, Luka, sutra je novi dan”. Da ne bi bilo zabune, očekivanja nacije ostaju ista. Donesite „Rimu” zlato ili umrite!

Cijela ta farsa već i prije početka podsjeća pomalo na 2004. godinu i Olimpijske igre u Ateni, ali ne po maršu rukometaša do trona, već po nastupu jednog konja kojeg je nenadmašno opjevao naš najveći sportski kolumnist, pokojni Tomica Židak, pa su odlomci koji slijede djelo velikog uzora.

Dakle, Hrvatsku je u Ateni predstavljao 81 sportaš u 14 sportova, a među njima i austrijski jahač Pepo Puch na grlu Banville d’Ivoy. Taj francuski konj, skup kao David Beckham, živio je uistinu grofovski. Smjela mu se približiti samo švicarska trenerica Michele i gospođa Monica Lauber iz Beča koja ga je timarila. Primjećujete, Hrvatima unatoč bogatoj tradiciji nije pripala ni uloga konjušara! „Gospodin Konj” je u Atenu putovao brodom jer mu je tako bilo najkomfornije. Odsjeo je u klimatiziranoj štali urednijoj od moga stana, a u koju novinari nisu smjeli ni prismrdjeti jer su je čuvali naoružani specijalci. Jeo je zob iz Brazila, nakon svakog kruga šaptali su mu na uho nježne riječi, a uredno kastriran na kobile je nerijetko naskakivao iz čiste obijesti. Kad je došao dan za pobrati slavu, konj se ponio kao curica i na prvoj prepreci zbacio Pepu Pucha u jarak! Izazvavši time bijes Hrvata koji su pobacali stvari vičući pred televizorima „konjino prokleta!”. Okupljenim novinarima poslije svega je opalio silenzio gori od Marija Mandžukića u Londonu nakon osvajanja Lige prvaka. Jer on je bar rekao „s vama nemam šta razgovarati”. Čak i nakon takvog debakla mrcini su nastavili šaptati na uho kao da se ništa nije dogodilo, a nezahvalno kljuse kasnije je još jednom zbacilo sirotog Pepu Pucha koji je ostao doživotni invalid. Samo snagom volje domogao se nastupa na Paraolimpijskim igrama, a konj je bez imalo grižnje savjesti još godinama poslije uživao plandujući do kraja života na nekom alpskom proplanku. Za zemlju za koju je nastupao, živo mu se… da ‘prostite…

Igre su otpočele, neka najbolja sorta pobijedi, a mi možemo poželjeti samo da je ovo prvo i posljednje prvenstvo rukometaša u ovakvom obliku. I uputiti molbu ljudima koji sve to vode: Prestanite od rukometaša i njihovih trenera raditi veće konje nego što već jesu!

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *