Preporučam svakom tko ima priliku da jednom dođe u Hrvatsku u vrijeme nekog velikog rukometnog natjecanja, gdje god da se igra. Dakle, to je obično prvi mjesec u godini koji u zemlji Hrvata i ostalih hrvatskih manjina zovemo siječanj, a u kojem k’o gljive na svakom koraku izniknu reklamni likovi rukometaša Vorija, Duvnjaka, Čupića, Alilovića… koji vam mašu dok se vozite na posao, kupujete konzervu paštete ili kopate po smeću. Uz njih iznikne i vojska stručnjaka za rukomet, pa svi odjednom kuju planove i prave strategije što i kako bi trebalo da se dođe do zlata. Jedino će vječni redakcijski hejter Tomislav po n-ti put ponoviti „želim im sve najgore…“. Ne vjerujem da se šali. Uglavnom, zabavno je sve to, nije napadno histerično i domoljubno patetično kao u vrijeme nekakvog nogometnog ludila, ali vrijedi doživjeti. Nešto kao kasno ljeto na Jadranu – nije više gužva ni tako vruće, a ni tako skupo, nego baš romantično. Barem onome tko voli rukomet.
Kad bi netko sa strane došao i vidio reklame koje su snimili Duvnjak, Vori i društvo pomislio bi „pa ovo je neka ozbiljna zemlja“. Svjetska produkcija, perfektno snimljeno i režirano, svaka se kapilara vidi. A kad bi taj netko onda nakon toga pogledao neku utakmicu hrvatske reprezentacija, a recimo da taj nije gledao rukometni SP od 1995., vjerojatno bi pomislio da je Hrvatska preseljena negdje na sjever Europe, na opće oduševljenje njenih susjeda. To skače i trči k’o navijeno, to leti po terenu k’o bez duše, to trpa uglavnom iz kontre i polukontre, a najbolji strijelci – krila! Ni traga onoj barunskoj igri iz stare YU-škole, beskrajnom vezu bekova koji su držali loptu 95% vremena i uglavnom sami sve rješavali. Morao si biti Ćavar ili Smajlagić da ti dodaju u kut, a da im je netko predložio „brzi centar“ vjerojatno bi ga poslali u neku stvar. Jednom su starog vuka Josipa Šojata dok je vodio Celje pitali „Šojka, kakva su ti krila?“. „Krila? Pa ja ne znam ni kak’ se zovu!“. Mnogi se na taj novi stil igre koji je Slavko Goluža ukorijenio na posljednjih nekoliko natjecanja nikako ne mogu priviknuti i kažu: „Ni’ to naš rukomet…“. Uglavnom, hrvatska rukometna repka je za košarkaško ograničenje trajanja napada na 24 sekunde – spremna! U prvoj utakmici protiv Austrije od 32 gola 11 ih je palo iz (polu)kontre, a šest s krila. S vanjskih pozicija samo pet, a u igri 6 na 6 ni toliko. Protiv Tunisa do 55. minute samo četiri gola s vanjskih pozicija, iz tranzicije 9, iz sedmerca (uglavnom nakon brzih akcija) 5. Kako u takvom ludom ritmu izdržati potencijalnih devet utakmica nitko živ ne zna, niti se o tome previše razmišlja, već se najavljuje obračun s Makedonijom za prvo mjesto…
Ako umram il’ zaginam, nemoj da me žalite
Napijte se rujno vino, skršete gi čašite…
Dosta je kritika na igru, al’ ja bih pohvalio dosad viđeno, mislim, da iskoristim priliku dok se još može. Hrvatska je i dalje sila. Ne mora biti +10 da se to vidi. Nijednog trenutka protiv Austrije ili Tunisa nije mi palo na pamet „pa ovi bi to mogli izgubiti“. To je nešto što momčad dobije s kontinuitetom na velikim natjecanjima i uspjesima koji u slučaju hrvatskih rukometaša traju i traju. A da, i s jasnom hijerarhijom u momčadi. Ne možeš imati najbolje na svijetu na svakoj poziciji, ali svatko mora znati svoju ulogu. Gledam tog Vorija i ne vjerujem. Pa čovjek je skoro stariji od mene, sa strahom ga ujutro bude, odigra 52 minute protiv Tunisa, ima u dvije tekme šut 8-10, hrva se s tim barabama na crti k’o gladijator, a kontru istrči k’o dječačić! Samo, kako će izgledati u drugoj rundi?
Ako umram il’ zaginam, pop nemoj da vikate
Vie na grob da mi dojte, oro da zaigrate…
Kapa dolje, Čupiću, pa taj bi za svoju državu da treba sad otrčao u Donjeck i bacio bombu, s onim veselim licem vjerojatno ga ne bi ni skužili. Takvog kova su još samo skijaški biatlonci, juri, juri, juri, herc dvjesto na sat, a onda stane na crtu i miran k’o špricer. Prva utakmica 11-13, druga 8-10. Što reći za Duvnjaka? Da mu se nešto dogodi, da ga zabunom otmu ISILovci ili pregazi krdo deva, hrvatska delegacija mogla bi se polako, bez panike i uzrujavanja zaputiti prema aerodromu. Izdahnut će ti čovjek, Goluža, zaključajte ga protiv Irana u WC hotelske sobe ili vežite za nešto, pretpostavljam da nema radijatora. Ili vežite – izbornika!
Ako umram il’ zaginam, ke ostanat spomeni
Što sum ludo, ludovalo na mladite godini…
Nije lako biti sila, svi se na tebe pale, utakmice s Hrvatskom kao da suparnika čine boljim i hrabrijim. Austrijanci protiv BiH nisu ličili na sebe, sastalo se zlo i gore da se dogovore. Tunis protiv Makedonije očajan, protiv Hrvatske – džihad! Zasad nema mjesta panici, druga utakmica bila je bolja od prve, a i drugi se muče. Ipak, Goluža mora kako god zna i umije razigrati klupu jer će inače na velike utakmice doći s malaksalom vojskom koja će biti lak plijen za Francuze, Španjolce i Dance, a moguće i za neke Nijemce, Slovence, Šveđane, možda već i Makedonce… Oni će mu svakako biti vječno zahvalni.
Eeeeej, verni drugari
Pesna zapejte
Mene spomnete!
1 komentar
Lajkam :)