Kolumna Mladena Miletića – Sa Lovćena vila kliče: Živio novi izborniče!

„Zagreb je veoma lep i živopisan grad. Pun je duha i samo njemu svojstvene oštroumne kritike. Ono što ga čini još lepšim jesu ljudi…“, rekao je u intervjuu za Politiku uoči Nove godine mitropolit zagrebačko-ljubljanski. Znam da bi bio red da prvo citiram kardinala Bozanića, a ne pravoslavnog popa (išibat ću se noćas po leđima, obećajem), ali koliko god sam tražio nisam našao da je uzoriti tako lijepo i precizno opisao moj rodni grad kao Porfirije. Već mjesecima s divljenjem pratim kako rukometni car Veselin Vujović šeretski pliva zagrebačkim ulicama i kako se savršeno uklapa u Porfirijev portret grada ispod Sljemena kao komad puzzle koji je nedostajao. Knez od Cetinja i Šapca pojavom je oduvijek plijenio, svaka mu je k’o Njegoševa i rado je citiran ne samo na sportskim stranicama. A poput najvećih majstora formu kao da je tempirao baš za Svjetsko prvenstvo u Kataru…

Tuče Vujo kao nekad, u najslavnijim igračkim danima iz svih haubica, sa svih pozicija, s deset, jedanaest, dvanaest metara. Precizno, kao nosač interkontinentalnih raketa iz Zagreba pogađa Dohu iz Jutarnjeg, Sportskih i s Indexa u analizama igre hrvatske reprezentacije i poteza njenog izbornika Slavka Goluže. I sve veselo mrdam nogicama dok čitam kako se lijepo pohrvatio i kako je s onih septembarskih „imate jaku reprezentaciju, prvi ste favoriti na SP-u u Kataru“ prešao na „moramo pokazati“, „obrana nam je“, „naši vratari“, „uvijek moramo biti u zoni medalja“… A kad sam pročitao „mnoge stvari radio bih drugačije od Goluže“ i da spomenuti „nije izvukao od igrača što treba“ ispale su mi novine iz ruku! Opa, jel’ to Hrvatska dobiva novog izbornika? Pa jel’ to isti onaj rukometni car koji je donedavno venuo za klupom Srbije, a koji se onomad u Tunisu s obje ruke ulovio za bradu opjevanu kad je Vlado Šola nakon Vujovićeva time-outa i odlične akcije Srbije i Crne Gore u paklenoj drami obranio posljednji udarac Dragana Sudžuma za plasman Červarove Hrvatske u polufinale SP-a?

Ne bih da nekome kvarim ovaj sudbinski dan, ali Svevišnji me kaznio slonovskim pamćenjem i morao sam se prisjetiti da je Nenad Kljaić 2011. pukom slučajnošću izgubio posao nakon što je iz domovine kao trener RK Zagreba kritizirao poteze izbornika Goluže na njegovom premijernom nastupu na velikom natjecanju u ulozi izbornika. Čim su se klupski oci vratili sa SP-a u Švedskoj, otkriveno je da je Kljaiću baš istekla trenerska licenca. I ništa… Razriješen je dužnosti. Onda si je to mali Kljun, zlatni iz Atlante 1996., pogrešno protumačio pa je još gore napao izbornika. Danas se više nitko ne sjeća što je tada govorio o igri reprezentacije, svi pamte onu promašenu press-konferenciju.

E sad, ili Vujović ima zeleno svjetlo da iz Zagreba docira Goluži ili ga čeka zabavan razgovor kad se svita vrati sa daleka puta. Dobro, reda radi treba uvrstiti i neki koeficijent za opciju „pojeo vuk magare“ jer možda Keta više nema tako jak status kao 2011., mada ne vidim razloga da se nešto bitno tu promijenilo. A opet, ne treba zaboraviti i to da su treneri jedinog hrvatskog prvaka često bili nagrađivani vođenjem reprezentacije. Da, da, s klupe Zagreba letjelo se ili u izborničku fotelju ili u Savu koja i kroz Šabac teče. Hoće li ubrzo uz mili zvuk gusala i stihove „sa Lovćena vila kliče, živio novi izborniče“ Hrvati konačno dobiti selektora ili će kraj osmerca promijeniti tok u „oprosti mi, izborniče“ saznat ćemo vrlo brzo. Ali da je Zagrebov trener preuzeo od Nikše Kaleba poziciju prvog stjegonoše oštroumne kritike, to mu i  Porfirije mora priznati ako prati rukomet.

Mnogo se, čini mi se, tamo u Zaljevu hrvatski svijet opterećuje time što se piskara i priča po zagrebačkim i spli’skim kavicama, ali istina je i da se komentira više nego ikad. Nakon Brazila, a uoči Poljske javili su se i neki velikani za koje se mislilo da su umrli, kao legendarni Zlatko Žagmeštar koji je već i za Olimpijske u Münchenu 1972. bio „passe“. Ali i dalje sve prati. Posebno mi je žao što se Patrika Ćavara sjetimo samo kad su velika natjecanja na meniju, no teško se u nas progurati u medije ako niste iz fudbalskog miljea i ako ne proklinjete nečiji Božić.

Ako je Goluži nekakva utjeha, ni kolegi mu Borisu Deniču nije puno lakše. Kažu mi da i Slovenci namćorasto brundaju na igre „reprezentance“ koja me oduševila kao malo koja na ovom prvenstvu iako je izbacila drage mi Makedonce. Volio bih braću po muci u Europskoj Kukuniji kao i moju Hrvatsku vidjeti u polufinalu mada nitko nema momčadsku kvalitetu, a ni mentalnu snagu kao njihov današnji suparnik. Ali o Zormanu i društvu drugom prilikom, riječ dajem drugu Slavku. Ojha!