Balkan-Handball.com

Kolumna Mladena Miletića: Više od predigre

Prvo, da čestitam uredniku na nazivu kolumne, lucidno! Nadam se samo da ova moja neće biti uvertira za ono što je bila ona prava Pustinjska oluja iz 1991. Drugo, da izrazim zabrinutost nakon prvih izvještaja kolega iz Dohe. S obzirom na luksuz koji ih je ondje dočekao, ne bih se iznenadio da se netko iz široke ekspedicije novinara iz ovih nesretnica nastalih raspadom Jugoslavije više i ne vrati. Nekad su sportaši iz zemalja Istočnog bloka koristili velika natjecanja na Zapadu ili gostovanja u Jugi da bi se spasili od terora ili siromaštva, poput Falka Götza iz DDR-a koji je 1983. došao u Beograd odigrati uzvratnu utakmicu s Partizanom za istočnoberlinski Dynamo, ali umjesto na stadion JNA odšetao je do zapadnonjemačke ambasade. Kako je nama danas, shvatio bih svakoga tko bi odlučio više se ne vratiti.

OK, posvetimo se rukometu, jedinom sportu koji svake godine precizno u isto vrijeme u Hrvatskoj ušutka ili barem baci u drugi plan kreket močvare fudbalera i timova. Kuš sada Mamiću i ostala bratijo, igraju rukometaši, ovo je njihovo vrijeme, što se, Bogu hvala, i osjeća na svakom koraku. Čim čuješ da i cure pitaju „kad igramo“, znaš da počinje. Prognozira se na sve strane. Dok bivši izbornik, nepokolebljivi optimist Lino Červar šalje jubilarnu najavu kako osjeća da je sad naš zlatni trenutak, svjetski prvak iz Portugala 2003. Renato Sulić zlosutno se pribojava teškog pada u ponor pakla. A ja ću se vratiti onoj da je u novinarstvu najteže i najgluplje (al’ što možemo, mora se…) pisati najave jer se obično svode na puko gatanje. Nije lako igračima, ni igrati a kamoli pričati, ali vjerujte da se i priprost novinar često oznoji. Ako napišeš da idemo po zlato, dočeka te izbornik da se na leđa reprezentacija stavlja teret prevelikih očekivanja. Ako napišeš da nije realno ispadanje u četvrtfinalu, ni ne okreneš se a već za deset dana gledaš Mirka Alilovića kako govori „eto, neki su sumnjali u nas, al’ opet smo im dokazali…“. Muko materina, najbolje mučat’!

Ostaje ti samo sastaviti neki popis želja, pa što ispadne. Prva je, naravno, vezana za izbornika Slavka Golužu koji je dosad pokazao da u jednoj utakmici može dobiti svakog pa je tako križao u svojoj bilježnici prezimena bitnih trenera koje bi pobjeđivao: Rivera, Onesta, Wilbek, pa onaj Srbin s kojim se posvađao, pa opet Rivera, pa ona dvojica Šveđana koji su mu se jednom zamjerili… E sad bi trebao dokazati da je strateg koji zna sakriti adute i ostaviti dovoljno municije za kraj bitke, na što ga već upozorava i nova zvijezda na nebu hrvatskih komentatora Veselin Vujović. Ipak, čini se da Goluža neće previše mijenjati u odnosu na SP u Španjolskoj ili EP u Danskoj, pa je tako najavio: od prve utakmice maksimalno! Kud mu se žuri? Mislim, ako opet k’o napaljeni klinac sve hormone ispuca u predigri i svrši prerano, ja ga više neću braniti, matere mi! Pa Francuzi pale motore tek petog-šestog dana, Danci su u Srbiji prvi krug bili u leru, sjetimo se kako je branitelj naslova Španjolska rasla kroz turnir prije dvije godine.

Stoga je druga želja da Domagoj Duvnjak preskoči bar treću utakmicu u skupini. Ako Hrvatska bez prve violine ne može pobijediti Iran, onda sve kvragu!

Treća želja je da to bude turnir Mirka Alilovića koji je znao varirati od briljantnih izdanja, recimo protiv sjajnih Poljaka lani u Danskoj, do duha na vratima, kao u polufinalu. Kaže da na velikim natjecanjima ubija vrijeme gledajući horor-filmove. Valjda neće biti i neki uživo. Naravno, Mirko nije nezavisan, i naizgled bi mu trebalo biti od pomoći što je izbornik već na prvom treningu ponovio staru mantru „obrana, samo obrana i trčanje“. Istina, obranom se može do polufinala, ali nakon toga odlučuje napad. Ipak se igra na golove, đava’ ih odnio!

Četvrta želja je da ako Hrvatska opet dođe do polufinala, što je uvijek samo po sebi strašan uspjeh, odigra jednako kao lani protiv Danaca. I danas tvrdim: bila je to vrhunska predstava uz pet loših minuta, par promašenih zicera i ona dva bezobraznika zbog kojih se Drago „gospodo draga“ Ćosić morao ispričavati. Negdje se mora vratiti.

I peta želja je: dečki, forsat’ što više domoljublje, samo domoljublja, domoljublja, bez nacionalnog naboja ni na čučavac!

Otvaranje protiv Austrije? Daj bože da izgubimo! Šala, šala, naravno, ali samo je jednom Hrvatska izgubila na otvaranju Svjetskog prvenstva – protiv Argentine u Portugalu – i tad je osvojila zlato. Toliko o značaju prvih utakmica, posebno kad je ovakav sustav natjecanja u pitanju. Pred jutro se pare broje…

KOLUMNA MLADENA MILETIĆA – HVALA GOLUŽI ZA „HVALA“ SRBIJI

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *