KOLUMNA: Neće skoro smak sveta - Balkan-Handball.com
Naslovna Analize KOLUMNA: Neće skoro smak sveta

KOLUMNA: Neće skoro smak sveta

zika.bogdanovic
2 komentari

Ovih dana je gužva u media centru Ali Bin Hamad Al Attiyah Arene u Al Sadu. Za razliku od svih prvenstava do sada, novinari onih reprezentacija koje su izgubile mečeve osmine finala, ne pakuju se i zorom ne kreću put svojih zemalja, već je svima karta bukirana za drugi februar, tako da specifičnog stresa, „kada ćemo, šta ćemo“ – nema. To je, uz onu još važniju za one koji su poslom prethodne januare provodili po Norveškoj, Danskoj i Švedskoj, šetanje u majici i kratkim pantalonama po ceo dan – najveći antristres u situaciji kada radni dan traje po 12-13 sati.

Za razliku od mojih kolega, makedonski rukometaši su već dodirnuli pistu skopskog aerodroma. Razočaranje je veliko, iako su iza Makedonaca na ovom prvenstvu ostali i Šveđani, Islanđani, Tunišani, Rusi. Fakat je da je Makedonija, po prvi put u svojoj rukometnoj istoriji, bila pretnja. Tako su je svi shvatili, od prve do 23. reprezentacije sveta.

Ako bi trebalo da prognoziram, rekao bih da će Makedonija gotovo sigurno igrati kvalifikacije za Olimpijske Igre. Evropski šampion narednog januara će biti neko iz društva Francuske, Danske, Hrvatske, Španije, Poljske, Nemačke i Slovenije. Katar će, 101%, overiti svoju vizu za Rio na kvalifikacionom turniru u hali u kojoj upravo sedim – Duhailu.

Kao devetoj, samo čudo može da joj oduzme šansu da se bori za Rio u aprilu naredne godine.

Uspeh sa odloženim dejstvom, rekao bih. Ogroman uspeh.

I to je najvažnije, pre nego dublje uđete u reči Filipa Mirkulovskog o podmlađivanju. Žuti, kao pošten momak, verovatno je imao pojačan osećaj odgovornosti posle crvenog kartona koji je ostavio njegove drugare na cedilu u poslednja 23 minuta sa Slovenijom, ali daleko od toga, da više nema šta da kaže u državnom dresu.

Podmlađivanje, kao neumoljiv proces, mora da počne, ali zna se kada. Na startu novog OI ciklusa, uz svesnost da će biti ogromnih problema, jer adekvatnih zamena nema ili ih ima vrlo malo. Ogroman je jaz između ove generacije i one Talevskog, Nelovskog i drugih, koja bi trebala da dođe. Takav da ne bih mogao da mu nađem pandan u svetskom rukometu. To je posledica nerada unazad deceniju, i teško ga je pokriti kroz poslednje dve tri godine, kada je sistem konačno uspostavljen. Godine nepažnje prema mlađim kategorijama, čekaju na osvetu, sada kada je rukomet više od sporta u Skoplju, Bitolju i ostalim gradovima.

To makedonski rukomet može skupo da košta već u narednom olimpijskom ciklusu do Tokija.

Potreban je veliki rad da bi se izbegla situacija iz prošle decenije, kada je Makedonija nestala sa rukometne mape.

No, da se vratim na Katar. Kada krenu nemušte osude Ivice Obrvana, za koga su pitanja već spremna, treba se prisetiti i kako je Makedonija izgledala pre samo dve godine na SP 2013 u Španiji. Da li je sada bilo bolje? Mnogo. Da li je napredak evidentan? Apsolutno.

Ono u čemu je bio u prednosti u odnosu na prethodnika Zvonka Šundovskog jesu dve godine Metalurga u Ligi šampiona, u kojima su se neki igrači profilisali u evropske veličine. Naravno, uz izuzimanje pakla na Autokomandi u prethodna tri meseca, koji opet preteže na stranu olakšavajućih okolnosti.

Ono što nedvosmisleno ide na dušu Ivice Obrvana je nejasna rola Renata Vugrineca u makedonskom dresu. Majstor rukometa je imao „ikebana“ status u Kataru. Neko od čijeg su se renomea svi plašili, igrao je gotovo najmanje. Jasno je ko dan da je Kiril Lazarov „gazda“ na svojoj poziciji, ali Renatov kvalitet i iskustvo, morali su da budu viđeni. Bez Kireta na terenu ili zajedno.

To, uostalom, i jeste bio najteži zadatak od onog trenutka kada je Vugrinec pristao da igra za Makedoniju. Ukomponavati dva majstora zajedno, dve ličnosti sa svim svojim manama i vrlinama. To nismo videli. Kad je neko majstor, on se može upotrebiti i kao srednji bek, krilo, gledajte Jihu kako igra pivota. „Dodatna vrednost“ ostala je neiskorišćena.

Utisak je još više pojačan kada se zna da je Makedonija imala ukupno četiri beka na ovom prvenstvu. Učinak i uloga Filipa Lazarova, odražavala je samo mesece sedenja na klupi u Vardaru u bitnim utakmicama. Mlađi Lazarov više nije omiljena poštapalica u kritici kao nekada, iako se čini da je tada, kada je bio napadan, pružao daleko više nego sada.

Ono što diže temperaturu na 50, frustrirajuća činjenica da ova reprezentacija nema više vremena ili ga ima vrlo malo. Ima ga, ako hoće, za još jedan pokušaj u Poljskoj, mada ovi momci su svesni koliko to narodu znači, pa i pored priče o podmlađivanju, verujem da će svako svoju ispisnicu doživeti u reprezentativnom dresu koji je svetinja.

Teško je igrati sa saznanjem da ti je svaki meč kao poslednji.

Hrabro i pošteno je bilo zacrtati cilj – biti tamo gde nikada nisi bio – među osam na svetu. Mnogi drugi, jači od Makedonije, zapetljavali su se u floskulama, kao da je na kraju bitno šta je ko pričao, a ne uradio.

A utisak mora da bude pozitivan, s obzirom na viđeno. Neznalice neka ostanu da žive u neznanju potcenjujući jednu Sloveniju, koja nema mesta u sastavu da na turnir povede Šoštarića, Skubea, Zarabeca, Marguča, Rezara, Mačkovšeka, Bilbiju, Janca, Miklavčića, Pajovića…

Koga je to Makedonija ostavila kući osim armije navijača?

Možda vam se dopadne

2 komentari

gg 27/01/2015 - 15:57

Одлична колумна и размислувања. Браво за текстот!!!

Odgovori
Иван 27/01/2015 - 21:37

Многу реален текст. Браво!

Odgovori

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball