Ako je kraj, ako se ne desi neko čudo, onda treba napisati ovo. Domagoj Duvnjak je simbol izgaranja u rukometnom sportu. Poster vojnika u rovu. Jedna karijera kakvu ćemo teško gledati u skorije vreme. Od početka do kraja pun gas. Od prvog do poslednjeg dana je igrao sve, bodrio sve, želeo sve, bio primer svima, a svi su uvek, sada i zauvek samo glorifikovali dobrog momka iz Đakova. Pravi nacrtani lik iz nekog stripa ili crtanog filma sa razbarušenom kosom i oštrim crtama lica. Zvezda, a ne zvezda, primer kako treba, kako mora, i moderan, i staromodan, čovek manira, ali ne i slabosti, skroman ali ne i mekan, čovek jedne energije koja razoružava i greje sve oko te vatre koja gori u njemu.
Zvuči ludo da te pucanja mišića, i to tek tako iznenada, iz ničega, ometu da sa svojom reprezentacijom u dva navrata u svojoj zemlji napadneš pobednički podijum i ispišeš istoriju. Zvuči bezveze. Baš bezveze, u fazonu „šta sam Bogu zgrešio…“. Pre sedam godina Split, danas Zagreb. I tada je bilo nebitno, Srbija je već bila u debelom minusu, utakmica rešena, kraj utakmice. Možemo da nagađamo samo da li je do glave, stresa, preopterećenja, prevelike želje da i on, koji se naslonio na zlatnu generaciju i s njom proveo mnogo godina, postajući integralni deo i nosilac baklje za dalje, konačno stavi i svoje oko vrata. Iako to za današnju Hrvatsku nije realno, čovek ima pravo da veruje. Najbolje napisano je da „nije suđeno“. Ako nije bilo suđeno, onda će se stvari lakše podneti. Ovo razočaranje će trajati, ali ostaje velika, ogromna karijera i poruka koju je poslao.
Dao je sve što je imao. Mnogo više što mnogi misle da mogu da izvuku iz sebe pričajući da je to njihov maksimum. Dati sve iz sebe, ići nesebično allout je često nezamislivo novim generacijama. To je jedino kako je znao i mogao Domagoj Duvnjak. I zato jednog dana neće imati za čim da žali. Sve je stavio na sto i tako 19 godina. Mnogi već posle pet gledaju kako da uhvate krivinu kada dobiju reprezentativni poziv za akciju koja, po njihovom mišljenju, nije mnogo važna. Retko ko „stavi na leđa sudbinu i krene gde god treba“.

Domagoj DUVNJAK at the Men’s EHF EURO 2020 Sweden, Austria, Norway – Preliminary Round – Group A, Croatia – Montenegro, Stadhalle Graz, Graz, Austria, 09.1.2020, Mandatory Credit © Jozo Cabraja / kolektiff
Bio je veliki i u pobedi, i u porazu. Čuvali su, štedeli, znajući njegovu vrednost. Čuvao je trenere i selektore iako mu je gorelo iz ušiju od nervoze poštujući mesto svakog čoveka u timu. Od vunderkinda koji će nastaviti tamo gde su stali Balić i Lacković do letošnjih pridika o starosti, toliko je dugo trajao da je sve prošao i od Vox populija.
Sa Duvnjakom odlazi zauvek jedna Hrvatska. Odlazi jedno vreme.
A Dule ostaje Dule. Jedan od najboljih svih vremena sa ovih prostora. Jedan od onih koji je najduže trajao. Voljen i poštovan. Omiljen. Mnogo je bilo velikih igrača u Hrvatskoj, ali retko je ko konsenzusom bio tako drag bez onoga „ali“ u trećoj, sedmoj ili desetoj rečenici.
Sa mnogo medalja oko vrata.
Šta ćete više od života?