KOLUMNA ZORICE RADOJKOVIĆ: Mala priča o velikoj Blanki - Balkan-Handball.com
Naslovna AnalizeKolumne KOLUMNA ZORICE RADOJKOVIĆ: Mala priča o velikoj Blanki

KOLUMNA ZORICE RADOJKOVIĆ: Mala priča o velikoj Blanki

Zorica Radojkovic
0 komentar
„Mnogi su mi i prije osvojene bronze u Riju govorili da odustanem, kako sam već napravila puno. Ali, da sam ih slušala, ne bih osvojila još jedno olimpijsko odličje. U jednom sasvim običnom i mirnom danu, na srce mi je sjelo: “Gotovo je”. Osjetila sam olakšanje koje nikad ne bih imala da sam ‘išla preko reda’ i naprasno stala onda kada su mnogi mislili da trebam.“
Tim rečima je, izmedju ostalih, jedna od najvećih hrvatskih sportistkinja svih vremena, atletičarka Blanka Vlašić objavila kraj karijere. Velika šampionka, osvajačica desetina zlatnih medalja sa najvećih takmičenja i mitinga, vlasnica drugog najboljeg rezultata u istoriji skoka u vis, rekla je zbogom. Prošli su me žmarci i vratili sećanja…
 
Ali kakve veze Blanka ima sa rukometom, već se nestrpljivo pitate. Pa ima. Ispričaću vam jednu istinitu priču.

Bio je maj 2016 godine. Jedan drugi šampionski karakter jako blizak mom srcu, Andrea Lekić, tada prva violina Vardara, mučila se sa povredom i bolovima u peti. Da bi olakšala bolove, odlučila se za operaciju u Finskoj na poznatoj klinici u gradu Turku. Srećna okolnost bila je što je tamo živela divni trener golmana Vanja Radić, što je prirodno olakšalo logistiku i dalo bar malo domaći ton kratkom, ali neprijatnom boravku u svakoj, pa taman i u finskoj bolnici. 

 
U istoj bolnici nešto ranije, sličan problem sa petom rešavala je u jednom periodu najbolja sportistkinja planete, Blanka Vlašić. Znajući to, ali bez stvarnog očekivanja da mogu saznati još informacija baš direktno od nje, ipak pišem Blanki poruku na Instagramu. Izazivam nemoguće. Otprilike to je kao da neki tamo momak iz Austrije piše Federeru da ga ispituje kako je prošla operacija koju je imao, kako ide oporavak, a sve to za recimo njegovog kuma koji je u TOP 10 u hokeju na ledu. 
 
Da li bi Federer odgovorio? Pa ne znam. Ali znam da Blanka jeste. Piše mi o svojoj situaciji, rehabilitaciji, pohvaljuje doktore, raspituje se za detalje Andreinog stanja. Sve najnormalnije kao da se znamo i da smo koliko juče, pile kafu zajedno na Rivi. Na dan operacije, vreme u Srbiji sporo teče dok Andrea konačno javlja da je sve prošlo dobro. Hvala Bogu. Prenosim Blanki. Odgovara uz smajli da zna detalje, jer se čula sa svojim doktorom koji je u međuvremenu išao da obiđe najbolju srpsku rukometašicu u ovom veku i prenese joj njene pozdrave. Ostajem bez teksta, dok se Andrea iz bolničkog kreveta, oduševljena tim gestom, zahvaljuje od srca šampionki iz Splita. 
 
Nekoliko meseci kasnije sa posebnom pažnjom pratim takmičenje u skoku u vis na Olimpijskim igrama u Riju. To je onaj period leta jednom u četiri godine kada jedva stižete da pratite sportiste iz svoje zemlje jer su dani prekratki da stignete sve ako išta drugo radite u životu. Srbija tog dana nema predstavnika u skoku u vis, ali ja imam. Svedočim nestvarnom podvigu u finalu sa rukama na glavi kada uprkos problemima sa povredom, Blanka Vlašić baš kako je sama rekla, praktično na jednoj nozi, osvoja olimpijsku bronzu! Toooo breeeeee! Gledam njen prepoznatljivi graciozni ples dok u bolovima bez moći da potrči slavi svoje dostignuće, uzimam telefon i šaljem iskrenu čestitku. 
 
Kada je stigao odgovor: hvala ti draga moja, ljubim te, sve sa ♥ na kraju, sedam na najbližu stolicu.
 
Konstatujem ono što osećam – ni kraćeg poznanstva, ni većeg poštovanja i divljenja za nekoga koga u stvari ne poznajem. Ali prepoznajem. Po srcu. A to je i najvažnije. 

Možda vam se dopadne

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball