Nikad nisam bio jedan od onih koji će povjerovati u slučajnost. Ni u životu ni u sportu. Ali ću uvijek poslušati dobru teoriju zavjere…
– Jesi gledao žensko finale – nazvao me u neko doba kolega iz Večernjeg lista, i prije nego sam odgovorio znao sam da cilja na ‘one dvije’.
– Pa ono je strašno, ne možeš tako suditi olimpijsko finale. Složio sam se, a on je nastavio.
– Znaš…, nama su sudili protiv Francuske norveški suci, a Norvežankama u finalu Francuskinje sutkinje.
To su bile činjenice koje su rađale nekakvu teoriju zavjere. Bojana Popović je produbila razmišljanja:
– Uvijek kada treba njih dvije sude za Norvešku – rekla je za crnogorske Vijesti.
– Tako je bilo i u Brazilu.
Crna Gora je u Brazilu od Norveške izgubila 28:27, sudile su ‘one dvije’ iz Francuske. Pokvarile su sestre jednu sliku koja će ostati za sva vremena, ali dojam, pa čak i ovdje gore u vrućom Zagrebu koji je proklinjao neke druge Francuze, nije se bitnije promijenio. Dojam koji je ostavila reprezentacija Crne Gore. Rukometašice koje su ispisale povijest ili istoriju, kako vam drago. Nešto neponovljivo, na kraju jednog perioda kojeg je obilježila Bojana Popović i kojoj ni te dvije smiješne Francuskinje ‘neće pokvariti dan’, da se poslužimo stihovima TBF-a.
– Ne znam da li će se ponovo stvarati ovakva generacija. Teško, jer jedinstvo koje smo mi imale tokom ovih 20 dana i cijele sezone se rijetko viđa.
I to je rekla u jednom od brojnih intervjua nakon posljednje utakmice veličanstvene karijere. Način na koji je Popović predvodila mlade i one starije cure je impozantan, na primjer svima. I dokaz koliko vođa znači jednoj ekipi. I koliko zajedništo znači za jednu ekipu. To je ono što recima imaju i hrvatska muška i francuska muška reprezentacija, zato i jesu tako uspješni, a zato recimo hrvatska ženska reprezentacija nije. Jedna od slika koja je obišla svijet nakon poraza od Norveške je bila s majicama na kojima su suigračice ispisale zahvalu Bojani i Maji.
Dokaz poštovanja, dokaz veličine i dokaz respekta velikoj sportašici koja je maloj Crnoj Gori podarila nešto, nećemo napisati nikad ponovljivo, ali zasigurno teško ponovljivo. Iza svakog velikog uspjeha stoji nekakva ideja i vizija. Peđa Bošković je znao što treba uraditi i znao je kako to uraditi. Povratak Popović, dogovori s Kaćom Bulatović i Anom Đokić su bile posljednje točke velikog plana u čiju realizaciju je ogromni dio ugradio trener Dragan Adžić. Ne tako davno u Budućnosti s pokušavali s Mađarima i inim drugim, ali kada je Adžić preuzeo ekipu, kada je pogođeno s pojačanjima sve je krenulo u – olimpijskom smjeru. Danas je ovo reprezentacija koja je dobila Francuskinje dva puta u kratkom roku, dobila je Rusiju u Crnoj Gori, imala je Rusiju i u Rusiji u šaci, imala je i Norvešku…
Sve to nakon razočaranja u Brazilu. Popović je ovom timu podarila sebe, da ostvari ono najveće – olimpijsku medalju. Oni koji je dobro znaju otkrit će da je to bio i cilj, onaj ultimativni cilj njenog povratka u Budućnost. Plasman u London. Jeste, donijela je nedavno trofej Lige šampiona u Podgoricu, osvajala je taj isti trofej sa Slagelseom, Viborgom, igrala s najvećima, gledala najveće, pobjeđivala najveće, ali ovih 15-ak dana u Londonu je kruna njene karijere. I neće sada nakon Bojane ostati samo uspomena na medalju, ili trenutna euforija. Sjećam se još iz Danske, Prvenstva Europe, kada mi je kolega Nikola iz Vijesti govorio i uvjeravao da će Vukčević biti dobar golman, da Barjaktarović nije uopće loša. Ponekad je sve samo stvar povjerenja i vjere, u Londonu su bile sjajne. Adžić je napravio odličan posao s rotacijom Radičević i Miljanić na krilu, Knežević polako sazrijeva, Lazović je na pivotu već sada jako dobra, Bulatović mora preuzeti ulogu ‘prvog čovjeka’… Sve one zajedno su bile puno bolje uz Bojanu Popović i to je nešto veliko što ostaje iza nje. Ne samo ova medalja. A to ne mogu umanjiti ni ‘one dvije’ iz Francuske…
photo: sportske.net
