"Kad si sam, kad je sve tužno, ti se sjeti nje… Makedonija ti pruža ljubavi sve!" Pjevao je sedamdesetih taj refren frontmen grupe Time Dado Topić, a Lino Červar ga bar jednom u sebi ponovio za vrijeme Europskog prvenstva u Austriji. Na kojem mu je tradicionalno bilo teže s novinarima nego sa suparnicima. Razočaran izostankom podrške i obožavanja kakvo uživa u Skoplju, u jednom je trenutku (dosta nezgodnom) pomislio da je stvarno sam i da je sve tužno te je ispalio da ne može više voditi hrvatske rukometaše uz dodatak: najbolje da si nađete novoga nakon EP-a. Navijače je dodatno zabrinuo kad je unatoč srebru, fenomenalnom uspjehu s najmlađom momčadi na prvenstvu, potvrdio da priča s Makedoncima i ponudom Minče Jordanova nije bezazlena i da je "sasvim izgledna opcija".
Je li cilj te priče bio da se namami još kakav sponzor koji će uletjeti da podeblja ugovor trofejnog izbornika ili je to bio završni čin obračuna s neprijateljima ("ja sam opet donio medalju, a vi se tresite od zavisti i brige") više nije ni važno. Jer, Mago di Umago iz Skoplja šalje novu poruku: "Naravno da ostajem izbornik, ne znam što se čeka s ugovorom."
To je znak da ćemo sad neko vrijeme gledati poker na svlačenje s HRS-om koji će po običaju završiti odlaskom u krevet, a Makedonci će zasad ostati s druge strane vrata. Na radost hrvatskih navijača, pa i novinara, mada Lino u to zasigurno ne vjeruje. Nekome sa strane taj odnos svakako djeluje perverzno i nije me jednom urednik ovog portala zaskočio: "Što mučite tog čovjeka, ruke da mu poljubite za sve što je osvojio!"
Istovremeno s novim Červarovim trijumfom Hrvatskom je mailovima počeo kružiti tekst, svojevrsno pismo, s naslovom "Što ste vi Hrvati namćorasti!" Imamo sportske veličine, ali ih ne priznajemo, imamo sportske uspjehe, ali ne uživamo u njima već stalno nešto gunđamo i kukamo, jambramo, što bi rekli Zagorci. Pa baš je Červar prvi među nama namćorima, prvi što "luduje i od sreće srdžbu tka" kad se u trenucima trijumfa prvo sjeti svojih dušmana, a tek onda svih ostalih. Uostalom, sam će reći da nikad nije u potpunosti zadovoljan.
Da ne bi bilo zabune… Lino nije jedini genijalac kojeg ne ljube svi u rodnom sokaku. Jose Mourinho je možda i najveći portugalski trener svih vremena, pa ćete tamo teško čuti lijepu riječ o njemu, iako se rezultatima svi dive. Lik je jedno, a djelo je drugo, to već odavno ne ide skupa.
Ne poznajem trenera koji se tako panično boji neuspjeha kao Červar, koji će kožu sa sebe oderati za pobjednički osmjeh, koji će od stolca napraviti igrača uvjerenog u trijumf, od mrtvog puhala zvijer. I zato sumnjam da bi mu s Makedonijom bilo išta lakše po pitanju pritiska, bar još nisam čuo da su uz lijepu rijeku Vardar počeli slaviti neuspjehe. Teško se sjetiti kojem se treneru toliko nelogičnih poteza pretvorilo u genijalne, počevši od onog prvog kad je preuzeo hrvatske rukometaša kad su već svi digli ruke od njih i kad su bili niže nego što je to danas reprezentacija Srbije. Stoga, ne klonjuj duhom "gazda Grujo", već zapali svijeću i dobro odvaži sad kad je otišao Hasanefendija. Čudo poput Červara nekad se jednostavno desi kad se najmanje nadaš. Doduše, doći na treće veliko natjecanje zaredom s novim izbornikom i nije baš neka preporuka za uspjeh ako se uzme u obzir da pet prvoplasiranih s EP-a već duže imaju istog izbornika: Francuska Onestu, Hrvatska Červara, Island Gudmundssona, Poljska Wentu i Danska Wilbeka. Ali, zaobići pravila i logiku jedna nam je od omiljenih zabava na Balkanu, ponekad sa sretnim krajem.
P. S. Hrvatska je na EP-u 2002. krahirala i bila posljednja, onda je s novim izbornikom igrala kvalifikacije s Češkom, došla na SP i otišla do kraja. Zvuči poznato?
