(Ili stanje rukometne vještine u Hrvatskoj poslije bajke zvane svjetsko prvenstvo……).
ČUDO SE DOGODILO, HRVATSKA DOBILA SVJETSKO PRVENSTVO
U kolovozu 2006. godine u njemačkom gradiću Herzogenauerachu dogodilo se pravo čudo. Svjetska rukometna federacija odlučila je u konkurenciji Češke, Grčke, Hrvatske i Rumunjske organizaciju Svjetskog prvenstva 2009. godine dodijeliti Hrvatskoj iako u to vrijeme jedina nije imala izgrađenu jednu jedinu dvoranu. Izvrstan posao napravila je hrvatska delegacija na čelu sa (tada) predsjednikom HRS-a Željkom Kavranom. U delegaciji su bile i svjetske rukometne veličine Vlado Šola i Ivano Balić što je Hrvatskoj vjerojatno donijelo presudan glas.
Čim je delegacija prešla granicu domaćina SP u rukometu 2009. godine rukometna bajka je počela poprimati odlike drame na granici političkog horora sa pitanjima kojima nitko nije znao odgovor. Tko će to organizirati i tko će to platiti? Naravno sve su to platili hrvatski građani, poneka kunica je otišla i u privatne džepove, no Bože moj, to je normalno u demokraciji i poštenju na hrvatski način. Hijene su izašle iz rupa i jedva dočekale takvu prigodu i raj za korupciju.
Neki nisu bili zadovoljni dobivenim kolačem pa su na press konferencijama izgovarali političke parole: „Bolje da se grade škole, bolnice……. !“
S druge strane građevinski neimari oborili svjetski rekord i za samo 15 mjeseci sagradili dvije Arene: Split i Zagreb, dvije dvorane: Osijek i Poreč i završili dvoranu u Zadru. Čudesno! Svi su odahnuli i prvenstvo je moglo započeti u novim prekrasnim dvoranama.
U isto kada su trajale rasprave i radovi na dvoranama Hrvatski rukometni savez je promijenio čelnika, čovjek koji je dobio svjetsko prvenstvo više nije bio dobar, doš'o novi predsjednik. Prva liga rukometaša proširena u zadnji trenutak mimo Pravilnika i Propisa kako bi Metković ostao među najboljima. Metković pred stečajem, istjeran iz dvorane a prije početka prvenstva napustili ga skoro svi prvotimci, no Feniks izranja iz pepela, novci odjednom nađeni, valjda anđeo (Luka) sa neba pomogao, Zagreb daje na posudbu Jerkovića, Kolopera, Kopljara a svi igrači koji su napustili klub moraju se vratiti pa je Metković trenutno na 2. mjestu odmah ispod nedodirljivog Zagreba (rukometni klub, ne glavni grad) čije su redove pojačali Igor Vori i Ivano Balić. Zagreb puni dvorane širom Hrvatske zahvaljujući ponajprije Ivanu Baliću pa je u Osijeku poslije puno vremena puna dvorana Zrinjevac a kada Balić izlazi na teren curice vrište i nastaje urnebes. I u Zagrebu čudo se dogodila, puno gledalište na utakmicama domaćeg prvenstva. Gradnja dvorana dobro napreduju i prolaze sve svjetske inspekcije. RUKOMET je IN, RUKOMET je sport broj 1 u Hrvatskoj. Idilu kvare ozljede ponajboljih igrača Balića, Metličića, Lackovića….. Za Balića se do zadnjeg trenutka nije znalo da li će biti sposoban nastupiti.
A onda puna Spaladium Arena u Splitu i prva utakmica svjetskog prvenstva Hrvatska – Južna Koreja , svi su odahnuli, problemi nestali, važni su samo Lino i rukometaši, navijanje kako samo Splićani znaju. Korejanci se ne daju i u 57. minuti minimalno vode. Nijemci Ullrich i Lemme dosuđuju u napadu dva tehnička faula Korejancima (Danke Deutschland!) a Metličić golom minutu prije kraja Hrvatskoj donosi važnu prvu pobjedu na prvenstvu. Poslije je sve lakše Split i Zagreb do finala gledaju samo pobjede i dobru igru hrvatskih rukometaša bez većeg udjela Balića.
U Osijeku Karabatić, Fernandez, Omeyer i drugi francuski „vanzemaljci“ prolaze skupinu bez oznojenih dresova, Francuska igra i igrači moćni i samouvjereni. Nazire se očekivano finale Hrvatska – Francuska. Organizaciju i organizatore svi hvale, press centri djeluju savršeno, uvjeti za rad odlični. Što ne valja ili nema voditelji centara odmah nabavljaju. Moram istaknuti dvojicu a to su Dražen Pinević u Zagrebu i Željko Kovačević u Osijeku jer sam imao priliku i čast upoznati ih. U Zadru prvi problemi, srpski rukometaši i novinari, radi par primitivaca moraju konspirativno djelovati što nam je donijelo „veliki“ plus u očima svjetske rukometne javnosti. Sad bi isti rado vidjeli srpske turiste kako šetaju i troše novce i da im poprave turističku sezonu (How yes, no? što bi rekli nadrealisti).
Finale (dugo) očekivano Hrvatska – Francuska, svi se nadaju da će Balić „eksplodirati“ i donijeti nam prevagu protiv moćnog francuskog stroja i sretan završetak rukometne bajke. Na Linu i Balića veliki pritisak, svi znaju tko treba igrati! Osjeti se nervoza i netrpeljivost ponajboljih svjetskih igrača Karabatića i Balića. Desetak minuta prije kraja finalne utakmice rezultat poravnat i nitko nema neku veću prednost. Hrvatska nemoćna u napadu a Narcisse nemilosrdan prema Aliloviću, sve veća prednost Francuske i zaslužena pobjeda. Razočaranje i bijes publike osjete i hrvatski rukometaši. Osvojena srebrna medalja je uz sve nedaće, ipak uspjeh, svi žale što nije osvojeno zlato jer pred svojim navijačima osvojiti ga, prilika je jednom u sto godina i poseban gušt.
Razlog poraza u finalu je nedovoljna oporavljenost i pripremljenost prije svega Balića ali i Metličića i Lackovića, izostanak Dominikovića, slab skoro bi rekao loš učinak hrvatskih golmana (23 % obrana, od 31. udarca zaustavljeno samo sedam) i loše suđenje danskog para Olesen – Pedersen za koje smo saznali nakon dva mjeseca od završetka SP-a da su im Hrvati podmetali i prostitutke ženskog roda, nadajući se kako će ih one smekšati u striktnom primjenjivanju rukometnih pravila . Uz svu objektivnost novinara i subjektivnost hrvatskog navijača mišljenja sam da Francuzi ipak mogu reći Tak Danmark!
Povratak u stvarnost slijedi nastavkom domaće Premijer lige, klubovi su ponovo u starim dvoranama pa čak i Zagreb igra utakmice Lige prvaka u Domu sportova jer Arena za rukomet nema stalnu uporabnu dozvolu dok strani i domaći estradni „umjetnici“ nesmetano nastupaju.
Rukomet ponovo zauzima svoje marginalno mjesto unatoč tome što je uvjerljivo najtrofejniji ekipni sport u Hrvatskoj…….
