Volim Svjetsko nogometno prvenstvo, obožavam Olimpijske igre, pogledam finale Wimbledona i Final Four košarkaške Eurolige… Ali, neka se nitko ne ljuti, srce najjače kuca na početku godine kad je vrijeme za rukomet. Emocije ne rangiraju po važnosti.
SEVKA
Znam sve o Severini i njenom novom dečku, i gdje su se upoznali, i gdje su slavili Novu godinu, i gdje će živjeti… Ali jedna me dvojba izjeda posljednjih dana. Za koga će Severina navijati na Svjetskom prvenstvu u Švedskoj? Točnije, za koga će navijati 18. siječnja kada u Malmöu jedni nasuprot drugih stanu rukometaši Hrvatske i Srbije? Za duge noge Momira Ilića ili duge kose Ivana Balića? Sevkini su sada "i vaši i naši" i kako god završilo ona će na kraju moći zapjevati "ja nemam razlog da se živciram"… Za razliku od prve zvijezde Balkana, za koju nisam siguran da će uopće pratiti loptanje u Švedskoj ali ne bih se začudio da do kraja prvenstva opet promijeni dečka, rukometni fanatici imat će razloga za živciranje tog utorka.
PILA
OK, znamo gospodine Goluža da ćemo ići utakmicu po utakmicu, znamo gospodine Vukoviću da rezultat ne ovisi samo o tih 60 minuta i da treba prvo dobiti Alžir i Australiju, ali da se ne lažemo… Taj dvoboj je šlager, ne samo naše skupine. Derbi vječnih rivala koji psihološki poraženog može baciti u nokaut, a pobjednika gurnuti prema velikom uspjehu. Netko će nakon te utakmice biti pregažena mačka. I ne padam na pilu naopako s druge strane. Tu izrazitog favorita nema, ne bi ih bilo ni da netko istrči sa sedam stolaca, a kamoli sada kada obje momčadi imaju vrlo jake sastave. Hrvatska je u blagoj prednosti zbog uspjeha u posljednjih osam godina. Ima i boljeg srednjeg beka. Zapravo, dva bolja srednja beka… Ali, nema haubice Ilića i Vujina.
ISKRENO
Ako treneri moraju kriti karte – igrači ne moraju.
Vori: Danska? Je, opasna je, ali naš najveći suparnik u skupini bit će Srbija, to stalno ponavljam. Srbija je uvijek pritajeni favorit, ima strašne igrače. Momira Ilića poznajem iz Bundeslige kao jednog od najboljih igrača i strijelaca svijeta, Rastko Stojković jedan je od najboljih pivota koje sam vidio.
Ilić: Iskreno, mislim da bodove za drugi krug možemo da tražimo u meču sa Hrvatskom, oni nam više leže. Danci su daleko bolji i nama teži rivali, jer su pravi predstavnici skandinavskog rukometa, a to nam ne leži, dok je s Hrvatima sve moguće.
Sve su rekli…
KOLODVOR
Da se podsjetimo… Naš prvi poslijeratni susret bio je 1996. na EP-u u Španjolskoj (pobjeda SR Jugoslavije 27:24). Bili smo smrtni neprijatelji, nismo se ni pozdravljali, gledali smo se kao nekad istočni i zapadni Nijemci. Jedan pokojni komentator vikao je u mikrofon „vratite im milo za drago“, jedan poraženi trener našao se na željezničkoj stanici s prtljagom u ruci. U Egiptu 1999. (SP) bili smo hladni suparnici (pobjeda SRJ 30:23), a u Švedskoj 2002. (EP) bilo je „po kratkom postupku“ – Bojinović, Petrić, Jovanović i društvo poigrali su se s prezelenim kockastima (pobjeda SRJ 34:22). Slučajno ili ne, s nestankom imena Jugoslavija i pojavom SCG došao je i kraj hrvatskih poraza u međusobnim susretima, a rivalstvo je i dalje bilo vruće. U Tunisu 2005. (SP) igrali smo ruski rulet do posljednje sekunde (pobjeda Hrvatske 24:23), a u Švicarskoj 2006. (EP) počeli smo se intenzivnije družiti, prešli smo s „oni“ na „ti“ (pobjeda Hrvatske 34:30), Seve je pjevala „Kakav je to krivi spoj“…
KRAVE
Nakon osam godina Hrvatska na veliko natjecanje dolazi bez Line Červara. U tih osam godina Červar nijednom nije izgubio od Srbije, a pobjeđivao je na SP-u, EP-u, Svjetskom kupu, prijateljskim utakmicama… Pojavio se nakon kraha u Švedskoj i otišao prije Švedske. Je li osjetio da je na EP-u u Austriji prošla i posljednja debela krava i da slijedi osam mršavih za hrvatski rukomet, ili se jednostavno umorio, sada više i nije bitno, a nadolazeći SP konačno će pokazati koliko je značio hrvatskoj reprezentaciji. Ostavio je za sobom sliku trenera koji je s uzdignutim rukama i psovkom na usnama redovito ulazio u polufinala velikih natjecanja, koji je znao balansirati između veličina i kojeg je, kao i sve velike trenere, luđački išla karta kad god je bio u škripcu.
FERRARI
Ne znam što su rekli Veselinu Vukoviću kad je preuzimao orlove, ali znam da su Slavku Goluži na početku mandata rekli: „Dečko, dajemo ti da voziš ferrari, a ti nemaš ni vozačku dozvolu!“ Grubo rečeno, ali točno. Goluža se vrlo hrabro prihvatio posla kojeg neće biti lako raditi nakon Červara jer je šest medalja s 10 natjecanja jako teško ponoviti, a kamoli nadmašiti. Na Keti će biti najveći pritisak jer će nakon prvog krivog koraka Linu prizivati i oni koji su molili Boga da ode. Goluža je za početak najavio da ga više zanima kako postaviti obranu. Logično, jer napadom se bavi Balić. Ali što ako njega neće biti? I Goluža i Vuković bili su veliki igrači, zajedno imaju brdo medalja s velikih natjecanja i obojica „voze moćne aute“. Ali, s jurilicom je i bolnije izlijetanje na okuki.
DIJASPORA
I za kraj… Sretan put svima koji idu u Švedsku! I dobro se potkožite jer, sudeći prema nedavnoj smotri rukometašica u Danskoj, Skandinavci su u takvoj formi da će i zrak naplatiti. Po običaju će jedni drugima bez grižnje savjesti pomoći u drugom krugu, uz nevini smješak i slijeganje ramenima. Za razliku od organizatora sljedećeg EP-a, koji će se polomiti od truda da se svak' osjeća kao kod kuće, a za uzvrat ga možda neki nadobudni Pedersen pokrade i popljuje, Šveđanima će to biti hladno odrađivanje posla. Ako netko u dijaspori ovo čita… Nemojte se tući tog utorka, oni to i žele.
