Ne kaže se za džabe da je na kraju svakog velikog takmičenja najbolje pobediti. Tako ni druga medalja hrvatske generacije 1992, posle kadetskog zlata, srebrnog sjaja na EP juniora u Turskoj, nije mogla da raspoloži trenera Silvija Ivandiju, neposredno nakon poraza od Španije 21:34.
– Razočaran sam prije svega pristupom u finalu, nismo smjeli ovako završiti. Raduje me jedino što smo osvojili srebro, ali sve drugo je bilo više nego očajno. Napad je štekao, kontrirali su nas, lagano su dolazili do pozicije za šut. Nismo odgovorili kako treba, još nas je Ivić držao prvo poluvrijeme, čim je on stao, a nastavila se bezidejnost i gubljene lopti u napadu, kažnjavali su nas iz minute u minutu. Mandalinić ispod svake kritike, Horvat, Obranović, dosta u strahu, a trebali su preuzeti odgovornost od Ante. Sve sam pokušavao, nitko nije odreagirao, jedino je Pavlović donio nešto pozitivno, ali to je bilo premalo. U ovakvoj utakmici mora se igrati s puno većim angažmanom i sigurnošću. Toliko smo napravili grešaka u napadu da su nas svojom brzinom stalno kažnjavali i nikako ih nismo uspjevali spriječiti. Ekipa je totalno pala i nije bila ni blizu izdanja koje smo imali prije dva dana ni kroz cijelo prvenstvo.“ – rekao je Ivandija.
Sa druge strane, sreća i radost Slovenaca, koji su došli do bronzane medalje posle mnogo pehova sa povredama na ovom turniru. Bespoštedna borba sa Šveđanima, okončana je nakon izvođenja sedmeraca. Već iskusan u prikupljanju odličja sa omladinskih velikih takmičenja, trener Slavko Ivezić, ovako je govorio nakon osvojene bronze:
– Veoma smo ponosni na ovu generaciju. Ulazak u četiri najbolje ekipe je bio veliki uspeh, a medalja je tačka na „i“ – rekao je čovek koji je iznedrio mnoge generacije celjskih rukometaša.
Bilo kako bilo, sjaj medalje ne bledi, a ovo je još jedno podsećanje da se na ovim prostorima dobro radi…
