Intervju nedelje - Ana Đokić! - Balkan-Handball.com
Naslovna Intervju nedelje Intervju nedelje – Ana Đokić!

Intervju nedelje – Ana Đokić!

0 komentar
Publika je rekla svoje u našem izboru za najbolje u 2007. godini. Ana Đokić(28) je najbolja rukometašica Srbije u godini koja je na izmaku. To je svakako i zaslužila, standardnim igrama u jednom od najboljih klubova Evrope, mađarskom Đeru, koji je čini se ove sezone sazreo i za titulu u najjačem evropskom klupskom takmičenju, Ligi šampiona. Anina specifična pojava nikoga u rukometnoj Evropi ne ostavlja ravnodušnim, a posle intervjua sa njom, možemo samo dodati da nam je izuzetno drago da je takva osoba i sportista predvodnik nove priče u srpskom ženskom rukometu. Sigurni smo da ćete imati šta da pročitate…
 
Ćao, Ana! Posetioci balkan-handball.com su te izabrali za najbolju igračicu Srbije u 2007. godini! Čestitke na izboru! Imaš li kakav komentar?

– Veoma mi je drago što su me izabrali obični ljudi. Mene baš to raduje. Uvek su izbori vezani za trenere i kapitene. Lepo je dobiti i takva priznanja, ali mislim da je ovo bolja stvar, zato što te ocenjuje publika. Kada biraju treneri, to može nekada biti dosta subjektivno. Često se desi da treneri favorizuju neke svoje igrače, a ovo je prava stvar, jer kada izađeš da igraš, znaš da ljudi na tribinama vole da te gledaju. Bila sam presrećna taj dan, kada sam saznala za izbor. Čak sam zvala i Šljivu (Šljivančanin, direktor reprezentacije) da mi čestita(smeh). Odmah sam častila ove moje Mađare ovde.

Nisi neki fan interneta. Koliko ćesto posećuješ balkan-handball.com?

– U principu, nisam redovna, jer nisam vezana za internet. Ja sam ti non-stop van kuće. Imam i ja svoj sajt, a na njega sam otišla tri, četiri puta. Vidiš da smo se jedva našli za intervju(smeh). Net koristim ga da se čujem sa svojima kod kuće i sa nekim prijateljima iz inostranstva.

Oba MVP-ja u našem izboru su iz Aranđelovca i oba su pivotmeni!?

– To mi je odmah palo napamet. Super. Ratka(Ratko Nikolić) još nisam zvala, ali moram da ga okrenem. On je super dečko. Naš mali grad je dao mnogo vrhunskih rukometaša. Momir Ilić je bio drugi u izboru, a tu je i Ana Vojčić. Baš sam ponosna na Aranđelovac. A to što smo oboje pivotmeni? Hvala publici, to znači da smo majstori(smeh).

Đer ove sezone gazi sve redom. U Ligi šampiona imate četiri pobede iz četiri kola(Podravka, Ribaroha, Slagels), a u mađarskom prvenstvu je skor devet-devet. U svim utakmicama od starta ste pobedili. Odlična sezona?

– Mi smo to očekivali. Mislim da ćemo grupu u Ligi šampiona završiti sa svim pobedama. Imali smo sreće u žrebu. U prvenstvu od ove godine nema plej-ofa, tako da nemamo mesta za grešku. U drugom delu sezone imamo tri teška gostovanja(Dunafer, FTC i Cornexi). Mislim da ćemo uzeti titulu. Prošle godine smo nezasluženo izgubili prvenstvo, iako smo apsolutno najbolja ekipa u Mađarskoj. Potrošili smo se na Ligu šampiona, a sistem takmičenja je takav da si ti, koji najduže igraš u Evropi, kažnjen, jer ti dođe FTC(Fenercvaroš) odmoran, kao treći u prvenstvu i izbaci te u plej-ofu. A nemoguće je opredeliti se između domaće i evropske scene.

Predstavi nam mađarsko prvenstvo?

– Mađarska je sa Danskom najjača liga na svetu. Vrlo je izjednačeno prvenstvo. Mi jesmo najbolji, ali ne možeš da se opustiš ni protiv jedne od prvih šest ekipa. Nema lakih pobeda, svi se dokazuju protiv najbolje ekipe. Tu su Fenercvaroš, Dunafer, a sve bolji su Cornexi i Debrecin. O jačini lige dovoljno govori da je aktuelni šampion FTC u prvom kolu izgubio od poslednje ekipe na tabeli, koja je letos ušla u prvu ligu. Moraš uvek da držiš nivo igre, nema opuštanja.

Dobro „divaniš" mađarski? U Segedinu nisu tako dobri.

– Ovde sam pet i po godina. Brzo sam savladala mađarski. Posle godinu dana sam već pričala preko telefona. To uvek navodim kao primer, jer preko telefona već moraš nešto da znaš. Kada sam došla, prvo sam se isplakala kao kiša, jer sam čula jezik i mislila da nikada neću uspeti da ga naučim. S obzirom na to da sam pričalica i da volim da se družim. Znala sam da neću moći da se uklopim u ekipu, ako ne naučim jezik. Ovde sam bila sama i morala sam. Od septembra sam upisala višu školu za rekreaciju i fizičku pripremu. Ona traje tri godine, već sam dala dva ispita, predala neki seminarski. To ti dovoljno može reći o mom poznavanju jezika. Znam da momci u Segedinu više pričaju srpski nego mađarski, pa im je teže da ga savladaju.

Da li je vreme za finale Lige šampiona? Odigrane utakmice izbacuju vas, Viborg i Olčim kao favorite?

– I ja bih rekla, te tri ekipe. Mada sam pre početka mislila da će Viborg biti najveći favorit, ali nije tako. Imaju mnogo dobrih igrača na jednom mestu, a to ponekad može da bude loše. Mislim da možemo da osvojimo LŠ. Realno, prošle godine smo trebali igrati finale sa Slagelsom i da Slagels osvoji. Mi smo prošle godine dobili i Ladu i Hipo, ali žreb je čudo. Sada smo imali sreće u žrebu, ali ko zna šta nas čeka dalje. Naravno, treba i zdravlje da nas posluži.

Da li su se Mađarice vratile u klub posle SP u Francuskoj?

– Sutra se vraćaju. Imamo trening u osam ujutru!

Đer je poznat kao ekipa koja gub finala. Za pet godina, izgubili ste dva finala Kupa EHF i jedno finale Kupa kupova? Gde je problem?

– Što se tiče finala protiv Budućnosti u Kupu kupova(2006.), ne mogu da objasnim šta nam se desilo. Znam da je bilo priča o nameštanju, ali tvrdim da je to netačno. Imali smo između ta dva meča, meč sa "Frodijem" za osvajanje prvenstva, pa nas je i to omelo. Malo nas je opustio i rezultat iz prvog meča. A što se tiče drugih finala, možda je problem što igramo na više frontova i onda taj premor na kraju. Više ne znaš na šta da se koncentrišeš. Šira javnost vidi ta finala, ali mi domaća dobijamo. Teško je objasniti, ali mislim da je sistem takmičenja u Mađarskoj mnogo tome doprineo. Možda je problem i u glavi.

Jel' si oguglala na poraze? Ima li suza?

– Da,da,da. Ili si takav tip ili nisi. To ne može da se promeni. Mislim da mi je to greška. Kada se izgubi, ovde je neko malo tužniji, neko i zaplače, ali već uveče zaborave. Baš sa Gerbe(Gerbic) sedim u busu i pričamo. Ona ima totalno drugačije viđenje. Kaže „Pa šta sada? Što ne kažeš da smo osvojili prošli put!? Ko da ne može da se izgubi!?". A ja dođem kući i sanjam gde smo grešili, pitam se što nisam ovo uradila, šta sam mogla drugo, itd. To jednostavno zavisi od tipa ličnosti. Kada smo izgubili od Poljske u baražu, ja bukvalno deset dana nisam izašla iz svog dvorišta. Nisam bila ni za narod, ni za šta, iako me ljudi znaju ka
o društvenu. Na mene vrlo loše utiču porazi.

Igraš u Đeru, u još jednoj pravoj rukometnoj sredini, kakvih je sve više u Evropi. Kako tamo živi jedna rukometna profesionalka?

– Mi smo najpopularniji klub. Nekada je ovo bio grad fudbala, ali sada više nije tako. Ovde ne možeš da izađeš na ulicu, a da te ne prepoznaju ljudi, ne traže autogram. Status rukometašica je takav, da ljudi kažu „uu, znaš sa kim sam pričao", kad nas sretnu. Priđu ti stariji ljudi, priđu mlađi, naša generacija, što kod nas nije slučaj. Izgubiš malo na privatnosti, ali ja uživam u tome. Uživam u saznanju da igram svaku utakmicu pred 700 ljudi minimum, jer je toliko prodato sezonskih karata. Hala je uvek puna. Atmosfera je super i bukvalno ti prija da izađeš samo da se zagreješ, a da ne pričam o igranju. Ponese te to što su ti ljudi tu, što navijaju. Prosto ne mogu da zamislim sebe u nekoj polupraznoj hali, kao kod nas. Gledali sam sada derbi, Partizan i Zvezdu, u polupraznoj hali. Ovde izađeš iz hale, bubnji ti glava, kao iz diskoteke da si izašao. U Španiju su sa nama išla dva autobusa navijača. Oni se uvek čuju. Stvarno je igrati uživanje. To prate i rezultati. Prati se i fudbal u Đeru. Ljudi ovde vole sport. Grad ima 150 hiljada stanovnika. Baš lepa rukometna sredina!

Po ovim rečima, reklo bi se da ostaješ u Đeru?

– Ističe mi ugovor u junu. Prednost u pregovorima ću dati Đeru, ali znaš kako je to u sportu. Ako bude bilo bolje ponude, naravno da ću prihvatiti. Važno mi je da klub igra Ligu šampiona i da je ambiciozan. Naravno, tu su i finansije. Da se ne lažemo.

E sad, pitanje koje će posebno zanimati muški deo populacije. Igraš u timu sa Anitom Gerbic, po mnogima najatraktivnijom rukometašicom u Evropi. Pa, kakva je Anita, kao osoba, igračica? Vidimo da je jako popularna u Mađarskoj. Čak postoji i knjiga o njoj.

– U poslednjih pet-šest godina, rukomet ovde doživljava pravu ekspanziju. Ona je ovde, kao što je Bojana kod nas bila ili jeste. Rodila se za rukomet i to je to. Dobro izgleda, kod muškaraca izaziva pažnju. Nije tipično građena kao rukometašica. Zategnuta je i mršava. Jede neverovatno mnogo, a uopšte ne može da se ugoji. Da ne veruješ. Takva je. Kao igrač, razmišlja uvek korak unapred. Super je igrati sa njom. Kao što kaže „Veliki brat", očekujte neočekivano. Kada u početku ne poznaje igrača, kada je ne razumeju, dešava se da pogodi nekog u glavu. Apsolutno ide ispred drugih po razmišljanju. Puna je ideja. Rodila se za rukomet. Ovako je super lik.

Već se udala? Ima samo 24 godine.

– I razvela.

Popularnost je čudo?

– Mislim da nije zbog toga. Ona je sa njim bila šest godina. Bili su zajedno od njenih početaka.

Bila si na turniru sa reprezentacijom u Danskoj. Iz medijskih nastupa posle te akcije, stiče se utisak da su svi zadovoljni i pored poraza. Slična je situacija i kod muškaraca. Porazi se nižu, a svuda neka pozitiva. Nekada to nije bio slučaj. Svedok si i boljih vremena. Kako gledaš na to?

– Meni to nije uspeh. Ne volim da gubim i hvala Bogu nisam navikla da gubim. Ali ako hoćeš stvarno da praviš neki tim od početka, moraš neke stvari da istrpiš. Ekipa je mlada, a ne da smo neuigrani, nego smo totalno neuigrani. Ne osećam igračice ni u napadu, ni u odbrani, jedino Erićku sa kojom sam malo igrala ranije, ali ni sa njom puno. Kada sam se vratila u klub, pomislila sam da nisam u formi, budući da nisam pružila ono što sam od sebe očekivala. Međutim, već posle prve utakmice, shvatila sam da je stvar sa reprezentacijom u uigravanju. Mora mnogo da se radi sa reprezentacijom. Mora mnogo da se radi kod nas u klubovima. Ja vidim neke devojke iz naše lige, koje nemaju kvalitetan rad, kao što smo mi imali dok smo bile tamo. Dosta se teorije ne zna. Nemaš ti vremena da se baviš nekim osnovnim stvarima u reprezentaciji. Da li ćeš dati ovakav pas ili onakav. Ti u reprezentaciju dolaziš da se uigraš. Mislim da se kod nas jako loše radi.

Selektor Dinčić je na teškom ispitu?

– Puno posla ga čeka. Ovo je tek bio drugi skup sa njim na čelu. Ne poznajem puno čoveka. Žao mi je što nismo bili duže zajedno na ovom okupljanju, budući da su prvobitno bile planirane tri nedelje. Drago mi je da je sa reprezentacijom i Duško Milić, koga poznajem od ranije.

Pitanje koje se stalno nameće kada govorimo o ženskom rukometu je gde bi bila ženska reprezentacija danas, da smo pobedili Austriju u onom famoznom meču za polufinale na svetskom prvenstvu u Hrvatskoj 2003. godine?

– Ne znam šta se desilo u tih 60 minuta, ali jedno znam – bila bi na višem nivou! Ne bi se prvo ovako rasuli. Bojanin odlazak je veliki minus. A sam odlazak u tom trenutku na OI, mnogo bi značio. Drugačije bi se gledalo na sve, poštovalo, pravile pripreme, ljudi bi više pratili. Sve povlači jedno drugo. Ali šta je bilo, bilo je.

Stalno se govori o neophodnosti stvaranja kulta reprezentacije. Puno igračica se vrti oko nacionalne selekcije poslednjih godina. Nikako da se ustali jedan tim. Kakva je atmosfera među vama?

– Mislim da imamo duha i da kult postoji. Od Hrvatske imamo dobru atmosferu u reprezentaciji i slaganje je 100%. Nema nikakvih odvajanja, kao što je ranije bilo i to je jedan od preduslova za uspeh. Kod mene postoji milion posto želja, a sad kod drugih, nadam se.

Sa puno emocija pričaš o reprezentaciji. Retko se sreće takav entuzijazam, u vremenu poljuljanih vrednosti…

– Ako dođeš u tu fazu da kažeš, da ćeš da odrađuješ reprezentaciju, onda nemoj da ideš. Treba da predstaviš jednu zemlju. Mislim da je velika greška što su se ovoliko menjali treneri. Trebalo je dati nekome da radi planski. Ovako je svaki trener donosio svoje viđenje, taktiku, stil. I to jednostavno ne može tako. Meni treba šest meseci da se uigram sa ekipom sa kojom treniram svaki dan po dva puta! A ne sa reprezentacijom, gde se viđamo bukvalno dva puta godišnje.

U reprezentaciji nema Ane Batinić i Svetlane Ognjenović, koje su objektivno igračice koje treba da budu nosioci igre. Kako gledaš na njihove otkaze?

– Mislim da je došlo do nesporazuma sa Andersen. Kada ti neko kao Anja Andersen kaže „vi idite, ali". Teško je kada neko sa kim radiš i ko te plaća ima takav stav. Mislim da je neodazivanje za reprezentaciju bez pravog razloga neprihvatljivo, ali sam sigurna da ovo može da se reši drugačije.

Anja je očigledno Bog i Batina u Danskoj?

– To je tačno. Ja bih nekako to isterala do kraja. Bezveze je situacija. Žao mi je što je to tako. Mislim d
a njih dve mogu mnogo da pomognu reprezentaciji. Pričala sam sa Cecom(Svetlana Ognjenović) konkretno o tome. Ima i volju i želju da igra za reprezentaciju. Nije shvatila situaciju u kojoj se našla, kada je Anja slala taj papir u Savez. Volela bih da je nagovorim da popriča sa Dinčom. Dinča je stvarno normalan čovek i sa njim može da se priča. Hoće da sasluša i pomogne.

Dinčić ih je precrtao sa spiska, kako reče „za sva vemena"?

– Ništa mu nisu javile i zato ih je izbrisao. Jednom je moralo da se stane na put tako nekim stvarima. Ja se sećam dok je bio Rade Đurđić, predsednik Saveza. Bila sam na širem spisku, rezerva. Budila sam se ujutru i kupovala novine da vidim da li je neka otkazala, a izjave su bile „čekamo ih i u pet do dvanaest". Mora se uvesti sistem i neki respekt.

Ko ti se svideo od igračica iz „novog talasa"?

– Andrea Lekić je baš napredovala u Krimu. Sviđa mi se kako igra. Sviđa mi se Števin, desni bek. Mi mešamo pojam „talenat" i „perspektivni igrač". Talenat nije sa 20 godina, već sa 15, 16. Niko tamo više nije talenat, već mogu postati igračice ili poluigračice. Mislim da i Damjanović može da napreduje.

Pratiš li domaću Superligu?

– Gledala sam dve, tri utakmice i toliko su me ubilo u pojam. Spor rukomet, jedva ide lopta sa jedne na drugu stranu. Bukvalno kao usporeni snimak. Od tri utakmice, u cugu nisam uspela da odgledam utakmicu. Mislim da je dosta izgubila na kvalitetu. Žao mi je što je to tako, ali takva je naša liga. Makar treba da se radi sa mladima. Mađari imaju dobru ligu, ali nemoj da misliš da je sve zbog para. Mi sutra treniramo u osam ujutru, jer mlade igračice ne mogu kasnije da treniraju zbog škole! A mi moramo da se prilagodimo kao profesionalci. To je dokaz koliko ih interesuje podmladak. Imamo još tri selekcije u klubu po kategorijama. Ozbiljno se radi i iz toga se stvaraju ozbiljni igrači.

"Audi" je generalni sponzor kluba. Šta voziš?

– „Trojku"(smeh). Palinger vozi „četvorku" kabriolet, Gerbe(Gerbic) vozi „šesticu". Dobila je i Palinger, ali je zamenila. Ja sam mogla da uzmem „četvorku", ali je mnogo velika. Ovako mala bih izgledala ko „Džej"(smeh). Super je, samo voziš, odvezeš u servis, oni sve popravljaju, menjaju gume, ulje. Nema da brineš ni o čemu.

Dokle planiraš da igraš i šta posle?

– Vrlo sam konfuzna po tom pitanju(smeh). Hoću ovu školu da završim. Jednom sam već napustila Ekonomski fakultet u Nišu, dok sam igrala u Kruševcu. Mislila sam da ću ovde učiti i davati ispite, ali od toga naravno nije bilo ništa. Čak sam i knjige ponela ovde. Planiram da odigram još jedno četiri godine, dva ugovora. Volela bih da ostanem u sportu i to na relaciji Srbija-inostranstvo, da posao bude takav.

Profesionalac si, igraš rukomet u jednom od najboljih i najbogatijih klubova Evrope. Da li ćeš na kraju karijere moći da kažeš da si situirana, da si zaradila od rukometa?

– Nadam se da ću moći. Imam stan u Budimpešti. U to sam uložila. U suštini, koliko imaš para, toliko možeš da potrošiš(smeh). Mislim da ću moći da kažem. Naravno, neću biti situirana da ne moram da mrdam, ali neku sigurnost i polaznu osnovu ću steći.

Hvala na vremenu koje si odvojila za nas. Puno sreće u novim finalima…

ŽIKA BOGDANOVIĆ

Možda vam se dopadne

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball