Dunja Tasić: "Uvek se borim do kraja"! - Balkan-Handball.com
Naslovna Ženski rukomet Dunja Tasić: "Uvek se borim do kraja"!

Dunja Tasić: "Uvek se borim do kraja"!

0 komentar

Kada sam pre nekoliko sezona prvi put gledala Dunju Tasić, prvi utisak se do danas nije promenio. Borbenošću je razbijala sve šablone, a eksplozivnošću povremenu monotoniju na terenu. I sada radi to isto, samo bolje nego ranije. Levi bek Radničkog Petrola, Dunja Tasić rodjena je 10. juna 1987. godine u Beogradu. Iako je po sopstvenom priznanju ne drži mesto, može se reći da nije menjala klub od početka karijere, već je samo klub menjao ime iz sezone u sezonu. Igrama i golovima ove sezone u dresu Radničkog zaslužila je i dobila poziv selektora za okupljanje najboljih rukometašica Srbije.

Počela si da treniraš u Slodesu, kako si se odlučila da zaigraš baš rukomet?

– Nastavnik fizičkog me ubedio da odem u Slodes na rukometni trening, negde u petom razredu. Krenula sam sa treninzima, počela je ubrzo i Mini liga. Davala sam puno golova i sve to mi je nekako bilo interesantno. Brzo sam se pronašla i zavolela rukomet. Pre toga sam išla na balet, ples, odbojku. Trenirala sam i orjentiring. Malo ljudi je upoznato sa tim sportom, a meni je baš odlično išao, bila sam dva puta druga na državnom prvenstvu.

Čega se rado sećaš sa tih početaka?

– Imali smo dobar tim, mlade i ambiciozne trenere koji su se puno trudili oko nas. Sećam se putovanja na te utakmice Mini lige u odličnoj atmosferi gde smo redovno pevali u autobusu. Mnogo tih devojaka iz moje generacije je prestalo da trenira, ali to pamtim kao stvarno lep period.

Od kog trenera si najviše naučila?

– Prve korake sam naučila od Marije Lojanice i Živojina Maksića. Kod njih sam se i upoznala sa rukometom. Onda je došao rad sa Ljubom Obradović koji mi je pokazao sve drugo. Daleko od toga da ja sad sve znam, moram mnogo još da radim i učim, ali od njega sam naučila najviše. I preneo nam je neku svest da je rukomet u stvari jedan lep sport i da ga je lepo igrati. Sa njim je sve bilo nekako lako. Toliko toga zna, udje u psihu igrača, ume da podigne ekipu i mnogo mi je pomogao dok sam bila mladja da se snadjem medju starijim igračicama. Volela bih naravno da opet radim sa njim.

Iz sezone u sezonu igra tvog kluba, Radničkog Petrola sve više zavisi upravo od tvojih igara. Uz Marinu Dmitrović si najbolji strelac, uz Miljanu Ćosić najbolji asistent. Kako ti vidiš svoje igre ove sezone?

– Ovu sezonu sam dobro odigrala. Prošle sezone sam krenula dobro, ali sam polomila nogu na treningu prilikom doskoka i onda stala sa radom. Posle mi je trebalo puno da se vratim, dosta sam izgubila pogotovo što je to bio drugi deo sezone. Tu je bio i očekivan psihički pad. Nije bilo lako, sa štakama sam dolazila na treninge, uzimala loptu i šutirala. Nisam mogla da izdržim više van terena. Nadoknadila sam dosta toga ove sezone, ali krivo mi je što mi se to desilo jer bi sada moja igra bila bolja. Ali dobro, i dalje vredno treniram, samo znam, osećam da mogu još mnogo bolje. Ima prostora za napredak.

Posle dobrih igrara u dresu kluba stigao je poziv za reprezentaciju Srbije. Jesi očekivala da bi to moglo da se desi?

– Nadala sam se. Znam da ću se maksimalno potruditi i dati sve od sebe. Neću reći ništa novo kada kažem da je svima san da igraju za svoju zemlju. Još kao klinka maštala sam o odlasku na Olimpijadu sa reprezentacijom. Baš sam mislila da će se to desiti sada 2008, ali dobro ima vremena za OI. Moje godište su inače nekako prilično zaobišle mladje reprezentativne selekcije, tada selekcije SCG, jedino što sam bila učesnik rukometnih kampova.

Ipak imaš iskustvo sa priprema reprezentacije u Danskoj pre dve godine.

-Stvarno tih mesec dana u Danskoj su bili jedno veliko iskustvo za mene. Upoznala sam tada sve naše starije igračice. Od njih stvarno može mnogo da se nauči. Tanja Milanović me fascinirala. Drugačija je. Smirena na terenu, nema tu nekih emocija, a opet sa druge strane neverovatan igrač. Oduševila me. Rekla sam hoću i ja tako(smeh). Kažu mi da na terenu igram srcem. Mene ponese utakmica, da se neprestano borim, da se bacim za loptom…ne znam kako bih to objasnila.

Radnički je neprijatno iznenadio u prvom delu sezone onim nizom od šest uzastopnih poraza. Popravili ste rezultate u ovom drugom delu, ali i dalje ostaje utisak da ste ekipa koja svakog protivnika može da dobije, ali isto tako i izgubi od svakog. Kako to objašnjavaš?

-Stvarno imamo dobru ekipu, ali imamo te neke padove u igri. Krenemo dobro pa stanemo, ne znam zašto. Od početka prvenstva smo imali problema, taman se to sredilo, zaigramo kako treba i onda izgubimo neku utakmicu, tipa u Boru. To ne mogu da prežalim, kako smo tamo loše odigrali. Ti padovi, koji nemaju veze sa našom igrom su mi neobjašnjivi. Videćemo šta će biti do kraja, daćemo sve od sebe da budemo bar peti, jer mi smo na početku sezone planirali neko treće mesto. Atmosfera u ekipi je odlična, stalno pričamo zašto nam se to dešava, ali ne nalazimo odgovor.

Niste razočarali u Čelendž Kupu, ali niste ni prošli dalje od osmine finala. Dobili ste Italijanke, ali su se Islandjanke pokazale kao nepremostiva prepreka?

– Protiv Italijanki smo odigrali super. Svi, i to u obe utakmice. U drugom kolu, dobro iskustvo sa Islanda, ali šteta što smo izgubili. Verujem da smo igrali jednu utakmicu ovde drugu tamo da bi smo mi prošli dalje. Došli smo tamo, ne poznajemo protivnika pa smo u prvu utakmicu ušli sa većim respektom. Kad smo negde u drugom poluvremenu videli da mi to možemo, zaigrali smo mnogo bolje. Druga utakmica odmah sutradan… Opet smo izgubili, ali samo gol razlike.

Kako ti se svideo Rejkjavik?

– Na Islandu je inače sve drugačije, klima, ljudi, život uopšte. Lepo je sve, sredjeno, ali vode usporen život, mnogo je mirno i malo je monotono. Malo više(smeh). Teško da bih mogla da živim tamo.

Da se mi ipak vratimo u Srbiju, ko su najbolje igračice Super lige po pozicijama?

– Levo krilo Jovana Bartošić, desno Ivana Milošević. Golman Dragica Tatalović, a pivot Sanja Rajović. Mnogo lepo igra. Od bekova… to ne znam stvarno. Možda zato što svako ima nešto što bolje radi od nekog drugog. Neko ima bolju fintu, neko ima bolji skok šut. Neka ostane bez bekovske linije(smeh).

Bliži se kraj sezone, da li menjaš sredinu za sledeću sezonu?

– To još ne znam. Mislim da ću ostati, ako se bude igrala ova regionalna liga i sve drugo bude bilo u redu. Mislim da bi mi još godinu dana igranja ovde značilo, treba mi možda još ta jedna godina u zemlji. Sve zavisi od ambicija i planova od igrača do igrača, uglavnom zbog finansijske situacije svi odlaze pre ili kasnije. Ne znam koje je pravo vreme za odlazak, ali sigurno nije pre 21,22 godine. Možda ako budem imala baš neku prihvatljivu ponudu… ne znam, ali ne verujem.

Sigurno si imala neke ponude i do sada, bar da promeniš grad?

– Bilo je, ali sam prvenstveno razmišljala zašto da idem iz Beograda. Ovde sam kući i kada budem otišla to će verovatno biti negde dalje.

Kakve su ambicije za nastavak karijere?

-Trenutno da ostane
m u reprezentaciji. Kasnije da uzmemo medalju na nekom takmičenju, da se malo više promoviše rukomet u zemlji. Kada dodje vreme za odlazak u inostranstvo, nadam se da će to biti neki dobar klub. A želja mi je naravno da osvojim Ligu šampiona(smeh).

Šta može da te iznervira na terenu?

– Na terenu me iznervira samo kad se ne borimo, kad stanemo onako u fazonu šta sad. I ako gubimo, nema veze, bori se do kraja! To me mnogo iznervira.

Pamtiš posebno neku utakmicu?

– Neću zaboraviti svoj debi na utakmici u evropskim takmičenjima pre dve sezone. Igrali smo Kup EHF sa Celjem, u popunjenom Pioniru. Tu mi je trener Obradović pružio šansu, super sam odigrala, pobedili smo i prošli dalje. Negde od tada sam i počela više da igram, sa većom minutažom.

Kako na tebe utiču prazne tribine na utakmicama? I kako uopšte privući navijače?

– Mnogo mi je krivo kad vidim prazne tribine. Volela bih da se više radi na promovisanju rukometa, odmah bi bilo više navijača. A mnogo je drugačije i lepše igrati pred publikom koja navija i prati utakmicu, a ne sedi kao u pozorištu. Možda kad bi bilo nekih animacija za navijače, da im bude zanimljivo, možda bi se zadržali malo duže(smeh). Sa boljom promocijom više dece bi krenulo na rukomet, ovo sada liči kao da se polako rukomet gubi iz sportskih sala. Nadam se nekad da ću oformiti neki svoj klub, to mi je želja jednog dana kad prestanem da igram. Vodila bih neku školu rukometa, radila sa decom.

Spadaš u igračice koje rade na svom obrazovanju?

– Upisala sam Višu trenersku, završila prvu godinu i napravila pauzu kad sam polomila nogu, treba to da nastavim. Znam da moram imati završenu školu. Posle gimnazije razmišljala sam o marketingu jer nisam tip za sedenje u kancelariji. Ne drži me mesto, ne mogu da sedim. Mora da bude nešto aktivno, da jurcam stalno negde(smeh).

Neka situacija sa treninga ili utakmice koju prepričavate uz osmeh?

-Najskorija je bila na Islandu. Branila je Ilijana Ugrčić i istrčala da preseče njihovu kontru. Igračica Valura se tako zaletela, nije je videla i pale su obe u onom pravom rvačkom zahvatu. To je bila tako smešna scena, kao da smo videli dva američka skečera na sred rukometnog terena. Tako su se polomile da smo svi uz sa osmehom pritrčali da proverimo jesu dobro. Prošle su samo sa modricama.

Imaš neku želju koju želiš da ostvariš?

-Da odem na Kubu(smeh)! Što se tiče rukometa ima vremena, još je rano za neostvarene želje, mlada sam, sve će doći na svoje mesto. A pošto me privlače ekstremni sportovi, baš skoro sam gledala skokove iz aviona, razmišljam i o tome.

ZORICA RADOJKOVIĆ

Možda vam se dopadne

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball