Iva Pokrajac: Hrabro srce! - Balkan-Handball.com
Naslovna Ženski rukomet Iva Pokrajac: Hrabro srce!

Iva Pokrajac: Hrabro srce!

0 komentar

Rukomet je u genima porodice Pokrajac i bavljenje njime je uz manje ili više predomišljanja ipak logičan izbor. Posle starije sestre Lane(29), na rukometni teren nešto kasnije kročila je i mlađa Iva(23). I kada neko nosi taj gen, naći će dovoljno snage da i u najtežim trenutcima izvuče najbolje iz sebe i ostavi srce na terenu. To su upravo uradile sestre Pokrajac na finalnom turniru Kupa Srbije kada su preživljavajući porodičnu tragediju bile najbolji pojedinci u ekipi Dinama. Trofej Kupa nije ostao u Pančevu, ali ova sezona ostaće upamćena kao najuspešnija u istoriji kluba. Jesu Pančevke čitavu sezonu odigrale sa jednom postavom, ali su i došle do trećeg mesta drugu sezonu zaredom. Deo zasluga za standardne igre Dinama idu na račun levog beka, Ive Pokrajac, najmlađe u toj sedmorci „nezamenljivih".

Potičeš iz rukometne porodice pa verovatno i ne treba pitati zašto si i ti izabrala rukomet?

-To je bio neki normalan sled mada ja nisam htela odmah da se bavim rukometom. Bila sam živahno dete, koje skače i trči po ceo dan pa je neki sport bio pravo rešenje. Htela sam na gimnastiku, to sam strašno volela, da se stalno prevrćem, padam i lomatam, ali toga nije bilo u Pančevu. Tata je naravno predložio rukomet i malo po malo, svidelo mi se. Sestra mi je inače najjača podrška na terenu. Kad mi ne ide, najradije bih sama izašla sa terena, ali ona je tu da me podrži.

Dinamo je završio sezonu na trećem mestu, kakve su bile ambicije kluba na početku sezone?

– Nisu nas obavestili o ambicijama na početku ove sezone. Prošle sezone su nam rekli da je plan da budemo među prve četiri ekipe, da igramo polufinale Kupa i izađemo u Evropu. Mi smo to sve uredno ispunili što je bilo i realno. Bili smo treći. I ovu sezonu smo završili na trećem mestu, bilo bi lepo da smo se popeli stepenicu više, ali i ovo je veliki uspeh. Ove sezone smo gubili samo od Naise i Kikinde. Mogu reći da smo mi još uvek poluprofesionalna ekipa jer dosta igračica radi pored igranja rukometa. Pre podne nemamo treninge jer nas nema dovoljno, ne treniraju svaki dan sve devojke iz prve postave, ali stvarno mi je čast što igram sa ovim igračicama, što mogu mnogo da naučim od njih i to ne samo o rukometu.

Puno trenera se promenilo na klupi Dinama predhodnih godina, od kog trenera si najviše naučila?

-Kad sam tek počinjala, neki temelj nam je svima postavio Kecman, dugo mi je bio trener u mlađim kategorijama. U klubu se posle toga promenilo mnogo trenera i Obućina je prvi ozbiljan trener koji je došao. Ceo život je u rukometu. Zahtevan je i sve mora da se prilagodi onako kako on vidi da treba. Perfekcionista je. Recimo dešava se da traži da promeniš dosta stvari, čak i ono što misliš da dobro radiš. Naučila sam mnogo od njega, ali ima i stvari koje ne mogu lako da prihvatim.

Obućina je istrpeo dosta kritika zbog upornog forsiranja jedne postave na terenu, kako ti gledaš na to?

-Svaki trener ima svoju viziju i naravno trebaju mu rezultati. I bitno mu je da ima dobru statistiku. Odbranu sa najmanje primljenih golova, jedan od najboljih napada. Dešava se da u situacijama kad imamo ubedljivo dobijenu utakmicu i dalje igra prva postava bez obzira što bi mlađim igračicama, ali i nama, puno značilo da uđu umesto nas. Situacija sa igračima u klubu je takva i jako je teško izržati celu utakmicu u jakom tempu sa šest igrača. Polazim od sebe, naporno je jer trudim se da maksimalno odradim odbranu i onda u napadu nekad ponestane snage.

A ko su najbolje igračice Super lige po pozicijama?

-Na golu Zlata Paplacko. Ima svoj stil i bez obzira na godine i dalje je vrhunski golman. Na levom krilu Jovana Bartošić, super je. Levi bek Sanja Damnjanović. I Dunja Tasić. Ima skok, ima fintu, odlično igra. Srednji bek Daca Pavlov, igra na čisto iskustvo. I moja Lana je pravi srednji bek. I bez obzira što već dve sezone uglavnom igra na desnom, uvek pruža mnogo za ekipu. Ne sad što mi je sestra, ali ona igra sa toliko energije i snage, srce ostavlja na terenu. Desni bekovi Dijana Števin i Marina Dmitrović. To su i jedina dva prava desna beka u ligi. Števin možda ima malo nezgodniji, nekako eksplozivan šut i jako je nezgodno čuvati. Pivot definitivno Bilja Balać. I da ne zaboravim, Sanja Rajović. Kakva sve ona dodavanja hvata i što je najvažnije, svaki put da gol. I još na desnom krilu Kaća Krpež. Odlična je, mada igra i na desnom beku.

Utakmica koja ti je ostala u posebnom sećanju?

-To je sigurno prva utakmica protiv Madeire u EHF Kupu ove sezone. Prvi put u sam doživela takvu atmosferu, prepuna hala navijača koji navijaju svo vreme, kao da nisam u Pančevu… Izašla sam na teren i u trenutku nisam mogla da poverujem da se to dešava. To mi je i najdraža utakmica. Lepo sam odigrala, pobedili smo, znači onako kompletno lep utisak. I u Mecu smo dosta dobro odigrali, jesmo izgubili obe utakmice, ali nisu nas da kažem razbili. Jak protivnik, one su realno mnogo kvalitetnije od nas. Opet ta fenomenalna atmosfera, sve maksimalno organizovano, baš za pamćenje.

Bila si na neki način otkrovenje prošle sezone. Kako vidiš svoje igre u ovoj sezoni?

-Slabije nego prošle. Ne znam tačno zašto. Nadam se da će sledeća biti dosta bolja i da ću uspeti da nadogradim neke segmente u igri. Možda su me protivnici sada i upoznali bolje, znaju kako igram i lakše me zatvore. Prošle sezone sam nekako mnogo lakše prolazila. Novi igrač sa svojom igrom, a možda nisu ni obraćali dovoljno pažnje na mene. Mislim da nisam mnogo napredovala i da zato ove sezone igram malo slabije. Ne radi se o tome da se ja ne trudim i da neću, trudim se, dajem sebe, ali nekako ne ide… Opet ne zabrinjava me to previše, jer može i mora da se popravi. Mislim da sam tip igrača koji treba više da radi na sebi i možda mi baš fale ti prepodnevni treninzi da bi moja igra bila bolja. Sada kada tate više nema, ponovo osećam polet da što bolje igram i ispunim mu želju da budem dobar igrač.

Kakve su ambicije za nastavak karijere?

-Najviše bih volela da Dinamo ostane stabilan, pre svega u finansijskom smislu jer je to osnova svega. Da bude jedna stabilna ekipa koja će igrati i evropska takmičenja. Ako to bude tako ostajem u Dinamu, to je moj klub, Pančevo je moj grad, vezana sam za porodicu, imam dugu vezu i sve mi je nekako tu. Nemam neke ambicije da pravim neku ne znam ni ja koliko veliku karijeru u inostranstvu. Možda sam previše skromna što se toga tiče, ali sad tako razmišljam. Volela bih da pronađem neki posao kad završim fakultet i nastavim da igram rukomet prevashodno iz ljubavi kao i do sada. Mada ima vremena i prostor
a za promene, sve može da se promeni.

Znači inostranstvo nije u prvom planu?

-Ne mogu da planiram gde ću da idem dalje, mislim to i ne možeš da planiraš. Sad da kao čekam neku ponudu i da mi je jedini cilj da odem. Ne, ne gledam tako. Ako budem išla napolje hoću da znam zbog čega odlazim i zašto na neki način žrtvujem sve drugo. Da odem napolje da bih živela isto kao ovde, nema svrhe.

Šta nikad nećeš zaboraviti?

-Kad smo bili kadeti, osvojili smo treće mesto u Jugoslaviji i to mi je prva osvojena medalja. Znam da smo bili srećni kao nikad u životu! Igrali smo protiv Medicinara za treće mesto, tada je tamo bila Ana Radović koja je tada bila ispred svih nas, ali smo mi pobedili. Baš smo se nešto dosta tukli na toj utakmici, a znam da sam tada prvi put osetila pravi adrenalin. Bacali smo se po terenu, bila je prava ludnica.

Ne sreću se često sportisti koji uporedo i uporno rade na svom obrazovanju, a još i završavaju fakultete u roku. Ti si redovan student završne godine Filološkog fakulteta na odseku za španski jezik. Kako si to postigla?

-Mislim da je to zato što nisam otišla iz Pančeva. Gde god da sam otišla ne bih mogla da se posvetim školi u ovoj meri. Navikla sam na taj večernji trening i to mi u potpunosti odgovara. Kad završim sa svim obavezama, jako mi prija odlazak na trening.

ZORICA RADOJKOVIĆ

Možda vam se dopadne

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball