Marija Čolić: „Zvezdi hvala za sve" ! - Balkan-Handball.com
Naslovna Ženski rukomet Marija Čolić: „Zvezdi hvala za sve" !

Marija Čolić: „Zvezdi hvala za sve" !

0 komentar

Jedni kažu da se lopta lepi za nju, drugi da ona ide srcem na loptu. Istina je verovatno negde izmedju. Najbolje da to sami proverite jer teško je bez pomoći ruku i nogu objasniti kako brani Marija Čolić, kapiten rukometašica Crvene Zvezde i kadetske reprezentacije Srbije. Marija je rodjena je 12. aprila 1990. godine u Blacu i spada medju najbolje golmane u zemlji. Dolaskom u Beograd prekinula je fudbalsku, a nastavila rukometnu karijeru. Prosek od 16 odbrana po utakmici na polusezoni poručuje da nije pogrešila.

Kada si počela da treniraš i zašto baš rukomet?

– U drugom razredu je došao trener u školu i ceo razred je krenuo na rukomet. U Blacu i nije bilo drugog sporta. Bila sam levi bek tri godine i dobro sam igrala. Na jednoj utakmici iz čiste dosade stala sam na gol. Primila jedan gol na čitavoj utakmici mada ništa nisam znala, nikakvu tehniku i od tada sam golman.

Neku godinu kasnije, umešao se fudbal…

-Već sam napustila rukomet jer je trener otišao i nije imao ko da nas trenira. Igrala sam fudbal za školu, ali nisam branila, davala sam golove(smeh). Videli su me na jednom školskom turniru i zvali da igram za Mašinac iz Niša. Već sam bila na ivici da prelomim i predjem na fudbal kad me pozvao Žerajić. Uz malo kolebanja šta da radim, došla sam u Beograd. Zvezdi hvala za sve. Ovo je treća godina kako sam tu. Trenirala sam sa prvim timom, a branila sam drugu ligu na dvojnu i za mladje kategorije. Volim izazove, konkurenciju. Uvek radim maksimalno, ne štedim se nikad. Verovala sam u sebe, verovala sam da mogu.

Kako je izgledao debi za prvi tim Zvezde?

-Debitovala sam u Super ligi prošle sezone u petom kolu protiv Napredka u Beogradu. Tada je Napredak bio baš dobar. Trener me pozvao za tu utakmicu jer su nam golmani loše branili u predhodnim kolima. Nikad neću zaboraviti tu prvu odbranu protiv Ljilje Knežević. Bio je 14-15 minut, već smo gubili 4-5 razlike, Ljilja sedi na klupi. Treba da izvedu penal i trener mi kaže da udjem. Nisam u trenutku znala šta me snašlo. Ulazim ja, ali ulazi i Ljilja da šutira penal(smeh). Stala sam na liniju, odbranila taj penal i nisam više izlazila iz igre. Napredak je na kraju imao napad za pobedu, ali sam odbranila zicer i ostalo je nerešeno. Sutradan je u u novinama bio veliki naslov „Čudo u Beogradu"!

Ubrzo je usledio poziv i u kadetsku reprezentaciju?

-Da, to je bilo pred kvalifikacije za EP u Danskoj, kod njih prošle godine. Najbolja utakmica koju smo odigrali tamo odigrali bez obzira što smo izgubili(19-18) je bila protiv Danske. Sve pre nas su dobili sa više od 20 razlike i onda naleteli na nas. Do poslednjih sekundi se nije znao pobednik.

Onda je na red došlo EP u Slovačkoj i peto mesto.

– Dobro smo igrali, jedino nas je Španija neprijatno iznenadila i nismo ušli u to polufinale. Ali dobili smo posle Dansku i tim petim mestom kvalifikovali se za kadetsko Svetsko prvenstvo, isto u Slovačkoj ove godine na leto. A baš sada u martu juniorska selekcija ima kvalifikacije na Islandu za SP u Makedoniji krajem jula. Imamo grupu sa pet ekipa, sve druge imaju četiri. Biće nam teško, samo pobednik prolazi, ali verujem da možemo da prodjemo.

Posle EP u Slovačkoj kadetska reprezentacija je zaigrala i na Olimpijadi mladih u Beogradu, na EYOF-u.

-Da, imali smo tu Olimpijadu mladih, tu smo bili četvrti. Odigrali smo dve utakmice u grupi, pobedili Češku, Island i došla je utakmica sa Danskom u kojoj mi je pukao mišić u 45 minutu kada su mi šutirali penal. Otišla sam u špagu, lopta me udarila po vrhovima prstiju i ode noga. Tada smo vodili šest razlike. Boli jako, ponavljam sebi mogu ja to, ostala sam još malo na golu, ali nisam više mogla od bolova. Odigrali smo nerešeno na kraju. Prvo su mi rekli da mi je istegnut mišić, branila sam sve sa bolovima malo protiv Norveške za treće mesto, ali sam brzo izašla, nisam mogla. Posle sam imala pauzu mesec i po dana kada su ustanovili šta je u stvari bilo.

U reprezentaciji radiš sa Brankom Jovanović, golmanskom legendom. Kako to izgleda?

-Od Branke Jovanović puno učim. Radim sa njom u kadetskoj i juniorskoj reprezentaciji. U Zvezdi nemamo trenera golmana. Pokušavam da upijam sve što ona priča i pokazuje. Ranije niko nije radio sa mnom, sve sam sama naučila, zato nemam tu golmansku tehniku. Kažu mi da idem srcem na loptu, pa idem, šta drugo da radim(smeh). Ne mogu drugačije.

A ko su golmani koje ceniš, da ne kažem uzori?

-Leganger je jedna od njih. I sada je pola Slagelsa. Branku sam isto volela da gledam, ekstra je branila. Naravno, Zlata je kraljica! Uz Balać najbolji igrač lige. Jako je poštujem kao osobu i kao golmana. Ima tako neki čudan stil branjenja, kao i ja. Mnogo volim moju zemljakinju Miru Milenković, ona je jako dobar golman. Sada je u Budućnosti, čujemo se često. A puno mi je srce kada vidim da mi naši stariji golmani pružaju podršku. Milenković, Vojčić, Djerić, Stevančević sam uvek gledala sa poštovanjem, a sada su tu da me podrže. To mi stvarno mnogo znači

Pratiš li neku inostranu ligu ili neki klub gde bi možda nekad volela da zaigraš?

-Viborg nešto više volim od ostalih klubova, mislim da će sigurno biti prvi u Danskoj. Ligu šampiona će teško osvojiti. Može i norveška liga, Larvik recimo, ne bih se bunila. Pratim inače sve lige gde igraju naše igračice. Španija, Madjarska, Danska, Slovenija, evo sad i Crna Gora.

A naša Super liga, tvoja očekivanja?

– U principu mislim da je Naisa jača po sastavu od Kikinde. I imam više drugarica dole(smeh). A Zvezda…svake godine ista priča, da ostanemo u ligi. Nekad pomislim kakvu bi ekipu sada imali da su ostale Čolić i Budai. Sledeće sezone sigurno ostajem u Zvezdi ako ostanemo na okupu i malo pojačamo sastav.

Ti si kapiten svog kluba i kadetske reprezentacije. Biti kapiten predstavlja čast, ali i obavezu, kako to izgleda?

-Naporno mi je, mogu ti reći(smeh). Ne mogu nekad da ih smirim, posvadjaju se, ja moram da ih mirim, ako nešto bude ja sam kriva, ali dobro. I to znači biti kapiten.

Da li kapiten planira da promeni sredinu, predje u neki drugi klub?

-Ne, sada stvarno ne bih. Zvali su me već neki jači klubovi, ali nisam htela da idem. Imam 17 godina i meni je minutaža sada najvažnija. Sada novac nije u prvom planu. Sa drugaricama iz kadetske reprezentacije primam stipendiju od Ministarstva sporta, a tu su i premije kad dobijemo nekog favorita. Ne znam kako je u drugim klubovima, ali u Zvezdi imamo restoran, plaćen stan, ma sve nam je obezbedjeno. Nisu to neke velike pare, ali meni sada stvarno više ne treba.

Ko su najbolje igračice Super lige po pozicijama?

-Levo krilo Jovana Bartošić(Naisa), bez premca. Levi bek, koga da stavim…Sanjica Damnjanović(Naisa). Iz Dinama srednji bek Daca Pavlov i pivot Bilja Balać. Desni bek, Dijana Števin iz Kikinde. Desno krilo… Slavica Koperec(Naisa). I golman naravno Zlata(Vrnjačka Banja).

Iznenadili ste Radnički na početku drugog dela sezone i to na njihovom terenu?

– To više i nije iznenadjenje, dobile smo ih i prošle godine tri razlike. To mi je jedna od najboljih utakmica prošle sezone, 21 odbrana. Podcenile su nas, opet. Mi smo ušli motivisamo u utakmicu, a one su bile opuštene. Gledano po pozicijama stvarno su jače od nas, ali platile su svoje greške. Na poluvremenu su one vodile, gubile smo četiri razlike do deset minuta pred kraj. Ali gol po gol, odbranimo se, opet gol i dobijemo na kraju.

Koju utakmicu niste smeli da izgubite?

-Protiv ORK Beograda prošle godine.

Ali niste izgubili?

-Pa pobedili smo, ali nismo smeli da izgubimo(smeh). Ove sezone od Medicinara u Šapcu i to zbog sudjenja. I od Temerina kod njih, ali to je zbog naših gluposti. Posle utakmice sa Medicinarom i na konferenciji sam rekla da njihove tri igračice imaju godina koliko naša postava i da su im sudije dale pobedu.

A u kojoj ste se provukli?

-Protiv Napredka. Bilo je nerešeno na 40 sekundi do kraja, napravili smo dobar višak na desnom krilu i poveli. Imali su još 15-tak sekundi za napad, Milunović je šutirala nisko, odbranila sam, skoro uhvatila živu loptu i dala gol sa svog gola, prvi ove sezone(smeh).

Ima li napredka u tvojoj igri u odnosu na prošlu sezonu?

-Sigurno da. Osećam i veću sigurnost u igri, iskusnija sam. Što sam duže u Super ligi nekako mi je lakše. Prošle sezone sam imala 13 odbrana u proseku, sad imam 16, i to je neki napredak .

Na rukometnim utakmicama nema mnogo publike, kako gledaš na to?

– Nervira me što svi prate fudbal, a nemamo nikakvog uspeha. Dobro, nema ni rukomet, ali nisu nam ni dali priliku. Volim kada imamo podršku sa tribina. Manje sredine imaju više navijača, volim kada igramo u takvoj atmosferi. U Boru recimo, samo kad me ne gadjaju upaljačima(smeh). Baš kada smo igrale EP, bile smo mi, Crnogorke, Hrvatice i Slovenke. Četiri nacije, isti jezik. Skupljale smo se i navijale jedne za druge, baš smo se ekstra družile sa svima. I sada se čujem sa njihovim igračicama.

Danska kao suprotan primer, tamo je rukomet sport broj jedan.

-Kad smo bili u Danskoj šetamo ulicom i vidimo na trafici novine, preko cele strane Tanja Milanović! Dala 12 golova nekoj ekipi. Kada će to da bude vest kod nas?! Njima su rukometne utakmice praznik. Tamo kad igraju Slagels i Viborg nema ljudi na ulicama, svi su kući uz tv ili u hali. Letos na Olimpijadi mladih, nema naših navijača, kao došli bi navijači ako bi mi imali uspeha. Pa niste nam dali priliku! Kao prvo mi da pobedimo pa će tek onda da dodju. Igrali smo baš protiv Danske u Beogradu. Imali su 150 navijača, šalovi, navijanje, čuda. Roditelji, prijatelji, šta su, ne znam, ali oni su svakako došli iz Danske! Pogledam naše navijače, devojčice iz Zemuna(ŽRK) napisale na majicama Srbija i to je to.

Kako provodiš slobodno vreme, ideš li ti na utakmice?

-Volim da šetam ili sednem sa društvom negde. Ne izlazim preterano, osim kada odemo sa klubom da proslavimo nešto, kao sada posle Radničkog. Volim tenis, gledala sam sad Australijan open i obožavam Anu Ivanović. Baš mi je žao što je Šarapova na kraju pobedila, nikad nije onako dobro igrala. Na rukomet idem kad god imam priliku. Sada se poklapamo sa Radničkim pa ne možemo medjusobno da gledamo utakmice, prošle sezone kad je bio ORK u Super ligi bilo je više utakmica u Beogradu.

Za kraj, ne tako uobičajena želja…

-Želja mi je, ako nekad budem mogla, da pomognem deci, ljudima kojima je pomoć potrebna. Teško će to ići od rukometa, ali to mi je neka želja. Kada budem igrala za pare, a daće Bog da uspem u toj nameri, u nekoj budućnosti. Da mogu da zaradim, da pomognem i drugima.

Osim što ide srcem na loptu, Marija ide srcem i kroz život. Na pravom je putu. Samo da ostane na njemu. Puno sreće u nastavku sezone!

ZORICA RADOJKOVIĆ

Možda vam se dopadne

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball