SP kolumna Milana Krasića: Prazni psihički i fizički

Sve je podsjećalo na utakmicu s Francuzima. Samo s obrnutim scenarijem. Strašan ulazak Danaca u partiju turnira, s Eggertom koji je trpao, Landinom koji je branio, Møllgaardom i Toft Hansenom koji su mlatili i Hansenom koji je kreirao. I sve to su Hrvati u prvih 15 minuta gledali iz prvog reda. Obrana Hrvatske je bila zaštitni znak, a Danci su zabili 7 golova u prvih 10 minuta. Stvorili 4-5 razlike koje su držali do kraja, u nevjerojatno moćnoj partiji bez oscilacija.

Hrvatska je platila danak nekoliko stvari. Prva je svakako psiha jer se utakmice u završnici gube još od Tunisa 2005. godine. Odavno je Balić rekao da je njegova generacija – da sada ne ulazim u moguće razloge – trebala, možda i morala osvojiti više zlata.  Psiha je dakle prvi problem. Drugi problem su opet bili Francuzi. Goluža i njegovi dečki su taj meč odigrali za pohvale cijele Europe. Koje su dobili. I od Wilbeka, koji je Hrvatsku stavio u jasnu ulogu favorita, ali istovremeno je i Wilbek znao da ima odmornije igrače. I ne samo odmornije. Hrvati su se iscrpili u ratu s najvećim neprijateljem, i onda kada je počela utakmica s Dancima ostali bez Drage Vukovića.

– To je naš ključni igrač i za obranu i za napad – govorio je Bičanić poslije poraza.

– I ja u Dule smo bili kao dva iscijeđena limuna nakon Francuza – i to je dodao.

Bez Vukovića, s Duvnjakom koji je morao primiti infuziju zbog temperature, te s Kopljarom u onom njegovom starom, a to znači lošem izdanju, kada se ne usuđuje preuzimati odgovornost, a ovaj put je trebao više nego ikad, jer s Duvnjakom koji nije pravi, to se vidjelo od početka, s Vukovićem na tribinama, s Vorijem izvan utakmice, Kopljar je morao više. A nije. I to je jedan od velikih razloga poraza. Dva od svoja tri gola je stavio u prvih pet minuta nastavka. Vrijeme je pokazalo da je već to bilo kasno, jer se ovaj meč riješavao u prvih 10 minuta. Danci su ga riješili. Goluža je pokušavao svakakvim obrana, ali obrana, čak bi se usudio tvrditi i to, nije izgubila utakmicu. Hrvatski napad je ovaj put zakazao. Ono čega sam se bojao od početka turnira, igre na postavljenu zonu. Danci su se vraćali kao turbo-zečevi i svaki put spremni čekali na kontakt. A u tim kontaktima su imali i jedan taktički dodatak. Rene Toft Hansen je izlazio svaki put na 9, pa čak i 10 metara i tu ne da je zaustavljao hrvatskog igrača, već bi podario i dobranu količinu batina. Češki suci nisu bili dobar dio ove večeri u Barceloni, to su mu dopuštali i Toft Hansen je mlatio gdje je stigao. Ali s time i prekidao gotovo svaki napad. Nije bilo tečnosti, gubilo se snage, onda se gubilo sange u šutu, zbog čega je Landin u početku skidao sve i svašta. Nakog toga bi lopta u pravilu dolazila do Mikkela Hansena koji je vukao taj prvi val i tražio uglavnom Eggerta. Tu su Danci dobili utakmicu. Imali su Søndegaarda desno, Møllgaarda i Hansena na sredini, Laugea i Markussena lijevo. Svi pet su zabijali. I tome pridodajte Eggerta, Nødesboa, te Landina i Kaspera Nielsena. Takvu širinu Slavko Goluža nije imao i zbog toga je izgubio utakmicu.

Vuković je vrlo lako moguće izgubljen i za Sloveniju, utakmicu za broncu koja se igra ni 24 sata kasnije. Ali ako ćemo iskreno ni Vori, ni Čupić, Duvnjak, Vuković, Alilović ni svi ostali ovdje nisu došli – dogurati što dalje. Poput Slovenaca. Hrvatska je ovdje došla po zlato. Zato se i nije kalkuliralo u skupini. Zato je najteže opet igrati ovaj meč za ‘drvenu’ medalju kojih su se toliko nakupili. Ali i na kojima mogu doktorirati. Ne sumnjam da će i ovaj put biti pravi. Samo što nisam siguran koliko je ostalo u tanku. Psihičkom i fizičkom.