Balkan-Handball.com

KOLUIMNA MLADENA MILETIĆA: Ako ovo je kraj…

Previše toga podsjeća na onaj intermezzo od 1997. zaključno s krahom iz 2002., pa nikakvo čudo ne bi bilo da i sada priča na Europskom prvenstvu za hrvatsku reprezentaciju završi već nakon dvije utakmice. Čak i sastav skupine podsjeća na taj švedski euro, jer opet je tu Francuska, umjesto Jugoslavije Srbija, jedino Švaba nema ne računamo li glavnoga na klupi Ukrajine. Ona momčad pod vodstvom Ćosa Milkovića nije tada bila spremna za najveće izazove. Već sljedeće godine svi ti utopljenici iz Jönköpinga – Sulić, Balić, Metličić, Dominiković, Džomba, Šprem, T. Valčić, Zrnić uz starije Jovića, Golužu, Kelentrića i Matoševića – imali su odgovora na sve i otišli do kraja. Svaka je paralela u pogledu dometa današnje generacije deplasirana. Kome još nije jasno da se onakva generacija rađa vjerojatno jednom u pola stoljeća? No, neke pouke iz onog Červarovog preporoda 2002./2003. ipak su univerzalne. Svaka škola ima cijenu, to znamo. U rukometu za velike domete treba znati dijeliti i istrpjeti batine, što od protivnika, što od javnosti, to je jednostavno neizbježno. Selekcija je važna, ali isto tako i doselekcija. Poraženima iz 2002. pridodani su Kaleb, Lacković, Šola i Vori. Nisu se sva četvorica nametali sami po sebi.

Ne sumnjam da je streljački vod za Horvata spreman završi li stvar nepovoljno i tako brzo. Ne stignu li u tom slučaju šefovima hrvatskog rukometa već oko 22.15 bar tri SMS ponude u vidu tih par slatkih riječi „ja bih to vodio bolje”, bit ću ozbiljno razočaran! No, tko može i želi vidjeti dalje od prve lopte svjestan je i da se Horvat u tandemu s Balićem spustio u okno. A iz rudnika, znamo, ne možeš ne izaći čađav. Teško se sjetiti kad smo na startu nekog natjecanja, u pravoj utakmici, a ne u nekakvom revijalnom raspucavanju, u trenucima kad se lomi, a ne na plus deset, gledali takvu plejadu novih lica u hrvatskom dresu. Sa svim svojim vrlinama i očitim manama, najbolje su što smo posljednjih godina stvorili, uz par izostanaka na koje uvijek moraš računati. Horvatu odlikovanje za hrabrost! Mada se ona obično dijele posthumno, palima na fronti… No, dokle je trebalo gurati po starome? Pogledajte dob igrača, Hrvatska kasni bar godinu dana s novim imenima u nosećim ulogama. Ako se gleda prema Parizu i tom nekom SP-u kod kuće 2025. (mada to nerijetko ispadne promašen fokus), onda se nije imalo što čekati. Ili da se provjeri igra li još negdje Buntić?

Drvlje i kamenje po Gadži! Oprostite, ali pamtim i veće igrače baš na toj poziciji koji su nestajali pod topovima francuske obrane. Lučin je već odigrao bez respekta, ali i za njega jednako kao i za Jaganjca vrijedi ona da je sutra – novi dan.

Utisak prve večeri je RTL-ov prijenos! Odnosno, cijeli trosatni program priređen u čast početka Europskog rukometnog prvenstva, natjecanja koje kao i kompletan sport pleše na rubu između spektakla i cirkusa. Dva studija, u drugom dva svjetska prvaka, u prvom tri zlatna olimpijca plus Kaleb u sukomentatorskoj ulozi. Hologram Tina Lučina koji nakon utakmice „na tri metra” daje izjavu, priča s Metličićem i Špremom, i kaže: „Previše smo se bavili sucima.”. Skype-intervju Drage Vukovića s Nikolom Karabatićem pola sata prije početka, dvije specijalne izvjestiteljice u Szegedu, čuda, nedostajalo je još samo da Plenković digne borbene avione da nadlete granicu s Mađarskom! Svu pažnju koja izostane kroz godinu, rukomet naplati u tih dva i kusur tjedna ludila. Valjda neće poslije svega gore u upravi netko presjeći sve to uz ono „šta će nam to više…”.

Ne bi bila nikakva senzacija da ova Srbija sa zadovoljstvom deportira Hrvate kući već usred prvog kruga. Prilika je zapravo kolosalna, najveća u posljednjih deset godina. I krajnje je promašeno, a bilo je čak i toga u eteru a što dovoljno govori koliko se u navodno rukometnoj naciji rukomet prati izvan velikih natjecanja, podcjenjivački pričati o uvjerljivoj pobjedi nad Ukrajinom. Jer na stranu ona da igraš onoliko koliko ti suparnik dozvoli, ta momčad pod komandom stranog trenera konačno ima krvi u licu, više nego dovoljno talenta i kvalitete u kadru za drugi krug a moguće i nešto više, te nakon dugo vremena evidentno više iskustva od susjeda. Pa baš to prethodno momčadsko iskustvo možda i presudi, jer ono je kod cijelog niza igrača poput Marsenića, Radivojevića, Cupare ili Kukića koji su se uvijek uredno odazivali i putovali s nadom, da bi sve završavalo s traumama i frustracijama, garniranim provlačenjem kroz naše balkansko blato, nagomilalo glad koja presuđuje između lovca i lovine. Jer, gladan lav… Proces je to koji traje pune duže od jednih koronom okrnjenih priprema, pa neke je temelje valjda i Peruničić postavio istrpjevši na plećima sve i svašta, premda je neutralac bio nasušno potrebno rješenje. Kukića je trebalo gurati, to se vidjelo još u Zadru u kvalifikacijama za Euro 2020. Sad se ulaganje može isplatiti.

Ali, trenerski je posao takav, nerijetko netko drugi vrhnje pokupi, a što možda i Horvat na svojoj koži osjeti. Bez obzira na ishod, Horvat je dobar izbor jer je krenuo iz lige prošavši dva kluba i ima dobar uvid u kadar, kako kod kuće tako u drugim ligama. A opet, glavosjek, mada nezaslužen, zadnji bi me iznenadio. Dogodi li se, na spomenik tom rekordno kratkom mandatu treba od riječi do riječi prepisati ono što na mjestu vječnog počivališta piše i Janosu Kadaru, najdugovječnijem vladaru u novijoj povijesti Mađara: „Bio sam gdje sam trebao biti. Učinio sam što sam morao.”.

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *