KOLUMNA IVANA LAPČEVIĆA: "Razumem Šefe" - Balkan-Handball.com
Naslovna Analize KOLUMNA IVANA LAPČEVIĆA: „Razumem Šefe“

KOLUMNA IVANA LAPČEVIĆA: „Razumem Šefe“

zika.bogdanovic
5 komentari
Živimo vreme velike neizvesnosti koja se nadvila nad ljudski rod. Kao svako neizvesno vreme ogroman pritisak oseća se u vazduhu.
Niko ne zna šta će biti i kako će se sve ovo završiti.
Ono što je sigurno da posle duže pauze koju su sportisti koristili, svako na svoj način, motori su već uveliko upaljeni ili se spremaju za paljbu.
 
Život sporta se budi i ponovo živi, trpeći oblak neizvesnosti iznad sebe i mogućnost da sve ponovo stane.
 
Ipak obzira na sve, jasno je da svako treba da radi svoj posao najbolje što zna u okolnostima u kojima se nalazi. 
 
Svakako nije ova neizvesnost izgovor, da se ne izgara na svakom treningu, svakoj utakmici u svakoj vežbi ili što svaki vrhunski trener savetuje svoje igrače
 – Vi dajte svoj masimum, a šta će biti videćemo.
Ne mali broj puta bio sam svedok, da igrači daju svoj istinski maksimum i poraz se doživljava kao pobeda.
To je osnovna poruka tekstova koje sam pisao na portalu direktno.rs, a koja se mogu pročitati u arhivima njihovih kolumni – Kao što alhemičar pretvori olovo u zlato, tako i sportista postaje alhemičar svoje karijere onda kada odbaci izgovore, žaljenja i opravdanja i čvrsto odluči da postane sportski posvećenik trudeći se da u svakom trenutku daje svoj maksimum.
 
Danas bih se osvrnuo na jednu suptilniju i osetljiviju temu kojom bih probao da povežem sport, naročito savremeni sport u ovo vreme neizvesnosti, ali neophodnog buđenja, kao i pristup vrhunskih sportista u odnosu na prave I ispravne životne vredosti.
 
Naime kraj jedne duge i uspešne sportske karijere, bez obzira šta god da je iza je verovatno  njen najteži sastavni deo.
To je trenutak kada igrač, sportista umire u čoveku da bi se rodio neko drugi.
Smrt kao smrt nosi sa sobom veliki teret.
Hteo to ili ne svaki sada već bivši sportista praviće svesnu ili nesvesnu retrospekciju vraćajući se u slike ili situacije svoje igračke prošlosti. Ovo je sasvim prirodan proces koji će kog nekih trajati kraće, a kod nekih duže sve dok ne uspeju da otpuste igrača iz sebe i vrate se u sadašnji trenutak, ostavivši zauvek onu čuveni rečenicu – Kako je to nekada bilo, kada sam ja, kad smo mi – prihvatajući da je sada nešto novo, nešto drugačije, nešto savremenije.
 
Prolazeći kroz proces igračke smrti svako će na svoj način prolaziti kroz ovo proživljenu prošlost. Neko sa ponosom, arogancijom, hvalisanjem, neko sa setom što je gotovo, a neko sa žalom što nešto nije bilo drugačije.
Spadam u ovu poslednju kategoriju bivših sportista i valjda zato u intervjuju kod Žike sam i dobio to pitanje 
 
– Za čime žalim kad pogledam iza sebe u svoju sportsku karijeru?
 
Nespreman na ovo pitanje odgovorio sam šablonski – više medalja, više priznanja, još bolji rezultati –
Nekoliko dana kasnije šetajući kroz banjičku šumu shvatam dubinu i važnost ovog pitanja i da preko njega ne treba proći tek tako formalno. 
Sedam na klupu i počinjem da vraćam film. Istina je da žalim, ali iskreno za čim.
 
– Prvo što mi pada napamet jesu lične pauze i odmori koje sam proglašavao i to kad im nije vreme – često i u sred sezone ili pred neke važne utakmice. Trenirao sam naporno i žestoko, ali žalim što nisam radio na sebi mnogo više da bih u trenutku video i shvatio šta je to što me udaljava od sporta od terena od ciljeva. 
Shvatam da žalim, ne što nisam osvajao više medalja, već što nisam dao onaj samo sebi željeni maksimum
 
– Zatim shvatam, idući dalje, da žalim što nisam uspeo da zadržim onaj dečiji žar i umesto kao stres i pritisak na karijeru gledam kao na radost i vrhunsko zadovoljstvo.
 
– Osećam žal i što utakmice i takmičenja nisam doživljavao kao nepovratnu i jedinstvenu šansu, a ne kao opasnost i pretnju.
 
– Žalim što sam se više bavio time kako da ne izgubim, nego načinima kako da pobedim.
 
– Duboko žalim što sam trenere najčešće smatrao nadrndanim autoritetima koji svoje nesigurnosti i frustracije istresaju na nama igračima, a ne kao saradnike, braću, drugove u istoj misiji da svi zajedno i svako od nas bude bolji i uspešniji
 
– Žalim što nisam bio otvoreniji i mnogo više koristio mogućnosti sporta da se širim kroz svet, učim uporno jezike, otkrivam kulture i običaje, pokazujem da mi je stalo do tih ljudi, te nacije, tog kluba.
 
– Žalim što u potpunosti nisam bio prisutan tu gde živim i što umesto da se divim lepoti koja me okružuje i zahvaljujem na daru da to mogu da osetim, ja sam trošio dragoceno vreme buljeći u internet i čitajući domaće novine i razne potpuno nebitne gluposti.
 
– Iskreno žalim što nisam ispio sve blagodeti koje sport nudi svom detetu sportisti.
 
– Takođe žalim i što nisam davao, nudio, poklanjao savete, iskustva, ideje mlađima od mene u trenucima kada je moje ime bilo na vrhuncu i imalo svoju specifičnu težinu.
 
– Žalim što nisam bio humaniji i hrabriji da iznesem javno svoje stavove, pomognem nekome i promenim mu život na bolje.
 
– Žalim što se nisam na vreme, još od početka karijere, naporno spremao za njen kraj. 
Žao mi je što nisam mogao da čujem mudru i izuzetno vażnu rečenicu 
– Sportski vek je kratak. Dugačak život je nakon njega 
 
– Osećam i laganu žal što nisam davao još više golova, lepih poteza, sloboda igre, radost nadmetanja, međutim postoji jedna stvar, posebna, zbog koje mi je najviše žao i zbog koje uostalom i pišem ovaj tekst.
 
Kao mlad igrač gledao sam i kopirao starije igrače. Danima, mesecima, godinama radio sam na tome i kopirao skok-šut Veselina Vujovića, prolaze Zlatka Portnera, lucidnost igre Mileta Iskaovića, mudrost Zdravka Rađenovića ili Časlava Grubića. 
Analizirao sam neprelazni trojac u odbrani Vuković- Rnić- Isaković. 
Kasnije sam pokušavao da shvatim kako je Štafan Olson uvek u šansi za gol iako se kreće sporo kao puž ili kako to da se Magnus Vislander neprimetno gega kako patka celu utakmicu, a na kraju je gotovo uvek igrač utakmice. 
Gledao sam ove sportske legende i pokušavao nešto da naučim i primenim u svojoj igri i karijeri.
Imajući ovo u vidu, najviše žalim za onim što ljudi vole da kažu:
– Što se nisam rodio malo kasnije. Sad bih znao šta i kako – 
Isto tako i ja, ne bih vraćao svoje vreme sportske karijere da bih isprvljao sve ono gore redom navedeno, vratio bih igračke dane, samo iz jednog jedinog razloga.
 
Iskreno mi je žao što u svoje vreme nisam imao takvog čoveka, kome bih mogao da prepustim svoje totalno poverenje. 
Nisam imao čoveka – sportistu, kome ću verovati celim svojim bićem, od koga ću učiti, posmatrati i gotovo uvek znati šta I kako treba da radim. 
Žalim što nisam imao Novaka, ispred sebe da ga pratim, ne kao idola kome ću se diviti već kao sluga čije ću instrukcije verno pratiti i tako kada imam dilemu šta i kako treba da radim, samo pogledam i kažem – „Razumem Šefe.“
 
Teško je biti sportista koji gotovo savršeno pokriva svaku oblast sportske karijere, ali još važnije vrhunskog sportistu koji gotovo savršeno upravlja svim životnim oblastima.
 
Moćno, uticajno, ispravno, a u isto vreme skormno i obično.
 
Razlika između pravog vrhunskog sportiste i vrhunskog sportiste je što prvi nesebično nudi svoje srce životu, ljudima, kolektivu.
 
Gledajući današnji fudbal, ligu šampiona, bez publike vidim jednu mašinu bez Duše.
Isto tako, vrhunski sportista je, bez ispravnog i duhovnog uticaja, nažalost samo mašina za štancovanje plemenitog metala u vitrinu ili brojeva na bankovnom računu.
 
Vrhunski sportista sa Dušom postaje onaj čija dela pokreću Duh i hrane svakog od nas.
Takva dela su neizbrisiva i ostavljaju večni trag poput Vijetlamske zvezde koju će mladi sportski tragači godinama, decenijama, pa čak i vekovima moći da prate.
 
 
 
 

Možda vam se dopadne

5 komentari

Petar 10/08/2020 - 12:12

Bravo, majstore za tekst!

Odgovori
Đokić Nebojša 10/08/2020 - 12:30

Iskrena duša i čovek. Prijatelju imaš dosta životnih kolumni koje možeš pretočiti u jednu lepu knjigu zarad novih i mladih sportista.

Odgovori
Karmina burana 11/08/2020 - 13:43

Bravo, svetski a naš. Tekst natopljen emocijama, stvarno si ga napisao svaka čast. Svet je na energetskom polju apatije, stida pa čak i krivice a ovakvi ljudi i tekstovi mogu ga vibraciono ako dovoljno ljudi pročita tekstove i smiri svoje misli podići na polje bezuslovno Ljubavi.Mladi sportisti koji budu razumeli tvoje misli pretočene u kolumne imaće veće šanse da ostvare zacrtane ciljeve

Odgovori
Francuskinja 08/12/2020 - 22:53

Prélepo

Odgovori

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball