Balkan-Handball.com

KOLUMNA Mladena Miletića: Antibalkan handball

Pojam Balkana u Europi nitko ne zna definirati. Niti može odrediti gdje počinje, gdje završava, koje zemlje ili krajeve uključuje, a koje ne. Za Nijemce je i Beč Balkan, a za Krležu je počinjao s hotelom Esplanada. Kad se vani priča o Balkanu, onda se misli na opasnost, nesreću, nesposobnost ili jednostavno neku muljažu. Svijet tako trenutačno strahuje od balkanizacije Amerike. Kad se nedavno izbornik danskih rukometašica nakon poraza od Hrvatske očešao o suđenje crnogorskog para, iz očaja zlurado spočitavši da se tako nešto „moglo doživjeti na Balkanu prije dvadeset godina”, nesvjesno je podsjetio i na pravi razlog zbog kojeg očito vuče traume na to vrijeme i prostor. Jednostavno rečeno, bili smo bolji. Da, bilo je svega, ali bili smo bolji. Pritom bi ga vjerojatno iznenadila spoznaja da od Zagreba do Kopenhagena ima samo malo više vožnje nego do najvišeg vrha planine Balkan u Bugarskoj. Pa opet, to Hrvatsku ne svrstava u zemlje Skandinavije, nego je ona po svemu i danas – Balkan. Što ima i svojih draži, dapače. U rukometu, nažalost, sve manje i sve rjeđe.

I bez finala rezime je – poražavajući. Tri reprezentacije, nijedna među osam na svijetu, zajedno su skupile sedam pobjeda u 17 utakmica (Slovenija i Makedonija odigrale su jednu međusobno, pa nije 18), a sve tri su pokazale ono najgore od Balkana: Hrvatska dozlaboga prespora i neorganizirana u napadu za današnji rukomet, Makedonija malodušna i sklona brzom raspadu, a Slovenija je i talent i šansu protraćila na stvari koje nemaju veze s terenom. I opet su se tu negdje našli Danci da natrljaju sol na ranu i poruče: Pa sami ste si krivi! Dodajmo tome i trenutačnu situaciju na tablicama klupskog rukometa: U Ligi prvaka Vardar 3 boda, Celje 2, Zagreb nijedan. U EHF ligi Metalurg ima 1 bod, Nexe 2, Pelister 3 i Trimo Trebnje, jedini iznad četvrtog mjesta u svojoj skupini – ima 4.

Naravno, nije sve tako crno, kao što ni prošle zime nije bilo blistavo kako se moglo zaključiti kad su i Hrvatska i Slovenija bile u polufinalu EP-a.

E sad, nakon ovakvih potopa na Balkanu je uobičajeno „rješenje” – sve treba srušiti. Jer ništa ne valja i sve nema smisla. Valjda je to i do učestalih ratova, razaranja, pa već i podsvjesno težimo ka takvim kataklizmičnim raspletima. A nije, ponekad samo treba napraviti mali klik da bi krenulo na bolje, da bi se šarena kocka posložila. Dolazak Hrvoja Horvata na klupu Hrvatske može donijeti efekt svježine, kao što je otprilike i za Srbiju značio dolazak Gerone, ali suštinski problemi ostaju trajni i dijelom jesu vezani za nedostatak novca za rad u rukometu, mada ne i sasvim.

Narodski rečeno, zašli smo u ćorsokak. Projekt regionalne SEHA lige zapao je u nemale probleme zbog izbijanja pandemije. Prije nje imala je i poslovnih i sportskih uspjeha podvedemo li joj pod zasluge da su njeni klubovi igrali, a jedan i osvajao F4 Lige prvaka. Ali nije potakla klubove da se okrenu stvaranju (i zadržavanju) vlastitih mladih igrača, što je bio neki inicijalni cilj, već baš naprotiv. Izuzev slovenske, nacionalne su lige manje-više zapuštene, a pandemija je dokusurila i one koji su bar prije nje trenirali pet puta tjedno. Baza se ozbiljno suzila. I sad dolazimo u situaciju da gledamo kako Šveđani s lakoćom nađu 11 zamjena i dođu do finala, kako 19-godišnji Poljaci i 21-godišnji Mađari gotovo rutinski kombiniraju u vanjskoj liniji sa snagom i elanom koju mladost nosi, a mi razmišljamo da li još jednom reaktivirati Gojuna. Uza svo poštovanje doprinosu…

Europa ili Balkan? Država ili Balkan? Dvojbe stare dvjesto godina lome se i u rukometu. Svaki je izbor dopušten i legitiman. Ako mu se odlučite ozbiljno posvetiti. I ako u njemu bar relativna većina partnera vidi i voljna je raditi za neki zajednički cilj, interes. Poželjno je pritom da niste potkapacitirani. Koliko jakih, kvalitetnih rukometnih radnika na čelu klubova u svojoj zemlji možete navesti? Ma navijao bih i za RK Ortakluk i za RK Glava&sinovi i za RK Moj Privatni Klub. Kad bi znali što rade. Ali gle, majku mu, ne ide…

Ne izuzimam od odgovornosti ni svoju struku. Pa reci radije uredniku „brate, ajde neko drugi, nisam odgledao nijednu utakmicu godinu dana”, nego da rušiš i predlažeš selektora kao da si Stručni savjet s pet olimpijada u nogama.

Problema je previše da bi ih jedan čovjek riješio. Ishod je izvjestan i svodi se na jednu riječ – beznačajnost. Baš kao i na geostrateškom planu. Kolonijalni položaj. Jači i pametniji uzet će ono nešto što još vrijedi i ajd’ zdravo! Sve je jasno ko na dlanu, i noćas će kafana da plače… Balkan. Vrelo talenata, more jada.

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *