Balkan-Handball.com

KOLUMNA Mladena Miletića: Sabirni centar Kairo

Tog jutra, nakon što se zastor spustio i svi ljudi s kojima je krenuo na velik put zaputili se na let kući, Profesor je usnuo dubok san. Sumoran i nijem hodao je kroz dubok pijesak, preko velikih dina, vukavši za sobom veliku mrežu s loptama. Ostavljajući dubok trag koji će jednom neka jača pješčana oluja zamesti. Popevši se na vrh zadnje dine, zagledao se u neka vrata. Čuje glasove. Sve ih redom prepoznaje. Svi sjede na istoj klupi. Pod trešnjom u cvatu, usred te pustinje. Svi nose isti sivi sako. To je neka kafana, ali bez stolova, muzike, bez šanka. Izgleda kao velika prazna kutija. Samo se odnekud, kao iz magle, ukazuje konobar.

  • Neko nam dolazi… Pa to je Profesor! Profesoreee… Vratili ste se… Dobro nam došli!
  • Bolje vas našao! Što da vam kažem, evo me opet…
  • Vi malo-malo na onaj svijet, pa se vratite. Mogli ste i još koju godinu…
  • Ah, dosta je bilo! S kim sam živio… Bože, kako ste mladi… A vidi mene, pravi starkelja!
  • Pa tu smo onakvi kakvi smo bili kad smo pali… Čekali smo vas da dođete. Pričajte nam, sve nas zanima. Ima li dobrog rukometa, dolazi li narod?
  • Nema nikoga. Zabranjeno je za publiku, velika je bolest zavladala. Ali, čujte, igra se… Samo, kako ko!
  • Kakva bolest, Profesore?
  • Španjolska gripa. Ali ima i drugih, još gorih.
  • A vole li nas još ko nekad naši ljudi?
  • Kad pobjeđujemo. Inače psuju, vrijeđaju, svašta govore…
  • Da nemate slučajno vatre? Nisam zapalio otkako sam ušao.
  • Znate da ne pušim, kolega.
  • A šta kažu, hoće li i od nas nekoga možda još vraćati? Kao što su vas…
  • Je, samo tebe čekaju! Pusti čovjeka…
  • Što se vi javljate? Bili ste zadnji na prvenstvu! Gdje ono…
  • Mir, ljudi! Svađa me ispratila, svađa me i dočekala…
  • Kakva svađa, Profesore?
  • Ma gluposti… Nije dobro. Kuća je u rasulu! Svak je protiv svakoga. Prave se da je sve u redu, a jedan drugom vade oči žive. Dok me nije bilo, sve su zakockali, prodali. S igračima manipuliraju ili ih vrbuju za svoje ratove. I svi su međusobno ucijenjeni.
  • Ma toga je bilo i ranije! A gdje je Zoran? Šta radi?
  • Ništa. Samo gleda kako se grebu za vlast, za klupu. Težak čovjek. Ako nema problema, on ih sam stvori. Na kraju me, moram priznati, čak i razočarao.
  • Baš čudno… Mali, donesi još jednu rundu! Profesore, jeste za gemišt?
  • A ne. Ja ne pijem ni prije ni poslije utakmice. A šta vi tu radite?
  • Ništa. Tako sjedimo i pričamo o našim danima. Sjećamo se utakmica koje smo vodili, igrača… Sada imaju toliko i toliko godina. Raspravljamo gdje smo i kad ono pogriješili. I čekamo. Veselimo se da nam neko dođe, tako kao vi sada. Da nam ispriča što je novo tamo. A kako ste vi na kraju završili? Zašto ste sad tu, s nama?
  • Ne znam, sve sam radio kao i dosad. Napadao sam s igračem više, a bez isključenih. To se sada može. Samo igraš bez golmana. Ali protivnici su se pripremili za našu taktiku. Nisam više znao što da radim. Sad sam tu da s vama sve raspravim.
  • Bez golmana, haha! Sjećate se što sam vam rekao kad smo posljednji put pričali? Da ste trenerski avanturist! Vidite da sam bil u pravu?
  • Pa niste valjda samo zbog toga otišli?
  • Ma niko mi više nije vjerovao. Ostao sam na kraju sam.
  • Tako sam i ja, u Sevilli sjedio sam, s koferom u ruci.
  • A je, sjećam se, i ja sam tamo bio. Pratio sam vas na kolodvor… I mene su kasnije iznevjerili. Ma da mi je još samo jednom da ih povedem! Sad nam opet dugo nitko novi neće doći…
  • Aaaa varaš se, mali! Sad će tek dolaziti, i to u kolonama, bez kraja. Ne znaju oni, idu njima teške godine.
  • Pa hoće li ova klupa biti dovoljna za sve nas?
  • Ova? Neće, trebat će nam jedna duža. Toliko duga da će se s nje unaprijed vidjeti kraj svake utakmice. I neće nam ni trebati novi glasnici da prepričaju što se dešava. Jer sve je već zapravo viđeno. Ali to više nije moja stvar. Sad ćemo ih vidjeti… Nek se jebu!
  • Za Ivana! Za Ivana!
  • Daj šuti, budalo…

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *