Balkan-Handball.com

KOLUMNA Mladena Miletića: Šta je ovo, oče Makarije?

Ima jedan kolega, poznanik koji skoro svake godine tako za kraj velikih rukometnih turnira sam sebe plagirajući nalupa po tastaturi isti tekst u stilu „tko još gleda sport koji igra 5-6 manje-više istih reprezentacija u Europi, a šire od toga zapravo nitko”, koji je za njega, eto, krajnje predvidiv i da išta vrijedi, navede obavezno, prošao bi u Americi!? Ne znam da li prati ovo što se događa u Egiptu ili je trenutačno previše zabavljen događanjima oko Capitola pa prerušen u divovskog dabra ne skida pogled sa CNN-a, ali u nepuna dva kola tko je htio mogao je vidjeti koliko je rukomet bogatiji od mainstream stereotipa, a koliko smo mi valjda po uzoru na Jenkije postali eurocentrični pa mislimo da se izvan kruga Lige prvaka ništa bitno ne dešava.

PRIDRUŽI SE VIBER ZAJEDNICI BALKAN-HANDBALL.COM

PRATI BALKAN-HANDBALL.COM NA INSTAGRAMU

Je li baš toliko iznenađenje da Makedoniju na proste faktore predvođen trenerom koji je Skoplju dobro poznat rastavi upravo domaćin Egipat ako znamo da ta reprezentacija od 1993. nije propustila nijedno Svjetsko prvenstvo i da je na zadnjem bila među osam? I da se prilično ozbiljno pripremala za ovo. Tko je ono prije dvije godine zaustavio Hrvatsku? Brazil. I to malo više nego koalicija Prokopove Njemačke i danskih sudaca. Pa je li onda tolika senzacija da Brazil sad zaustavi i aktualne europske prvake? Na kraju, je li baš toliki šok da Japan uzme bod europskim viceprvacima ako znamo tko je Dagur Sigurdsson? Iza kolektivnog rukometnog ludila koje nastupi početkom svake godine u Hrvata krije se zapravo jako, jako tanko znanje i poznavanje tog sporta, do te mjere da ne znam bi li i 5% ispitanih dalo točan odgovor na pitanje „na kojem natjecanju, koje godine i s kojom reprezentacijom je japanski izbornik već osvojio zlato”? Bez da se ćiri po wikipediji, molim! Ne, ne mislim niti ću napisati da danas svi igraju rukomet, ali ga igra svakako više zemalja nego što smo si mi to utuvili u glavu, pa sad u sve blenemo kao u „čudo neviđeno”, pitajući se oznojeni kao onaj pop u crnogorskom manastiru „šta je ovo, oče Makarije!?”.

Istina jest da je danas neznanje postalo popularno, pa čak i poželjno ako misliš nešto u životu. Pa opet, malo je neugodnjak ispasti toliko neupućen, kao onomad George Bush kad je stigavši u Zagreb 2008. rekao „divim se vašoj maloj zemlji i vašoj velikoj košarkaškoj reprezentaciji!”. Osmjesi su bili, blago rečeno, kiseli. Nema glupljega nego kad si u glavi zamrzneš sliku o nekom sportu (aha, to osvajaju ti i ti) i praviš se pametan.

KOLUMNA MLADENA MILETIĆA: A kad Gospodin Konj nastupa?

Prvo uključenje nakon remija s Japancima bilo je, pogađate, u Petrinju. Stoji tako stariji čovjek u nekom sivom kaputu ispred kontejnera u koji ga smjestilo, pa zdvaja: „Užas! Ne ponovilo se…”. Taman da ću se okrenuti, rekoh, prebacili se na potrese, kad čovjek nastavi: „Čupić je bio najgori! Sve je krivo napravio…”. E tu voditelj s ogromnim žutim mikrofonom uskoči da malo, je li, podigne moral pa blebne: „Ali bit će bolje, idemo do kraja!”. Na što ovaj odgovori: „Ma idemo, naravno…”. Eh, u tako malo sve je zapravo sažeto. I da bi trajalo prilično dugo da čovjeku objasniš kako je Čupić zapravo i obranom i igrom na vanjskom izvukao reprezentaciju iz živog blata. I da sportu općenito pristupamo kao internet šopingu po principu „klikni i kupi”, dajte nam to odmah, sad, i dajte nam to kad god, a tumačiti sve može i običan prolaznik.

Kad nakalemite na sve to još i komentare po društvenim mrežama, sport se u čas iz zabave pretvara u mučninu. Nije ih popularno citirati, ali jedan je političar dao čak najbolju definiciju tog fenomena: „Društvene mreže su paukova mreža koju pletu brojne crne udovice i tarantule. Mjesto gdje se mnogi mogu iživljavati”. Tako jedan, čak i medijski utjecajan, piše nakon Japana kako je „poznato da već godinama umjesto Červara taktiku za svakog suparnika po sobama smišljaju Duvnjak i Cindrić!”. Obraćanje FB prijateljima završio je pozivom u stilu „odvedite staroga i zaključajte ga negdje dok nije kasno!”. Dakle, jao onome tko se u to upeca… A nekako se baš igračima i trenerima s Balkana često dogodi da se upecaju. Najbolji protuotrov ispisao je zlatni francuski olimpijac, boksač Tony Yoka napisavši: „Dugo sam se opterećivao, ljudi su mi svašta pisali, jedan i da se ne znam ni tući i da bi me i njegova sestra prebila! Njemu sam čak i odgovorio u stilu ‘majstore, ajmo se vidjeti, neću ti ništa, samo da mi objasniš kako bih trebao boksati’. Ubrzo mi je napisao da nije mislio tako, da sam mu zapravo idol i da navija za mene!”.

Proljetos je Vlado Stenzel u skype intervjuu na Balkan Handballu za minute odmora rekao odličnu stvar, a koja vrijedi i za već odigrane utakmice… „Nemoj igraču govoriti zašto si to napravio… Nema zašto! To je odigrano, gledaš prema naprijed.”. Hrvatska i Slovenija, za Makedoniju je već prekasno, trebaju se nekako dokopati četvrtfinala gdje će sve od prije postati nebitno. Jer, tad počinje novi turnir, to smo već naučili. Uglavnom, sredit će se sve do tada. Pa i ako se ne sredi… Kako je ono rekao Ljuba Tadić kad je Sergej Trifunović u remek-djelu Dejana Dukovskog autobus zakucao u kontejner? „Ajde vozi! Nije ovo najgore što nam se događa.”.

One Comment

  1. Kreso

    17/01/2021 at 17:00

    „Čupić zapravo i obranom i igrom na vanjskom izvukao reprezentaciju iz živog blata.“ Je li?? Da se igrala, barem probala 6-0 tko zna kako bi bilo. O igri u obrani ne treba previše diskutirati – igrači često zamijene pozicije u obrani – uobičajena je to praksa. Što je dao igrom na vanjskom u napadu je vrlo vješto izbjegnuto u članku.

    Ma i da je Sigurdsson alkemičar, rezultat je podbačaj/šok, jer je teško zamisliti da utakmica može biti toliko loše vođena. Razlika u individualnoj kvaliteti i iskustvu je prevelika. Ali to je Lino.

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *