KOLUMNA: Španski đaci - Balkan-Handball.com
Naslovna Analize KOLUMNA: Španski đaci

KOLUMNA: Španski đaci

zika.bogdanovic
0 komentar

Poslednjih 8 meseci sam morao da objašnjavam, branim, crtam i pišem o tome šta će Srbiji Toni Đerona. Od večeras će većina i onako znati mnogo više od mene….

Rečenica kao stvorena za epitaf – moj fejsbuk status od sinoć. Kada god ste pomislili da je gotovo sa srpskim rukometom, da mu treba održati opelo i spremiti posmrtni govor, on je uvek iznova dizao glavu kao grogirani bokser koji neće da se preda.

“Živ sam, živ. Pravim se mrtav i čekam bolja vremena”, podsećao nas je i u Gdanjsku oktobra 2016, u Splitu protiv Islanda 2018, itd…

Nećemo o propuštenim godinama i šta bi bilo kada bi bilo. Da li smo mogli ranije u sistem koji je opšteprihvaćen u svetu rukometa?  Da li je španska matrica mogla ranije da uđe u reprezentaciju? Da li smo jedino mi ostali pametni na ovom svetu, a svi ostali glupi, i na šta bi nam ličio poslednji olimpijski ciklus da smo 2016. godine uhvatili spremnu ispruženu ruku Raula Gonzalesa u završnoj fazi generacije srebrnih? Za prosutim mlekom ne vredi plakati. Nije bilo konsenzusa, hrabrosti da se preseče, nije bilo klime za to jer se išlo za većinskim mišljenjem u doba potpune razjedinjenosti, ali i pogrešne slike o tome da se čitav svet i dalje vrti oko nas.

Rezultati dođu i prođu. Osim ako niste super-sila, onda su uvek tu. Ono što je, međutim, glavni problem srpskog rukometnog podneblja je da smo gotovo pa nepovratno izgubili korak sa svetom. Višedecenijsko osiromašenje klupskog prostora, klubovi van Evrope, zemlja bez Lige šampiona 10-15 godina, amaterizam u svim procesima, oterali su i decu, i medije, i mecene, i kvalitetne sportske radnike, sve zajedno. Beograd i njegova deca nikada uživo nisu videli najboljeg rukometaša svih vremena Nikolu Karabatića. Nikada. Nekog tamo Spanulisa je gledao 30 puta. Koliko su puta videli ostale svetske asove? Koliko puta uživo srpske reprezentativce po odlasku iz zemlje? Pa šta onda da očekujemo? O kakvom razumevanju vrhunskog rukometa, o emocijama, razdvajanju bitnog od nebitnog i shvatanju naše pozicije, odnosno, veličine na rukometnoj mapi Evrope, onda možemo da govorimo?  Sport bez statusa u društvu, bez idola, više je za almanahe. Mi smo izgubili generacije ljubitelja rukometa, decu koja nisu ni prošla pored rukometa, one zaluđene i zadrte profesore po školama koji su im nabijali na nos najlepši sport, prosečnom navijaču kada spomenete Kil, Vesprem i Meškov, on pomisli da su to operacije sa ukrajinskog fronta 1943. Samo malo kada zagrebemo izvan rukometnog balona u kome živimo, shvatimo to. A taj balon….bušan, smanjio se, kao onaj u ćošku što je preživeo Novu godinu i Božić, čeka sređivanje kuće da ga pošalju u đubre.

Petnaest godina radeći ovaj posao pokušavam da ubedim ljude van rukometa koliko je to u stvari moćan, lep i moderan sport, i ne uspevam u tome. Iskreno, patim zbog toga, jer što je moj sport nebitniji, to je i sve što radim u životu manje vredno. Kako da im objasnim kakve sve utakmice u kakvim arenama sa kakvim atmosferama sam odgledao kada se ovde ljudi bore za termine i goli opstanak? Kada čujem da neko dete trenira rukomet, dođe mi da ga izljubim, izgrlim i odnesem do školske sale. Mali rukometaši su postali autohtona vrsta. I kroz rad na dokumentarnom filmu „1993“ koji sam pravio o generaciji zbog koje sam ušao u rukomet, pokušao sam da im pošaljem poruku i kažem „voleo bih da i vi pronađete svoje heroje“.

I ne krivim te ljude, jer moraju da se uvere svojim očima. A ispred očiju su im u Srbiji dva sporta. Nisu za osudu ni ovi naši rukometni ljudi što misle da će se Final4 EHF Lige šampiona jednog dana vratiti u “Zorku” i “Medison”. Zaluđivanje nije za osudu.

Kada nemate budućnost, onda se vraćate u prošlost. A tamo su Španci bili neki mali, kudravi gubitnici koje smo odučavali, pa onda podučavali, zaje.vali, kada smo i koliko hteli. S tim što mi nismo više ti od nekada, a ovaj sport i sve što ga prati više nije taj sport. I što nije prošlo 10 godina, nego 30, prođe nam život, a mi se još uvek lažemo, kao da smo pre toga 300 godina, a ne 20 bili deo elite. I tako u krug.

I šta će oni sada ovde kada mi sve znamo? I zato domaći treneri koje treba čekati. I promenismo ih 15 za 20 godina, iz svih fela, sa manje ili više iskustva, uz ovu ili onu aferu, iz ove ili one generacije. I udarismo u zid. I dođosmo to toga da igrači neće da igraju za reprezentaciju. I svako ima svoj razlog, sebičan ili razuman, ali da je dobro, trčali bi da igraju.

Daleko od toga da su ti treneri isključivi krivci. Kriv je srpski rukomet – BEZ VIZIJE.

Zato dolazak Tonija Đerone može da bude istorijska prekretnica. Da priznamo da nismo savršeni, da izađemo iz tog mita o sopstvenoj super-veličini, da nešto novo naučimo i postavimo neke temelje za budućnost. Da mi sada sednemo u klupu i shvatimo šta prolazi, a šta ne.

I poprilično sam uveren da je suma sumarum najbolja odluka prethodnog rukovodstva RSS. Doduše, zakasnela kada se podvuče crta olimpijskog ciklusa do Tokija.

Neznanje razumem. Čovek se uči dok je živ. Malicioznost, ne. Znam da je trebalo lično BOG da dođe da vodi 20. reprezentaciju sveta, zemlje bez ijednog kluba na međunarodnoj sceni sa Savezom rasparčanim u rovove. Nama i treba čudo, mesija. Zato se valjda po kuloarima maliciozno merio CV čoveka koji je učestvovao u obučavanju i izlasku na scenu više generacija najboljih španskih rukometaša koji vladaju svetom, jedini za kojim se tugovalo kada je napuštao prestonicu vanevropskog rukometa – Dohu (takve birane reči od šeika kojima je rukomet kao igračka, nisam čuo ni o kome drugom), prvaku Afrike i treneru koji vodi “neki tamo” francuski tim, kao da mi imamo 20 trenera u istoj toj ligi. Trener koji je prošao sve, od pionira do reprezentacije, od klupe do katedre, porastao u najboljem klubu i sistemu koji rukomet može da ponudi. Ljudi imaju pravo da ne znaju, ali i da pitaju. Da li je dovoljno dobar za nas ovakve? Daleko iznad rejtinga koji imamo.

I tu ću se zaustaviti. Nije vreme za slavlje, još manje za seirenje. Pobeda nad Francuskom je samo jedna u nizu. Biće i poraza. Ono što sanjamo je svetlosnu godinu daleko. Biće vetra odavde i odande, samo je važno da je pravac dobar.

I verujem da je novo rukovodstvo brzo shvatilo da se upravo o tome radi i da će uraditi sve da zaštiti i pomogne čoveku sposobnom da stvori sve ono što nam je potrebno – sistem, dobru atmosferu i dugoročan plan. I da će sve procese nadograditi. Možda i napraviti uslove da se Toni potpuno posveti radu u srpskom rukometu.

A za uspehe mogli bismo jedan “déjà vu”. Srpskom rukometu očajnički treba uspeh. Bilo kakav uspeh, i najmanji uspeh, da probudimo ljude, da vratimo osmehe, da reanimiramo entuzijazam. I zato treba krenuti od generacije 2002-2004. Zato je recept uraditi ono što smo imali sa generacijom 1986, sada kada imamo tog malog Dodića, pa Cenića, Mijatovića, Mitrovića…

Hajmo da poguramo decu, dajmo im jedno veliko takmičenje kod kuće. Hajde da kao “Pionir” 2004, napunimo “Čair” ili “SPENS” u leto 2022 u nekom polufinalu, da klinci napadnu medalju na juniorskom EP, da im popravimo statuse po klubovima, da izbrendiramo jednu novu generaciju kao nekada Nenadića, Šešuma, Prodanovića, Markovića, da započnemo projekat Los Anđeles 2028 baš tog leta, da RSS profiliše nove kadrove, da se probudi nova energija, da animiramo rukometni narod u Srbiji.

I da se taj točak istorije zavrti konačno na drugu stranu…

P.S Ako ovo zvuči kao jeres danas je dan za praštanje.

Možda vam se dopadne

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball