KOLUMNA: Velika priča iz malog mesta vraća veru u rukomet - Balkan-Handball.com
Naslovna Analize KOLUMNA: Velika priča iz malog mesta vraća veru u rukomet

KOLUMNA: Velika priča iz malog mesta vraća veru u rukomet

zika.bogdanovic
2 komentari

PIŠE: ŽIKA BOGDANOVIĆ

Prema poslednjem popisu Našice sa okolinom imaju 14.336 stanovnika. Iako sam rukometni hroničar po vokaciji, ne mogu više no na prste jedne ruke da izbrojim rukometne gigante iz sredina nalik ovoj slavonskoj. Ono jeste, bio je jednom jedan strašni Grosvaldštat sa tek 5.000 duša, Evropom je kratko strah sejao i tek za koju hiljadu ljudi veći Metković, svoje zlatno doba proživeo je i kaćki Jugović sa 11.000 stanovnika, Velenje je isto bilo tu, ali novo vreme koje nam je donelo apsolutnu centralizaciju sporta i života zarad profita, nije ispričalo ni jednu jedinu romantičniju priču od ove Nexe-ove.

EHF Liga Evrope je potvrda da je rukomet živ, da u Evropi postoje i plavi, i beli i crveni, i evo zeleni, da je sve moguće, za razliku od Lige šampiona u kojoj bi većina nas iz rukometa platila samo da ne gleda 23. gostovanje Flensburga Monpeljeu ili Vespremu. Po sistemu videla žaba da se konj potkiva pa i ona digla nogu, EHF je upumpao novac, ali obezbojio najkvalitetnije takmičenje kome ne možete ni da se nadate ako ste šampion svoje zemlje. Poluzatvoreno, i rekao bih, celo dosadno. Uvek iste face, uvek isti dresovi, uvek, sa incidentom koji se zvao Vardar, isti timovi koji igraju besomučno mnogo jedni sa drugima da bi na kraju sve stalo u dve do četiri utakmice u maju mesecu.

Šta je bilo ove godine u Ligi šampiona? Ako ste se probudili iz zimskog sna ili se posvetili hortikulturi prethodnih 6 meseci, ništa niste propustili. Tek sada počinje, a ovo što se igralo, smuti pa prospi, čekaju vas isti oni…

Snovi su zato rezervisani za Ligu Evrope. Tamo može svako sa svakim da igra, svako svakoga da pobedi i te snove su dosanjali u slavonskoj ravnici. Prejako za neke od zemalja u regionu gde je rukomet samo živ po inerciji, a duboko u komi na aparatima po pristupu i svesti. Opet dovoljno atraktivno i kvalitetno za sredine poput Našica, Velenja ili Bitolja. Po meri običnog čoveka, navijača, nekog rukometnog lika od krvi i mesa.

Ukratko ili svedeno – svi klubovi sa prostora Ex-YU sada imaju takmičenje skrojeno za njih i ne moraju da budu topovska hrana u Ligi šampiona, gde u ovom formatu ne pripadaju. Za ono mučenje Vardara, za praznu Arenu u Zagrebu, za Celje senku onog nekadašnjeg kluba, više je kazna nego nagrada igranje u eliti.

Tamo će sigurno, jednog dana kada bude bio spreman, doći Nexe. I ovaj F4 je jedna etapa u razvoju kluba koji čvrsto stoji na nogama u kombinaciji finansija i emocija koju porodica Ergović nesebično ulaže u ceo projekat. Shvaćen kao način da se pitomoj provinciji vrati kroz sport, kao dodatna vrednost i kvalitet više za živote običnih ljudi, kao želja da se promoviše svoj grad i okolina, Nexe je simbol kako bi trebalo postaviti stvari na svoje mesto.

I dok se svi pitaju „Šta je sa ovim ljudima što bacaju milione na rukomet?“, odgovor bi mogli da pronađu i sami, u punoj hali osnovne škole u Našicama koja je definitivno postala mala za sve one koji bi da žive tu priču od početka do kraja, ali pre svega u govoru tela prvog čoveka kluba Josipa Ergovića. Neke stvari se novcem ne kupuju. Kada pehari, uskoro, počinju da stižu u Slavoniju, filmska traka će početi da se odmotava od dana kada je usled svetske ekonomske krize, uprkos biznisu na kolenima, sponzor odlučio da ostane uz klub. Taj i ovaj jučerašnji, to su dva najveća dana u istoriji ovog kluba. Režiser neće imati težak posao. Neke priče se pričaju same.

I dok su mnoge alfe i omege postajale pa nestajale, praveći kule od karata i ostavljajući gar i pepeo, pasusi o Nexe-u su sve boldiraniji kako godine idu, a prošlo ih je dosta. Ima većih sredina sa daleko većom rukometnom tradicijom, ali niko svojoj nije ponudio takvo srastanje kluba, kompanije i mesta, kao što je to Nexe uradio u Našicama.

Kada kažem romantika, onda mislim na neko prošlo vreme, kada je sport bio nešto drugo, pa su tako bivši igrači ostajali uz klub i u klubu, a ne upucavani kao ostareli kasački konji koji više nikome nisu potrebni, kada su treneri bili treneri i nisu bacani kao smrdljive čarape posle prvog poraza, kada je na tribinama navijao običan narod, a ne neki opasni likovi smrknutih faca…

I sve se to videlo u prethodnih sedam dana. Sav taj kontinuitet, sav minuli rad i strpljenje.

I sve je to, u stvari, ma koja bila vremena, recept za uspeh.

Možda vam se dopadne

2 komentari

Niko 05/05/2022 - 08:06

Gospodine Ziko postojalo je jos jedno malo mesto ili najsladje selo na svetu.Iz tog sela ili malog grada jos i danas izlaze deca koja igraju u zenskoj i muskoj reprezentaciji.
Nazalost kapitalizam je prosao kroz Crvenku i vise nema nekadasnjih predsednika i clanova uprave koji su se borili da talentovana dece uspeju u sportu-rukometu.
Svak cast Nexe i neka samo nastave kako su krenuli.

Odgovori
Niko 11/06/2022 - 21:57

Ne zaboravimo da je grupacija Nexe teška jedno 500-600 milijuna eura. To ipak malo pomogne

Odgovori

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball