Sandra Kolaković: "Pitanje je gde su naši maksimumi" - Balkan-Handball.com
Naslovna AnalizeTrenerski kutak Sandra Kolaković: "Pitanje je gde su naši maksimumi"

Sandra Kolaković: "Pitanje je gde su naši maksimumi"

0 komentar

 Odličan pregled igre, racionalne asistencije, precizan šut i redovno "ostavljano srce na terenu", obeležile su igračku karijeru Sandre Kolaković. Posle pet polufinala Lige šampiona sa Podgoričankama,  željenom titulom se okitila tek u Ljubljani i tako ispunila deo svojih igračkih snova. Nekada najbolji srednji bek ovih prostora, sada je trener kadetske reprezentacije Crne Gore ('94 i '95), od ove sezone okupljene u ekipi "Biseri". Iskoristili smo gostovanje crnogorskog tima za pretresanje aktuelnih tema sa Sandrom.

Od kada ste sa ovom generacijom?

-Veći deo ovih igračica je iz Budućnosti i ja sam im trener četvrtu godinu sa jednom manjom pauzom. Izuzetne su, vole da treniraju, talentovane su, medjutim ništa se ne pravi za godinu dana. Moram reći da je ove godine savez napravio pravu stvar pošto su sve najbolje kadetske reprezentativke skupljene u jedan klub da treniraju zajedno pošto je sledeće godine Svetsko prvenstvo u Crnog Gori.

Pripreme za prvenstvo su očigledno počele na vreme.

-Imamo Mediteranske igre sada od 20.novembra i to će im biti prvi susret sa svojom generacijom. Prošle godine jesu imale jedno takmičenje i slabiji je rezultat bio, ali kada se radi sa mladima, proces učenja i ispravljanja grešaka je dug. Bila je i promena trenera, bila sam odsutna pošto je došlo do nesuglasica koje su se u medjuvremenu sredile i vraćena sam da radim sa njima. Te Mediteranske igre će nam biti prava provera, da vidimo gde smo u odnosu na našu generaciju. Fizički, tehnički, taktički i kondiciono. Imamo dovoljno vremena do Svetskog prvenstva da se pripremamo i odigramo više utakmica sa vršnjakinjama. Pre svega nadam se da ćemo napraviti razmenu prijateljskih utakmica sa našom Srbijom. To je obostrani interes jer i Srbija ima odličnu generaciju '94 i '95. Ovo što igramo Regionalnu ligu nije merilo, to su mnogo starije igračice i u toj situaciji se ne može videti naš nivo igre ni u odbrani ni u napadu.

Živite u Podgorici, pratite sigurno Budućnost i njihove igre u Ligi šampiona?

-Pratim naravno. Mislim da su na izvanrednom putu. To je taj proces stvaranja ekipe u koji je krenuo predsednik Bošković. Mislim on daje sve od sebe, što je do njega. Najvažnije je imati kontunuitet. Kontinuitet u jednom treneru, kontinuitet u nosiocima igre i svake godine dovesti ono što fali.

A da li je došlo to što je falilo? Vaša generacija je igrala pet polufinala Lige šampiona, ali opet je nešto falilo…

-Teško mi je da ocenjujem ekipu u kojoj ja ne igram. Nemam ni pravo. Da me pitate za ekipu u kojoj sam ja igrala, rekla bih. Da, mi smo do polufinala došli pet puta. Do finala nismo jer organizaciono nismo bili dobri. Imali smo tim, kolektiv, ali nismo imali organizaciju. Menjali smo trenere na svaka tri meseca. Nismo imali dobar izbor, od – da li naplaćujemo karte ili da ne naplaćujemo karte, do mase drugih stvari. Pali smo u strategijskim stvarima. Oni sada nemaju taj problem.

Budućnost je jedina ekipa sa 5 od 5 do sada.

-Što se tiče igre i grupe u kojoj su bile, izvanredan rezultat. Mada, kada idete na vrh, to se podrazumeva. Podrazumeva se da prodjete grupu.  Želela bih da posle Svetskog prvenstva sve igračice ostanu zdrave i da u drugu fazu udju zdrave, jer bilo ko da fali, to već nije Budućnost. Ako bi se ove sezone napravio pomak u odnosu na prošlu, to je već velika stvar, ali i ako bi se ponovio uspeh i to je sjajno. Biti u Evropi medju četiri, to je nešto fantastično. Takodje, mislim da je Budućnost u odnosu na nekih 5-6 ekipa koje idu na sam vrh, najmanja sa budžetom i da ne može da se poredi sa Djerom, Valčeom, Larvikom ili Krimom.

Ipak, budžeti ne igraju na terenu…

-Naravno, kao što ni kvalitet nije merilo sam po sebi. Ne osvoji uvek najbolja ekipa ni prvenstvo ni bilo šta drugo. Nego najspremija, sa najboljim timskim duhom, koja u odredjenom trenutku pruži najbolju igru. Imali smo prošle sezone jedan Itxako koji je iznenadio svakoga u svakom trenutku. Igrale su kao kolektiv, i dostigle su taj neki timski nivo da su, po meni odigrale iznad svojih mogućnosti. Došle su do finala jer su se pokazale kao izvanredan kolektiv. Timski duh u kolektivnom sportu, je osnova svega. Lično uopšte ne volim da pričam o pojedincima jer ako pričamo o timskom sportu, tu postoji samo tim. Evo, nedavno su odbojkaši Srbije po ko zna koji put pokazali šta je tim. Dokazali su da uporedjivanja na papiru, ko je bolji i jači, u stvari smešna. Onoliko koliko
ste spremni da svoju individualnost i kvalitete podredite kolektivu i pri tom ostanete na svom nivou, toliko je i taj tim dobar.

Koliko će Crna gora biti dobra na Svetskom prvenstvu u Brazilu u grupi sa Norveškom, Nemačkom, Islandom, Angolom i Kinom? Ostavljen je odličan utisak na EP, imaju to zajedničko veliko takmičenje iza sebe…

– Veliko takmičenje… Pa Liga šampiona je takodje veliko takmičenje. Igrate sa najboljih klupskim ekipama i najboljim igračima. Odavno nema više neiskustva. Velika stvar je što je 90% ekipe na okupu. Grupa je jako teška u odnosu na neke druge. Posle je nokaut sistem. Verujem, ako budu zdrave i uz faktor sreće, mogu mnogo. Mislim da su na jako dobro putu, ulaganja su velika i stvarno bih volela da to sve zajedno da pozitivan rezultat.

Šta je pozitivan rezultat? Medalja? Kvalifikacije za OI?

-Želim, i verujem, da će da bude sve najbolje. Pitanje je gde su naši maksimumi. I ne mogu da govorim šta je konkretno dobar rezultat. U svakom slučaju mislim da bi plasman koji vodi na kvalifikacione turnire za Olimpijske igre, za Crnu Goru kao državu, bio sjajan rezultat.

Vaš suprug je uspešan odbojkaški trener, selektor "zlatnih" odbojkaša Srbije,  Igor Kolaković. Dobijate li neke savete?

-Često razmenjujemo iskustva bez obzira što su u pitanju dva potpuno različita sporta. Filozofije su iste. Opet se vraćam na timski duh i timsku igru. Ono što mislim da moj suprug radi najbolje, jeste što od svakog igrača uspe da izvuče maksimum i uklopi to u kolektiv. To je i njegov i moj trenerski moto. Bez ikakve vike i dreke, bez presinga, bez neverovanja u igrače. Podrška je najvažnija, i u vašim postupcima i ponašanju, igrač vidi i oseća, da li mu se veruje. To su živi ljudi, oni najviše žele da dobro igraju i ne možemo mi treneri, to želeti više od njih.

Jeste se pronašli u trenerskom poslu?

-Uživam. Volim rad sa mladima, ne umara me. Obično se treneri vrate sa treninga umorni, ja se vratim odmorna. Devojke me inspirišu da i ja dam najbolji deo sebe. Samo jednu situaciju iz avgusta da pomenem, kada smo na 40 stepeni imali po dva treninga dnevno, a one neće da idu kući. I pri tome su sve nasmejane, onda je za mene to veliki podstrek za dalji rad.

Možda vam se dopadne

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball