Već duže vrijeme namjeravam pisati čitateljima Balkan Handball-a, pa evo me napokon. Svašta se toga izdogadjalo u mom životu posljednih par mjeseci da ne znam od kud bih počela. Zapravo znam, počet ću s Londonom i ostvarenjem moga sna, što je i san svakog sportaša! Kao što ste vec čuli, čitali i vidjeli – ženska hrvatska rukometna reprezentacija se plasirala na Olimpijske igre, a ja sam izborila svoje mjesto medju 15 igračica koje imaju tu čast da i odu tamo. Velika je to čast i ne mogu vam opisati tu sreću i veselje što ću i ja sudjelovati na tom dogadaju. E sad se neće moći samo moj tata hvaliti kako je bio na OI (još ako i osvojimo koju medalju… ;-)
Mogu reći da su mi zadnja dva mjeseca bila vrlo dinamična. Odlazak iz Danske, selidba u Francusku, pokretanja vlastitog biznisa – online prodaja cipela za nas ’’nesretnice’’ velikih stopala, pa do najvećeg dogadaja, plasmana na OI. To je samo dio važnih stvari koje su mi se dogodile. I NE, nisam se jos udala ako se pitate….
Danska…Završila sam jednu prekrasnu priču, jedan divan period svog života koji će mi zauvijek ostati u lijepom sijećanju. Bilo je teško donijeti tu odluku i otići iz zemlje koja mi je pružala sve, pa čak i ono najbitnije – onaj osjećaj sigurnost i onaj osjećaj da ste doma. Bitna je to stvar za jednog sportaša koji je miljama daleko od svoje domovine i doma, osjećati tu pripadnost negdje. A da ne pričam o ljudima, prijateljima koje sam stekla tamo, prijateljima koje ću imati za cijeli život. Dugo sam razmišljala i nisam bila sigurna u svoju odluku sve dok nisam izašla iz aviona i udahnula onaj topli francuski zrak :-) Tog trenutka sam znala da sam donijela pravu odluku. Još sam mlada, trebam uživati u životu, te iskoristiti nove prilike koje mi se nude.
Hvala rukometu što mi je pružio priliku da uživam u životu i svim ljepotama što on pruža, da živim u različitim zemljama, upoznam nove kulture i prijatelje, te steknem jedno veliko, vrijedno životno iskustvo koje će mi ostati za cijeli život.
Oduvijek mi je bila želja upoznati Francusku i naučiti njihov jezik, tako da je i moja odluka bila logičan potez. Dugo sam tražila neki klik, ono nešto, onaj dobar feeling za neki klub. Kad se pojavila Nica, jednostavno sam znala da je to ono pravo. To je klub gdje želim nastaviti svoju karijeru. Oduševio me grad, klub, ljudi, klima, ma sve je jednostavno „kliknulo“. Dočekalo me sve suprotno od onog na sto sam naviknula u Danskoj. Klima, ljudi, način života, vrijeme…. Sličnije je to nama i našem mediteranskom mentalitetu i sigurna sam da mi se neće biti teško uklopiti.
I tako dok sam sa jedne strane mučila muku sa odabirom kluba, odlaskom iz Danske i selidbom u Francusku, rodila se jedna ideja za biznis. Zajedno sa sestrom Majom sam pokrenula online prodaju ženskih cipela velikih brojeva od 41-46. Strast prema cipelama, strast svake žene valjda, je prevladala. Cipele su moja velika ljubav. Oduvijek bile, ali ta ljubav i nije baš uvijek mogla biti ’’realizirana’’. I tako, napokon sam pronašla još nešto osim rukometa što me ispunjava i nadopunjuje kao osobu. Lijep je to osjećaj kad radiš dvije stvari koje voliš i koje te ispunjavaju. Najviše se veselim što ću napokon pomoći svim onim curama koje dijele isti problem kao ja. Prepoznat će se one u ovoj priči i znat će o kakvim mukama ja to pričam :-) Voljela bih jednog dana imati i svoju vlastitu kolekciju cipelica, pa tko zna, možda mi ovo pomogne da jednog dana lakše okončam karijeru, bacim se u modne vode te kreiram svoju vlastitu liniju cipela, i tako se nastavim i dalje baviti onim što jako volim, što me jako veseli, a da nije rukomet.
Ali, do tada ću se ipak još malo „loptati“.
Dugo i teško je ovo ljeto, ali sve se nekako lakše podnosi kad se zna zbog čega. Kada vidiš smisao i krajnji cilj. Polako se bliži kraj jednomjesečnih priprema i pomalo se sve kockice slažu na putu za London. Još nas čeka par dana priprema, a potom slobodan vikend i 23.srpnja let na drugi svijet, kako su to nekad pjevale Divlje Jagode. To će biti stvarno jedan drugi svijet. Deset tisuća sportaša na jednom mjestu, mjestu gdje su svi isti i gdje svi teže samo jednom cilju – medalji. I najsjanije zvjezde više neće biti sjajne, svi smo mi tamo jednaki i zapravo obični ljudi koji će u 15 dana pisati povijest svojih zemalja. Velika čast za svakog od nas!!!
A do tada nam svima ostaje samo jedno. Odbrojavanje do početka igara. Ja sam svoje odbrojavanje započela još za Novu godinu, posjetom Londonu. Sat je tada odbrojavao dugih 207 dana, 22 sata i 50 minuta. Teško mi je tada bilo zamisliti da ću 7 mjeseci poslije ja biti na tom istom mjestu i odbrojavati posljednje sekunde do velikog spektakla.
Prije samog početka moram nastaviti obiteljsku tradiciju. Dva slobodna dana koja ćemo dobiti provest ću u Novalji, na Pagu, u obiteljskoj kući s obitelji. Ako se pitate u čemu je fora, e pa otkrit ću vam je. Prije točno 40 godina moj tata je takodje na taj veliki dogadjaj krenuo iz Novalje, a vratio se proglašen najboljim golmanom svijeta, oko vrata sa zlatnom medaljom! Moje praznovjerje me natjeralo da uradim upravo istu stvar u nadi da ćemo se i mi vratiti sa uspjehom koji će pisati povijest hrvatskog ženskog rukometa. Iako je već veliki uspjeh sudjelovati, a ne pobijediti, ljudski je barem malo, pouzdati se u praznovjerje i nadati se, barem jednoj medalji…
Čut će se! A do tada… Držite fige i navijajte za nas!
