KOLUMNA MLADENA MILETIĆA: A danke Deutschland? – Balkan-Handball.com
Balkan-Handball.com

KOLUMNA MLADENA MILETIĆA: A danke Deutschland?

Čekajte, halo, kuda ćete? Nije gotovo! Kako gotovo, ne može biti gotovo sad kad se cijela Hrvatska digla na stražnje noge (ako su naši igrači životinje, i mi smo životinje!) zbog rukometa, ne priznajemo ovakav rasplet! Vratite se, gdje sad da završi kad se i kum Joža s placa bacio na tumačenje sudačkih odluka i pogrešnih izbornikovih poteza? Kako sad gotovo, a popularni zagrebački komičar sklepao je i sam otpjevao hit u slavu rukometaša? Ne bih prepričavao, jer nisam siguran da bi se svidio nekome izvan Hrvatske.

 „Susjed, pokradeni smo!“, viče glas s vrata dok silazim niz stepenice.

„Ma kad?“, pitam u šoku, ipak smo stan do stana.

„Pa sinoć protiv Danaca… Kakva je to đubrad lopovska!“.

„A to… Ma pustite, susjed, ni prvi ni zadnji put.“, smirujem čovjeka da ne krene zamnom i zahvaljujem bogu što mu oduzelo pištolj davnih dana. Posljednje što sam čuo bilo je „stići će ih naša ruka…“.

I nije usamljen, slušam jednog kako najozbiljnije izlaže: „Hitno treba osloboditi Lex Perkovića iz minhenskog ropstva, on ih je ionako već kokao gore, nek’ prvo presudi tim njemačkim zločincima, pa nek’ onda oni njemu sude.“.

„Čekajte, ljudi, kako sad njemačkim zločincima? A danke Deutschland? Možda su nas spasili nove agonije protiv Francuza?“.

Ostajem neshvaćen.

U redakciji kolega nakon poraza za broncu pita: „Hoće li sad Goluža podnijeti ostavku?“.

Pa on ne bi podnio ostavku ni da je bio zadnji ili da je izbačen s EP-a zbog izjava. A i zašto bi mu sudili? Plasman u polufinale donja je granica uspjeha, otplesao si svoje kolo sreće kad si se plasirao, igrao si za medalju, nije išlo… Istina, nisi dobio nikog od najjačih reprezentacija (Francuska, Danska, Španjolska), ali ipak mislim da su sve tri te reprezentacije bar za nijansu ispred Hrvatske. Da, kockasti imaju Duvnjaka, ali to je jedan igrač. Imaju li najboljeg vratara? Molim vas… Imaju li najboljeg pivota? Voriju naklon do poda, ali stigli su mlađi, žešći, Aguinagalde, Sorhaindo i Toft Hansen jedu loptu. A usto svi u napadu još uvijek više i brže kombiniraju od Hrvata i prostor se lakše otvara. Da sad ne idem dalje u analizu, proglašavam za kraj svoju sedmorku. Ne igrača, već highlightsa EP-a u Danskoj:

1. Sveti Nikola i Les Pensioners

Sljedećeg tko kaže „Francuzi su otišli u penziju“ molim odmah otpremiti u tom smjeru, čime god da se bavi. Ti „penzioneri“ zabili su u utakmici za zlato 41 gol, što je novi rekord u finalima velikih natjecanja (europska, svjetska prvenstva, olimpijske igre). Dosad su najviše zabili Španjolci (40) u Tunisu 2005. Hrvatskoj. Bio je to NBA rukomet u režiji Nikole Karabatića. Palo mi je u jednom trenutku napamet: da li bi neki naš Marko Marković (aj, to je neutralno) i dalje igrao za Srbiju ili Hrvatsku da su ga iscipelarili onako i pravosuđe i mediji zbog afere s klađenjem ili bi nas sve skupa poslao u vražju mater. Karabatić je još daleko od kraja. A mislim da je već sad najveći svih vremena…

2. Bio jednom Ulrik Wilbek… I živio je nesretno do kraja života!

Trebao je to biti završni krešendo jednog velikog trenera, sve je bilo spremno da u kraljevskom stilu ode s položaja. Ali Ulrika Wilbeka sustiglo je prokletstvo domaćina koje su već ranije okusili Hrvatska i Srbija. Zanemario je i to da od 2004. nitko nije osvojio turnir bez izgubljenog boda. Francuzi su ih snimili protiv Hrvatske… Wilbek je mandat završio s dva srebra i dva teška debakla zaredom u finalima.

3. Goluža – ambasador loše volje

Hrvatska vjerojatno ima boljih stručnjaka od Goluže, ali i dalje se ne može reći da je neuspješan niti ima jamstva da bi netko od tih boljih sigurno ušao u sva četiri polufinala zaredom. No, manji su problem potezi na terenu, a veći medijski istupi. Komentator SN-a Josip Milković predložio je da se reprezentacija češće okuplja i igra bar sa susjedima. Onda treba požuriti dok nas Keta sa svima nije posvađao. Jutarnji list ga je nazvao najgorim hrvatskim ambasadorom. To je malo pretjerano.

4. Uzmi Dule…

Srce mi je zaigralo kad sam čuo da su Domagoj Duvnjak i Andrea Lekić najbolji na svijetu. I prisjetilo se prvog rukometnog para – Veselin Vujović i Ceca Kitić. Toliko o tome da nas mrze i izbjegavaju, da su htjeli, dali bi nekom drugom. Šteta samo što su neke stvari još uvijek kao u 1988., godini prvog izbora. Komentator HTV-a Drago Ćosić, koji je u nedjelju bio u puno boljoj formi nego u petak (čak se i ispričao za neprofesionalnost iz prijenosa polufinala, bravo!), borio se da osigura sliku s dodjele, ali nije išlo. O igračkoj vrijednosti nagrada sve govori, ja ću malo o ljudskoj… Prvi put smo razgovarali kad je bio kadet i pripremao se za EP u Estoniji koji će i osvojiti. Odao je dojam nevjerojatno pristojnog i odgojenog dečka kojeg u životu samo rukomet zanima. Nije se gotovo ništa promijenilo do danas. I zbog toga mi je drago što je najbolji. U Hrvatskoj nije ponio nagradu za sportaša godine, već je ona pripala odličnom fudbaleru Mandžukiću, neotesancu koji je „mršnuo“ novinare nakon finala Lige prvaka i kojem će Davor Šuker izgraditi kamp na nekih 4000 kvadratnih metara da ima gdje protegnuti noge kad dođe na okupljanje reprezentacije.

5. Obrvanče na tavče

Nekako je svim „našim“ reprezentacijama zajedničko da traže rezultat preko noći i preko reda. I da se kad ne ide, bave potpuno besmislenim stvarima, kao onim tko smije, a tko ne smije igrati za reprezentaciju. Već samim plasmanom Ivica Obrvan napravio je veliku stvar za Makedoniju, a na EP-u je vrhunski reagirao. Igrači ne mogu voditi politiku reprezentacije.

6. Nema Laca, nema medalje

I jesmo li pametniji nakon svega? Je li trebao Goluža voditi Lackovića ili ne? Mogao je pomoći, možda bi Hrvatska s njim došla do medalje, ali… Je li nužno na svakom prvenstvu osvojiti medalju? Propada li svijet bez nje? A u svjetlu Olimpijskih igara u Riju, kao krajnje točke jednog ciklusa, sad treba vidjeti tko ga može zamijeniti. Bičanić? Sjajan dečko, karakterno savršen, ali… Mandalinić je završio na tribini. Na kraju je najveće otkriće EP-a bio Slišković.

7. Zašto orlovi rano slijeću?

Vidim da su žestoke rasprave u Srbiji nakon EP-a, a kad svi istresu svoje treba opet početi raditi i nadati se boljem. Samo jedna napomena. Sjeća li se netko tko je bio izbornik Danske prije Wilbeka? Toliko dugo je Ulrik vladao da smo već zaboravili Torbena Winthera, brončanog na dva EP-a (2002. i 2004.). Znate li da je od 1985. Francuska samo jednom promijenila izbornika? Constantinija je zamijenio Onesta. A Srbija je samo kao samostalna od 2006. već imala: Cvetkovića, Hasanefendića, Vukovića, Vranješa i sad Matića. Nije to samo problem srpskog rukometa, i u Hrvatskoj je slično po klubovima, niti je savez uvijek kriv. Da skratim, Francuzi i Danci su jasno poručili: izbornik mora trajati dulje od kurtona!

Dragi čitatelji, to bi bilo to od mene za ovo Europsko prvenstvo, nemojte kaj zamjerit’, hvala Žiki i do sljedeće prilike…

2 Comments

  1. Wizard Of Gore

    27/01/2014 at 17:33

    „izbornik mora trajati dulje od kurtona!“

    ahahahaha ovo je fenomenalno :)))

  2. trenercina

    29/01/2014 at 12:56

    Ma svaka ti cast. Moram priznati da ne pratim tvoj rad u hrvatskoj, ali ako si ovako direktan I u njihovim medijima onda svaka cast.

Ostavi komentar

Odustani od odgovora

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *