Došli su samo 14 igrača, imaju ozlijeđenog šefa obrane u Angoli, izvlače zbog svoje simpatičnosti pljeskove publike i nikad ne odustaju. Protiv Francuza su bili 50 minuta u egalu, a ako vam netko kaže da su Francuzi u tom trenutku igrali s drugom postavu, ja ću vam nabrojati da je golman bio iz St. Raphaëla, srednjak, desno krilo i pivot iz Créteila, desni bek iz Nantesa, lijevi bek iz Istresa koji je izborio prvu ligu, da je u završnici Francuska vraćala i Montpellierova Gutfreunda. Angola igra rukomet, ima dobrog desnog beka i ovdje je bez imperativa.
Tunis i Rusi su nakon njih odigrali ljepoticu kakvu Borik zaslužuje. Uz gromoglasno skandiranje Rusima koji su ‘otkrili’ tek u 4. kolu desnog beka (Viktor Babkin), koji su imali fenomenalnog Artura Gruška na golu (15+3) i koji su izvukli 18:21 iz 47. minute. Borik nije bio pun, ali nije bilo ni daleko od punog. Ruski rukomet je na koljenima, ali ovi klinci koji su došli, vjerojatno nikad nisu igrali pred toliko ljudi koji skandiraju ‘Rusija, Rusija’. Realno, najlošiji dio tog meča bili su egipatski suci, ali kada znamo koliko su Egipat i Tunis blizu – ne treba se čuditi.
I onda drama za kraj dana. Za vrhunac. Tunižani i Rusi su odlučivali u zadnjem napadu, Srbija i Danska su odlučivali u zadnjoj sekundi. I nekako su svi bili sretni, iako nisu pobijedili. To je draž sporta. Od publike, do jedne i druge struke i igrača. Samo je jedna tužna duša bila te večeri, ona Larsa Mousinga koji je promašio zicer za pobjedu Danaca s istekom vremena. Sjećat će se ove banjalučke večeri, mada posljedica nema. Užitak je gledati ove Dance i način na koji igraju, mada njihovi treneri tvrde da generacija nije najtalentiranija i da će najviše 2-3 igrača jednom zaigrati za Wilbekov tim. Priuštili su Banjaluci 60 minuta rukometne ekstaze, ali i pravog rukometa. Kojeg nije mogao upropastiti ni Ilićev nesportski potez s početka utakmice koji je sam potvrdio svima onima koji su vidjeli njegov osmjeh (kojeg je istina pokušao sakriti) kada je danski igrač isključen, a nije trebao biti isključen.
Neće ga upropastiti ni Smajo Karačić, jedan od vodećih ljudi bosanskohercegovačkog rukometa koji je imao ideju da se igra pred praznim tribinama zbog postera jednog od osuđenih/optuženih, za ovu priču nebitno, ličnosti iz vremena na koje se ne volimo osvrćati i još manje sjećati. Poster je kratko trajao u dvorani, frka je nastala, ali uz brzu reakciju organizacije, i riješena. Ovaj tjedan ipak pripada rukometu i to nitko ne može umanjiti ili osporiti. Grupica navijača je doletjela iz Danske da bi svjedočila nečem nesvakidašnjom i nečem što će pamtiti. Stoga neka pamte po dobru. Još jedan dan je ostao…
Kao što će i mladi igrači Srbije pamtiti kako su odigrali najbolju utakmicu turnira (do sada). Iako su u ranoj fazi ostali bez pivota Pešića, zvijeri iz Veszprema, zbog dva brza isključenja, ali je Dragićević to nadoknadio s Marsenićem i Vučičevićem. Njih dvojica su omogućili Pešiću da se odmori za završnicu i onda u suradnji, s ovaj put fenomenalnim Milošom Orbovićem, kreira povratak u zadnjih pet minuta od 20:22. Šlag na tortu su obrane Tomića koji je ostao bez kluba zbog raspada Zaječara, a prometnuo se u junaka večeri zbog ozljede Mihaila Radovanovića.
Tko voli i poznaje rukomet sigurno je zapazio srednjaka Danske, broj 11 (Lasse Andersson), momka koji je tu jedan od najmlađih, koji može igrati za U19, koji je budućnost Koldinga. Mnogi su zapazili u cepelin Ilića i Radivojevića, kao i obranu Marsenića, ali budimo iskreni, i Boysena i Antonsena. Večer u kojoj je rukomet bio ispred svega. Svom svojom draži i dramom. I samo je nedostajo netko iz vrha ovdašnje vlasti, ili Borca, pa da podsjeti kako se trofejni klub ‘utapa’ i ne zna hoće li igrati SEHA ligu, hoće li igrati kvalifikacije Lige šampiona… Gdje vam je duša? Borik bez rukometa i Borca nije priča. I neće biti.
