Orlići su protiv Rumunije bili na -5 u 45. minutu, ali su boljom partijom u poslednjih 15 minuta u jednom trenutku mogli da prelome meč i u svoju korist. Sve u svemu, bodom mogu biti zadovoljni, iako on ne znači puno, s obzirom da put u osminu finala vodi preko trijumfa nad Španijom ili Katarom.
Kao i protiv Portugala, opet dosta loš ulazak u utakmicu pa izvlačenje u nastavku…
– Pa malo smo nesigurno počeli. Nije to bio loš početak. Imali smo dobre šanse u napadu, bili smo u dobrim pozicijama što se tiče šuteva, ali loša je realizacija bila. U tome je bila razlika: oni su zabijali ono što mi nismo. A nije nas ni sreća služila: dva šuta preko gola i jedna izgubljena lopta, što je stvorilo tu razliku od 3-4 pogotka.
Ali bili smo svesni da se utakmica igra 60 minuta, pokušali smo da ne padnemo psihički.
U drugo poluvreme smo ušli vrlo motivisani i rekli smo da nećemo pobediti osim ako ne prokrvarimo na terenu jer samo to nam je ostalo. Iskoristili smo njihov pad snage i koncentracije, vratili se u meč i eto… malo nam je falilo do pobede u završnici.
Je li Đukićevo energično okretanje prema klupi nakon pogotka (48′) bio jedan od ključnih faktora za anuliranje rumunske razlike?
– Dosta je tu faktora bilo, jedan nije mogao učiniti tako nešto. Kad pogledamo jedan drugog u oči to se odmah vidi ko želi a ko ne želi, ko je prisutan a ko nije. Kad jedan krene onda vidiš drugara pored sebe da se bori i onda je tebi glupo da ti radiš bilo šta suprotno. Da se štediš, kalkulišeš – bilo šta.
Bukvalno smo jedan za drugog radili, dali smo stvarno maksimum i ne bi trebali da žalimo za izgubljenim bodom. To jest, trebali bi da slavimo jer smo gubili i stigli smo. Ali ne bi trebali da žalimo i može da nam bude čista savest jer smo dali sve od sebe.
IZ UBERLANDIJE
TOMISLAV LAURIĆ